JUGOSLAVIJA JE BILA ČLANICA NATO?! Šta je tačno značio BALKANSKI PAKT potpisan 1953?
Tito je smatrao ako nije uspela Balkanska federacija, onda će uspeti Balkanski pakt, Foto: Printscreen

istorijska dilema

JUGOSLAVIJA JE BILA ČLANICA NATO?! Šta je tačno značio BALKANSKI PAKT potpisan 1953?

Grčka i Turska su u NATO primljene 1952. s čime su se za Jugoslaviju otvorile nove mogućnosti čvršće saradnje sa ovom organizacijom na vojnom planu

Objavljeno: 16:21h

Jugoslavija, Grčka i Turska su na današnji dan 28. februara 1953. godine, pre tačno 65 godina u Ankari potpisali sporazum o političkoj, privrednoj i vojnoj saradnji. Ovaj sporazum je ostao u istoriji poznat kao Balkanski savez.

U javnosti je interesovanje za ovaj sporazum počelo negde 2003. godine kada se tadašnja državna zajednica Srbija i Crna Gora posle agresije 1999. počela intenzivno približavati NATO. Neke članice bivše SFRJ su intenzivno ovaj sporazum koristile kao prilog u približavanju NATO paktu od kojih je Slovenija 2004 postala prva republika bivše SFRJ koja je postala punopravna članica severoatlanske alijanse.

foto: Printscreen

I dan danas u javnosti lebdi jedno pitanje da li je Titova Jugoslavija bila članica NATO?

Odgovor na ovo pitanje je veoma teško dati, a film je počeo da se razvija 1948. posle zaoštravanja odnosa na relaciji Moskva-Beograd i donošenjem Rezolucije informbiroa.

Prekid diplomatskih i svakih drugih veza između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza predstavljao je presedan među komunističkim zemljama na samom početku Hladnog rata. Jugoslovenska armija u trenutku raskida veza sa SSSR-om je bila isključivo usresređena na zapadne granice pre svega na zonu Trsta na severozapadu i Grčku na jugu zemlje. Jugoslavija je morala da izvrši rekonstrukciju svojih armija i usmeri ih na severne i istočne granice koje su ostale nezaštićene. Počela je izrada operativnih planova za odbranu.

foto: Printscreen

Jugosloveni, ali i Amerikanci su procenjivali da je sovjetski napad na Jugoslaviju verovatnim. Pod budnim okom je bilo pojačano naoružavanje i opremanje vojski sovjetskih satelitskih država, a vojni vrh je procenjivao da li bi oni umesto SSSR vodili ofanzivu protiv Jugoslavije.

Otvaranje arhiva u nekadašnjim komunističkim zemljama, pre svega susednoj Mađarskoj, u svedočenju mađarskog generala Bele Kiraljija, koji je bio komandant pešadije, a potom načelnik Vojne akademije 1950-51, napad na Jugoslaviju je bio pripreman i da su za tu svrhu pojačavane vojske sovjetskih saveznika. Plan je bio ofanzivan s ciljem da se zauzme Beograd. Zbog toga je u Mađarskoj bila ojačana ratna proizvodnja i prilagođavanje železničke mreže i aerodroma. Prema Kiraljiju pripreme su bile gotove krajem 1950. On navodi da su u napadu na Jugoslaviju trebale da učestvuju vojske Poljske i Čehoslovačke. Međutim, novija istraživanja su osporila ove njegove tvrdnje. Navodi se da Moskva nikada nije dala Mađarskoj ratni plan, nego je to Budimpešta sama izrađivala ratne planove na pretpostavci jugoslovenske agresije. To je zasnovano na tvrdnji da je Jugoslavija pristupila u tabor "imperijalista” i da je napad na Mađarsku moguć svakog trenutka, što je tvrdio i Kiralji.

foto: Printscreen

Raskid Jugoslavije sa istočnim zemljama i njeno čvrsto obećanje da će se oštro odupreti da bude reintegrisana u ” istočni tabor” uticali su na izmene vojnih planova od 1948 do 1953. Jugoslavija je postala zaštitni štit Italije i okosnica pomoći Austriji. Zbog straha od sovjetskog prodora u severnu Italiju kroz Ljubljanska vrata, zahvaljujući zapadnoj vojnoj pomoći Jugoslavija postaje četvrta armija u Evropi, JAT povećava svoju putničku flotu, a dolazi do cvetanja jugoslovenske vojne industrije. U zapadnim vojnim planovima Jugoslavija je trebala da ima veliku važnost u odbrani Grčke, a Grčka je zbog toga morala na pritisak saveznika da potisne sećanje na ulogu Jugoslavije u grčkom građanskom ratu.

Grčka i Turska su u NATO primljene 1952. s čime su se za Jugoslaviju otvorile nove mogućnosti čvršće saradnje sa ovom organizacijom na vojnom planu. U priču se ponovo uključio Ajzenhauer, sada kao senator koji je predložio iste godine da Jugoslavija, zajedno sa Grčkom i Turskom, Španijom i Portugalom bude primljena u Severnoatalnski pakt.

To je pravdano kao logičan potez jer je NATO u tom trenutku osnivao svoje ” južno krilo”, a ove četiri zemlje su bile karike koje nedostaju na jugu i njihov trajni prijem zatvorio bi Sovjetskom Savezu pristup u Sredozemlje.

U proleće 1952. američka Vrhovna komanda je želela da preraspodeli američke vojnike iz Trsta u područje Ljubljane. Formalni vojni sporazum nikad nije potpisan, a Tito je bio u sporu sa Italijom oko Trsta.

foto: AP

Tito je odbio da uđe u NATO, ali je iskoristio priliku i izrazio interes za grčki triparitetni predlog o dobrambenom savezu Jugoslavije, Grčke i Turske. Sve tri zemlje su na britansku inicijativu februara 1953. sklopile ugovor o prijateljstvu koji je predviđao koordinaciju vojnih komandi. Turska je bila zemlja koja je zagovarala aktivno prijem Jugoslavije u NATO, a Tito se s druge strane tad interesovao za Evropsku odbrambenu zajednicu i planove o stvaranju EZ. Jedino je Italija zbog Trsta bila protiv svih planova. Na kraju su sve tri zemlje na Bledu potpisale ” Ugovor o savezu, političkoj saradnji i uzajamnoj pomoći” sa rokom važenja od 20 godina.

Tito je smatrao ako nije uspela Balkanska federacija, onda će uspeti Balkanski pakt.

Grčka, Turska i Jugoslavija potpisale su Ankarski ugovor, 28. februara 1953, iz čijeg nacrta su bile izbačene sve vojne odredbe, osim načelnih, upravo na insistiranje NATO-a. Naime, američka strana je sve do pred kraj stvaranja sporazuma, insistirala na opreznosti, što zbog Italije, što zbog obaveza koje bi NATO, u tom slučaju, potencijalno preuzeo. Tek u junu 1954. godine dolazi do rešenosti triju zemalja da ovaj sporazum preraste u vojno-odbrambeni savez, a sam Balkanski pakt je potpisan na Bledu u avgustu 1954. godine.

Bonus video:

(Espreso.co.rs/Mediji)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.