šokirala hrvatsku javnost
Najoštrija Hrvatica oplela po svom narodu: Oluja vam je pobeda? Je*ite se svi!
Kako danas, nakon pitaj boga koliko godina od Oluje, izgleda naša sloboda?
Na pragu sam šezdeset i sedmog rođendana. Nikad, NIKAD nisam videla toliko bede oko sebe. Moje profesorke u očuvanim kostimićima iz šezdeset i neke drže glave u kontejnerima. Sve su naoružane čeličnom šiljatom palicom. Kad ubodu plastičnu bocu zaigra im hrvatsko srce u hrvatskim usahlim grudima. Kad se njihove oči sretnu sa mojima skrenu pogled. Skrenem ga i ja.
Juče sam razgovarala sa mladom mamom. Njena djevojčica ide u jedan riječki privatni vrtić. Tamo je radila fenomenalna teta. Neke devojke su rođene za rad sa decom. Klinci su je obožavali. Učila ih je italijanski i engleski, onako usput. A onda je jedan tata, ne dragovoljac, ne divlji Hercegovac, ne “stranac” nego “pravi domaći”, onda je taj “pravi domaći”…
Moram vam objasniti ko su u Rijeci “pravi domaći.” To su Primorci, i ja sam Primorka, koji ovde žive generacijama. Poznati su kao tolerantni, naš je kraj zbog geografskog položaja uvek bio poznat kao multikulti, mi smo dakle ljudi kojima stranci ne smetaju, osim, ako, kad…
Ona teta o kojoj vam govorim je iz Vojvodine pa je “pravi domaći” izrazio žestoku zabrinutost da će dečica, preciznije, meso njegovog mesa, ako teta ne ode, ako teta odmah ne ode početi da govore srpski. Uzalud se gospodinu objašnjavalo da teta ne govori “srpski”, govori hrvatski, italijanski i engleski…
“Pravi domaći” je bio neumoljiv. Mama Hrvatica koja mi je to pričala plakala je neutješno jer je teta dobila otkaz. U Rijeci. U najkulturnijem gradu u Hrvatskoj. U Rijeci u kojoj su čak i devedeset i prve Srbi mogli sačuvati glavu. U Rijeci koja je i službeno evropski grad kulture.
