ŽELJKO JE IZGUBIO NOGU U RATU! Danas igra košarku u kolicima, ZBOG VELIKE LJUBAVI OSNOVAO JE I KLUB (FOTO)
Željko Ćirković, Foto: Privatna arhiva

Oni mogu sve

ŽELJKO JE IZGUBIO NOGU U RATU! Danas igra košarku u kolicima, ZBOG VELIKE LJUBAVI OSNOVAO JE I KLUB (FOTO)

Ćirkovićeva najveća želja je da unapredi ovaj sport jer je svestan da je koristan kako njemu, tako i drugim OSI koje žele da se njime bave

Objavljeno:

U vihoru rata Željko Ćirković, ratni vojni invalid, izgubio je nogu.

Nakon užasa koji mi se dogodio ležao je na Institutu Rudo. Ni sanjao nije da će ga neke kasnije godine odvesti na put profesionalnog bavljenja sportom.

Godine 2001. mu je drugar, koji je paraplegičar, rekao da se bavi košarkom u kolicima. Željko ga je isprva nepoverljivo gledao, ali je onda odlučio da pokuša. Odlučio je da se u te vode otisne i sam.

Sa prijateljima je osnovao klub, a svoja velika znanja i veštine iskoristio je da bi popravljao i prilagođavao kolica potrebama ovog sporta.

Savez košarkaša u kolicima Srbije osnovali su 2004. godine.

Željko Ćirković
Željko Ćirković foto: Privatna arhiva

- Bila je to liga od osam klubova, ali su mnogi u međuvrmenu prestali da se bave košarkom, ili su prešli u pojedinačne sportove gde je šansa da se postigne rezultat vredan nacionalne penzije ipak veća. Danas postoji nekoliko klubova ali je pravih, dobrih igrača ipak malo. Apatin, Beograd, Paraćin i pomalo Niš su za sada gradovi gde se pokušava da zaživi ovaj atraktivni, ali nimalo jeftin sport.

Željko je danas najbolji igrač svoje ekipe, i ujedno i njen predsednik. Skroman je, i da je najbolji ne priznaje.

- Reklo bi se da sam među najboljima, ali kod nas je to specifično. U zavisnosti od povrede mi nosimo određeni broj bodova, ja kao neko sa amputacijom mogu da se merim samo sa amputacijama. Dakle, na terenu, u isto vreme, mogu da igraju samo oni koji nose 14,5 bodova, po našim kriterijumima. U svetu je to i manje, samo 14. Niska amputacija nosi 4,5 boda, visoka amputacija 4 boda, cerebralne paralize, paraplegije sa očuvanim trbušnjacima gde su sačuvani glavni pokreti tela su 3 boda, sve do 1 boda gde čovek može da pokreće samo ruke. Ako se ne vodi računa o ovim pravilima, sledi tehnička greška ili se nastavlja igra bez jednog igrača. Zbog toga se ne možemo porediti, neko ko je 1 nije isto kao 4.

Ovaj sport inače je vrlo zanimljiv za gledanje, ali je problema u bavljenju ovim sportom mnogo.

- Mi imamo problem nevidljivosti. Mnogi su čuli za to, ali nisu videli. Igra se na klasičnom terenu, sa svim pravilima iz košarke. Razlika je u tome što mi možemo više puta da driblamo i držimo loptu u ruci, i samo dva puta možemo da dotkanemo točak od kolica, treći put ako se odgurnemo, to su koraci. Mi čak ni ne smemo da protrčimo ispod koša, kao što često rade košarkaši, ne smemo da pređemo linije terena. Žao mi je što više ljudi ne gleda ovaj sport jer je vrlo, vrlo atraktivan.

Željko Ćirković
Željko Ćirković foto: Privatna arhiva

Ipak, problema i u bavljenju ovim sportom je mnogo... Najveći problem je pronalaženje adekvatne opreme.

- Jedna kolica koštaju 3.000 evra, a cene u zavisnosti od kvaliteta idu i do 10.000, što je ogromna cifra za nas - kaže on, objašnjavajući da problem ne bi bio toliki da mogu da se nađu ljudi koji bi to radili volonterski.

- Reprezentacija, ipak, postoji od 2004. godine kada smo i formirali Savez, 2005. smo već učestvovali na Evropskom prvenstvu C divizije. Cilj nam je da učestvujemo 2019. na Evropskom, a da 2021. organizujemo prvenstvo kod nas. Tako bi podstakli i državu i celokupno društvo da stanu iza nas, i da ulažu u ovaj sport.

Invalidska kolica kakva imaju Rusi košarkaši koštaju oko 7.500 evra. O njima naši košarkaši mogu samo da maštaju.

- Svesni smo da igra čovek, a ne kolica. Ipak, na ovom nivou igranja svaki detalj je važan, pa i lakoća kolica, kvalitet izrade, sve. Najveći problem s kojim se susrećemo je ta nevidljivost o kojoj govorim. Osobe sa invaliditetom se generalno ne vide. Slabo to ko prati, slabo ljudi i vide sve naše napore i naš rad.

Željko Ćirković
Željko Ćirković foto: Privatna arhiva

Ipak, Željko je vrlo zahvalan Gradu Beogradu, Sekretarijatu za sport koji im je obezbedio termine u Zavodu za sport na Košutnjaku, Ministarstvu rada koji im pomažu oko dolazaka na treninge.

Pomoć nadležnih je, kako smatra, vrlo bitna da bi imali jaku ligu tako da mogu da napreduju i pokušaju da se takmiče sa ostalima u Evropi.

Ovaj hrabri čovek smisao života pronašao je u sportu. Košarka je njegova velika ljubav, a preneo ju je i na sina.

Najveća želja mu je da unapredi ovaj sport jer je svestan da je koristan kako njemu, tako i drugim OSI koje žele da se njime bave.

foto: Promo

Bonus video:

(Espreso.co.rs / S.T. )


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.