KAKO SAM POBEDIO DEPRESIJU I ANKSIOZNOST: Sanjao sam krv svake noći dok nisam posetio psihijatra
Depresija Stefan Mihajlovski, Foto: Filip Plavčić

MOGUĆE JE

KAKO SAM POBEDIO DEPRESIJU I ANKSIOZNOST: Sanjao sam krv svake noći dok nisam posetio psihijatra

Nisam želeo da pravim žrtvu od sebe, pa sam shvatio da moram nešto da preduzmem

Objavljeno: 13:08h

Kao i prethodnih noći, probudio sam se nakon samo tri sata sna. Neuobičajeni strah od spavanja do zida javio se mesec dana ranije. Ponovo sam bio uznemiren. Ponovo sam sanjao krv.

Otišao sam do toaleta i na silu terao sebe na kašalj što sam jače mogao. Da iskašljem krv. Da ubedim sebe da mi nije dobro i da umirem.

foto: Filip Plavčić

Sačekao sam da se utrnuli dlanovi smire. Popio sam skoro litru vode jer sam imao osećaj da mi se zbog plitkog disanja suše usta. Nije mi bilo do hrane. Želeo sam kafu da bih ostao što duže budan, kako se košmari ne bi vratili. Dva sata nakon ponoći, u polusnu, nervozno sam udarao kašikom o radni deo ćekajući da voda proključa. Prelio sam je preko sadržaja instant kesice, a onda, kao da mi je hladno, zaklopio šolju rukom da se ugrejem. Telom mi je prolazila jeza.

Pregledao sam sve televizijske kanale. Zapravo, preleteo preko njih, jer mi ni omiljene serije nisu zadržale pažnju. Pokušao sam da čitam neku beletristiku. Ni to nije uspelo. O učenju nisam ni pomišljao.

Imao sam osećaj da mi se pomerio zub u vilici. Nekako, bio je više unutra nego inače. Pitao sam doktor Gugla da li je to moguće i ima li veze sa stresom. Onda sam nastavio svoje istraživanje o svim mogućim bolestima kojih sam mogao da se setim, a pronašao sam i nazive onih, meni do tada nepoznatih. Kao i simptome koje sam bio ubeđen da imam. A onda je krenula i vrtoglavica.

foto: Filip Plavčić

Ovako je izgledalo svako moje veče dok nisam posetio psihijatricu. Iako sam ranije posećivao psihologa, shvatio sam da mi sada trebaju medikamenti i da se iz ovoga neću lako izvući. Nisam želeo da pravim žrtvu od sebe, pa sam brzopotezno morao nešto da preduzmem.

Već pri prvom susretu, govorili smo o mojoj anksioznosti. Depresivne faze bile su samo ''začin'' na sve ono što se dešavalo. Njima je prethodio jak tremor, uglavnom nogu, koji me je delimično fizički onesposobljavao da obavljam svakodnevne obaveze. Ipak, tremor je više uticao na moje psihičko stanje, na nestabilnost i nesigurnost.

Psihijatrici sam rekao da grizem stvari kad sam nervozan. Rekla mi je da to radim kako bih pobegao od svoje mazohističke crte koju pokazujem u odnosu sa drugim ljudima. I da moram da radim na tome. Prvo mi je pao na pamet odnos kojem svedočim odmalena. Kao dete razvedenih roditelja, morao sam da se prilagodim situaciji. Nisam voleo praznike. Bio sam prinuđen da biram da li ću ih provesti kod mame ili kod tate. A onda sam se pitao - da li će se neko od njih ljutiti ako izaberem onog drugog? I tako dve decenije. Gušilo me je to stalno vaganje i osećaj krivice da im ne posvećujem pažnju podjednako.

Pitao sam se zbog čega mi se ovo dešava. Pitala me je da li osećam opterećenje zbog fakultetskih i poslovnih obaveza. Odgovorio sam da mi ništa od toga ne predstavlja problem jer su mi ocene odlične, a rejtingom emisije koju vodim, kao i kolumnom koju pišem, veoma sam zadovoljan.

''Hipohondričan si, Stefane'', kratko je odgovorila.

Napadi panike uz jako lupanje srca prešli su u nešto gore. Postao sam ne tako ponosan vlasnik novog poremećaja - napada histerije. Objašnjavao sam ih, reklo bi se, prilično jednostavno ''samo krenem da plačem i odjednom počnem da vrištim''.

Često sam pio alkohol, međutim to su bile male količine. Kad sam dobio antidepresiv i lek za spavanje na alkohol nisam smeo ni da pomišljam. Sem kada sam pitao da li je okej da preskočim terapiju zbog koncerta Jelene Rozge. Psihijatrica se nasmešila jer je shvatila da ponovo imam volju za druženjem, te je odobrila moj predlog.

Dobro rasploženje nije dugo trajalo. Ubrzo nakon koncerta, česte oscilacije raspoloženja ponovo su bile moja svakodnevica. Psihosomatske tegobe zahtevale su češće viđanje sa njom.

''Piši'', rekla mi je.

Pogledao sam je začuđeno.

''Voliš da pišeš, je l' tako? Piši.''

I zaista, koristiti talenat punom snagom imao je psihoterapetusko dejstvo. Svakim susretom, miligrami lekova sve ređe su se nalazili na mojim lekarskim izveštajima. Drugog februara, uz mnogo cigareta, slomljenih čaša i nervnih slomova, završio sam svoju psihoterapiju. Završio sam ono o čemu sam ćutao. Moja knjiga “Lice današnjice: (Auto)biografija kolektivne (ne)svesti“ dobila je svoje poslednje poglavlje. U njoj sam ostavio svoje strahove i unutrašnje nemire. U njoj sam ostavio nadu da će se svaki čitalac prepoznati. U njoj sam ostavio želju da počnemo da razgovaramo i da prestanemo da probleme guramo pod tepih.

Gostovanja u medijima postala su sve češća. Govorio sam o važnosti psihoterapije. Uz pomoć medijske pažnje želeo sam da razbijem tabu temu zvanu ''očuvanje mentalnog zdravlja''. Danas se osećam mnogo bolje. Sada imam nove ciljeve.

Zbog toga, preporučujem posetu stručnim licima. Često umemo da zanemarimo podatak kako sve više mladih ima psihičke probleme koji postaju gori ako se ne reše na vreme. A siguran sam da svako od nas poseduje neki talenat. Ako sam uspeo da svoj iskoristim kako bih spasio svoje zdravlje, verujem da ova metoda mnogima može biti od velike koristi.


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.