DŽON F. KENEDI: UMETNOST U AMERICI - kapitalno važan esej o nacionalnoj kulturnoj politici
Foto: Profimedia

kulturna politika

DŽON F. KENEDI: UMETNOST U AMERICI - kapitalno važan esej o nacionalnoj kulturnoj politici

Džon F. Kenedi je praktično jedini svetski državnik koji se javno pozabavio pitanjem zašto je umetnost važna za jednu naciju. U nešto skraćenoj verziji, prenosimo ovaj esej objavljen 18. decembra 1962. u američkoj štampi. Nacija (što na engleskom zapravo znači: država) koja želi da bude lider, svoje liderstvo treba da ostvari najpre u kulturi, i to ne konzervisanjem kulture iz prošlih vremena, već novom i živom umetničkom produkcijom. Država poput Srbije, zaključujemo, koja nema uslova da bude lider, može da očuva samopoštovanje i poštovanje drugih jedino pomoću savremene umetničke produkcije.

Objavljeno: 14:48h

Gledajući američku scenu, oduševljen sam njenom raznolikošću i živošću, kao i bezbrojnim načinima na koje Amerikanci nalaze prosvetljenje, ispunjenje, zabavu i rekreaciju. Čini se da su baš svi konstantno zauzeti, i mladi i stari. Putevi i morske obale su krcati, veliki parkovi privlače nezamisliv broj posetilaca. Sportovi cvetaju, pa čak aktivnosti koje su nekada smatrane dosadom i obavezom, poput kupovine namirnica, danas poprimaju razmere porodičnog turističkog odmora u novim šoping centrima.

Usred svih ovih aktivnosti, prirodno je da bi ljudi morali biti aktivniji i u potrazi za umetnošću. Statistika je za pohvalu – knjige postaju poslovni poduhvati vredni milijarde dolara, svake godine se sve više novca troši na odlazak na muzičke koncerte nego na bejzbol utakmice; galerije i muzeji su prepuni, pozorišta i simfonijski orkestri se osnivaju širom zemlje; otprilike 33 miliona Amerikanaca ume da svira neki muzički instrument.

Verujem da sve ovo odražava nešto više od puke žudnje za sticanjem svih vrsta dobara u našem nabujalom društvu. Čini se da je ono što nas tera da istražujemo i cenimo sfere života koje smo u prošlosti zapostavljali, potreba i glad za određenim vrednostima i zadovoljstvima unutar savremene civilizacije.

Prečesto smo u prošlosti umetnike doživljavali kao zgubidane i diletante, a poštovaoce umetnosti kao šonje. Obema kategorijama smo učinili nepravdu. Život umetnika je strog i usamljen. Da bi usavršio svoju veštinu, on se predaje teškom radu punom odricanja. Sklanja se od brzih uspeha, usput čisteći svoju viziju od svega što bi je moglo pojeftiniti. Njegov radni vek obeležen je intenzivnom predanošću i disciplinom.

Što se tiče ljubitelja umetnosti, on potvrđuje umetnika izlažući se ponekad i uznemiravajućem iskustvu umetničkog dela, tražeći kao nagradu jedino osećaj da će, prožet umetničkim iskustvom, njegov život biti kvalitetnije ispunjen.

Danas smo svedoci uspona umetničkih dostignuća. Razlog za to je delimično u opštoj težnji za napretkom, to je neka vrsta nacionalnog pokreta koji je započeo divljenjem prema stručnosti i umeću u tehničkim i tehnološkim sferama, koji sada standardizuje kvalitet u svim aspektima ljudskog delovanja.

Drugi razlog je osećanje da je umetnost zaslužna kao humanizujuće i iskustvo ujedinjenja. Znamo da je nauka nezamenljiva, ali takođe znam da nauka može da zaustavi civilizacijske tokove, ukoliko se suprotstavi čoveku.

Tako je obrazovani čovek, često i onaj najboljeg prirodnog naučnog usmerenja, često u potrazi za iskustvom koje samo umetnost može da pruži. On tako želi da istraži onu stranu života koja izražava emocije i otelovljava vrednosti i ideale lepote.

Ono čemu svedočimo i što spoznajemo, jeste da umetnost otelovljava kreativnost slobodnog društva.

Znamo da totalitarno uređena društva promovišu umetnost na specifičan način, što opet neretko kao rezultat ima nezaboravne produkcije npr. opere i baleta, ili restauraciju neke istorijske građevine.

Međutim, umetnost je više od reanimacije prošlosti, ona je takođe i slobodna i neprečišćena potraga za novim načinima izražavanja kako iskustava u sadašnjosti, tako i vizija o budućnosti. Kada kreativni impuls nema slobodan tok, i kada ne može slobodno da bira svoje metode i ciljeve, kada je operisan od spontanosti, tada zapravo vidimo kako društvo sputava umetnost još u začetku.

Ova činjenica zadaje posebnu obavezu svima koji zagovaraju slobodu u jednom društvu, to je obaveza da se usaglase sa ciljevima umetnosti i da joj garantuju pažnju, poštovanje i status, kako bi ono što sloboda omogućava, slobodno društvo učinilo neophodnim.

Pozivao sam našu naciju na viši stepen fizičke spremnosti i svesti o tome. Prirodno je da, na isti način, pozovem naciju da radi na svojoj intelektualnoj i duhovnoj spremnosti, koje su u korenu cvetanja umetnosti.

Vlada jedne zemlje može da igra samo sporednu ulogu u razvoju umetnosti. Prioritetni posao vlade jeste organizacija i administracija u domenu državnih zadataka, te je gotovo nemoguće očekivati da temeljno upravlja uslovima za razvoj individualnog genija umetnika.

Ali, to ne znači da vlada uopšte ne treba da se bavi položajem umetnosti. Slobodna vlada je refleksija narodne volje i, konačno, narodnog ukusa. Ona je, takođe, bar u najboljim slučajevima, predvodnica. Voleo bih da se sve aktivnosti vlade sprovode sa jednakim, visokim kvalitetom rezultata.

Voleo bih da rad naše vlade omogući najviša postignuća našim umetnicima, dizajnerima, arhitektama. Voleo bih još i da se uverim u to da politika jedne vlade ne staje na put punom izrazu američkih kreativnih genija.

Umetnost u Sjedinjenim Američkim Državama je, kao i brojna druga polja delovanja društva, raznolika i veoma decentralizovana. Privatni sponzori, fondacije, škole, koledži, poslovne korporacije, lokalna zajednica, grad i država, sve su to činioci koji kombinovano utiču na organizaciju i funkcionisanje ustanova kulture.

Nadam se da će u godinama ispred nas, federalna vlada biti spremnija da odigra svoju važnu ulogu u ohrabrivanju i podržavanju kulturnih aktivnosti cele nacije.

Bonus video:


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.