NASER ORIĆ ME JE HAPSIO, GIŠKA JE BIO SA MNOM! Vuk Drašković otkriva sve TAJNE 9. marta!
Lider SPO otkriva mnoge tajne 9. marta 1991. godine!, Foto: Stefan Kojić, Printscreen Youtube/Abraxas Pandza

PROŠLO JE 28 GODINA

NASER ORIĆ ME JE HAPSIO, GIŠKA JE BIO SA MNOM! Vuk Drašković otkriva sve TAJNE 9. marta!

Lider SPO otkriva mnoge tajne 9. marta 1991. godine

Objavljeno:
Darko Zlojutro
Navršilo se, verovali ili ne punih 28 godina od demonstracija opozicije pod vođstvom Vuka Draškovića na kom je više od 100.000 ljudi tražilo Srbiju na Zapadu, pad Bastilje i rušenje komunizma.
Lider SPO u intervjuu za Espreso otkriva mnoge stvari koje nismo znali o tom najvećem protesu u istoriji Srbije!
foto: Stefan Kojić

Pogledajte video:

Vuče, prošlo je 28. godina od demonstracija, kako sada na njih gledate sa ove vremenske distance?

- To su najveće demonstracije u istoriji Beograda i u istoriji Srbije. One su neponovljive, nikada se vise 9. mart neće ponoviti i on se ne može upoređivati sa bilo kojim drugim protestima koji su se dešavali pre ili posle 9. marta 1991. One su neponovljive pre svega po trenutku u kojemu se one održavaju, taj se trenutak vise neće ponoviti i on je bio presudan. Raspada se Varšavski pakt, Jugoslavija se u temeljima trese, Mihail Gorbačov, njegova glasnost i perestrojka raskidaju decenijske lance komunističke despotije u Moskvi, a iz Brisela stižu ponude da Jugoslavija, kako bi se sprečio njen raspad ubrzano uđe u tadašnju Evropsku zajednicu, sadašnju EU iz SAD nude ulazak u NATO radi spasavanja Jugoslavije i ogromnu finansijsku pomoć za korenite reforme u zemlji. U tom trenutku se dešava 9. mart, jag a zakazujem sa parolom i ciljem oslobađanja TV Bastilje – državne televizije koja je bila propagandni oslonac režima. Oni su aj poziv na pad TV Bastilje razumeli i to s pravom kao pucanj u srce tog režime koji uopšte nije priznavao realnost toga trenutka, ni pad Berlinskog zida, ni stvaranje nove Evrope. Oni su okupirani očuvanjem socijalističke Jugoslavije, komunističke i tog 9. marta su zastrepeli od strateškog našeg opredeljanje da Srbija mora na Zapad i da se mora odvezati od tog Istočnog mrtvaca, kao i da mora ići i u Evropsku zajednicu i u NATO. To su doživeli kao smrtnu presudu svom poretku, svojoj mladosti, svojim idealima, Zapad je za njih bio jeretički, za njih, ali zamislite i za SPC koja je takođe bila narogušena zbog mogućnosti da Srbija ode na Zapad. Evo 28. godina je od 9. marta, još nije odlučen ishod između Istoka i Zapada.

Jednom ste rekli da je 9. mart bio seme koje će Srbija tek da žanje, da li će i kada doći to vreme?

- Ja kažem da još nije došlo to vreme.

foto: Stefan Kojić

Šta se čeka?

- Duga je to priča. Ja moram da kažem da je i 9. mart neponovljiv i po brutalnosti režima. Na više od 100.000 golorukih demonstranata Milošević i komunistički generali tadašnje JNA izveli su više od 10.000 do zuba naoružanih policajaca, transportere, vodene topove, konjicu, polubojne otrove, dresirane pse, a uveče i tenkove. To se nikada nije desilo u istoriji Beograda niti će se to, nadam se ni dogoditi. Neponovljive su te demonstracije i po neviđenoj hrabrosti njegovih učesnika. Po jednoj nestvarnoj energiji koja je nosila te ljude, a bila je proizvod straha tih ljudi za sopstvenu budućnost, jer taj narod koji je bio tada na Trgu Slobode – Trgu Republike je najbolje što je Srbija tada imala. Svi su strepeli od rata, nisu želeli rat ni raspad Jugoslavije, želeli su da se i kod nas dogodi taj preokret, bili su željni slobode, boljega života, zagledani na one vrednosti na životni standard ljudi na Zapadu i hteli su tamo Srbiju. To je neverovatno sa kakavom su hrabrošću išli na tu silu koja je bukvalno imala nameru da ih pregazi. 9. mart je neponovljiv i po svojoj tragičnosti jer toga dana na Trgu Republike u sukobu između Davida i Golijata David je Golijatu polomio zube. Pala je TV Bastilja, pali su ti čiju smo ostavku tražili, režim je bio grogiran, Milošević takođe, a onda na scenu stupaju tajne službe koje seju razdor među demokratskom opozicijom, javljaju se lideri političkih stranaka da je pobeda ostvarena, da je pad Bastilje dovoljna pobeda i da sada treba dati šansu evoluciji, razumu, mirnoći, strpljenju, a da je SPO stranka ekstremista. Milošević je tako kupio vreme. On se nadao da će komunistički generali u Moskvi srušiti Gorbačova, u rukama mi je bio njihov strateški program, to je bio program Saveza komunista pokreta za Jugoslaviju, partije komunističkih generala koju je vodila Miloševićeva supruga Mira Marković. Oni su mislili, dakle da je pitanje dana kada će valjak Crvene armije ponovo krenuti ka Berlinu i da je samo prividno pao Berlinski zid i da će Crvena armija poraziti sve prozapadne revolucije u zemljama Varšavskog pakta i da će taj valjak krenuti i preko Jugoslavije i ovde ugasiti kontrarevoluciju u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH.

foto: Stefan Kojić

Šta je to što je falilo za konačan udarac i da vidimo već tada leđa Slobodanu Miloševiću?

- Koji konačan udarac? 28 godina je od 9. marta, da li još vidimo konačan udarac? Vidite komunistički puč u Moskvi uspeo je u prvom trenutku, ovde je slavlje u rezidenciji Miloševića igra se i peva do zore. Onda sledi kontra Borisa Jeljcina i slom pučista i očekivati je bilo da će ovdašnji komunistički generali, pogotovo što je duh 9. marta još uvek bio jak to razumeti kao sopstveni kraj. Ne, oni tada, preko noći menjaju svoju ideologiju, do tada je ona bila odbrana socijalizma u Jugoslaviji, od tada to više nije slučaj, već je cilj odbrana srpskih teritorija u Jugoslaviji. Jasno je bilo da više toj nesrećnoj državi nema spava.

foto: Stefan Kojić

Kako komentarišete činjenicu da su ljudi koji su tada govorili sa vama na mitingu, sutadan umesto da jurišaju nosili plišane pande na mitinzima?

- Služba je uspešno odrađivala svoje podzemne radove. Nikada neću zaboraviti scenu kada sam izašao iz zatvora, ja sam došao na miting i tada je nastao poklič „Svi, svi!“ Jer je Bastilja bila oslobođena i ona je uživo prenosila ceo miting, po mom izlasku iz zatvora. Tada sam tražio da svi uhapšeni demonstranti a bilo ih je nekoliko stotina do uveče moraju biti pušteni. Rekao sam podignite po tri prsta i pet minuta vičite samo: „Svi! Svi!“ i tako je nastao poklič, tada je verovatno i primljen pozdrav sa tri prsta.

Kada ste bili u zatvoru tada, kako su postupali prema Vama, da li je bilo pokušaja vrbovanja?

- Korektno su se ophodili tada, ja ne znam da li sam igde za takvo vreme dao toliko ilegalnih autograma i to policajaca u CZ koji su krijući ispod vrata gurali ceduljice da im se potpišem. Raspoloženje među tim ljudima bilo je na strani 9.marta. Sasvim druga situacija u tom istom zatvoru biće dve godine kasnije prilikom mog hapšenja. Tada su tamo stigle patriote.

Vi ste tada uveliko proglašeni izdajnikom?

- Da, a tu su bili policajci iz Knina, Srpske, sa ratišta, Miloševićevi bojovnici, a ja sam bio označen kao veliki izdajnik, jer sam se zamislite protivio tom strašnom ratu u kom smo svi ubijani i ubijana nam je država i budućnost. Tada to više nije bila policija, tada je to bila horda, to su bili razbojnici.

foto: Stefan Kojić

Tada je bilo neprijatnosti?

- Koje neprijatnosti? Tada su na smrt pretukli mene i suprugu... Ali neću ni o tome sada da se prisećam.

Mnoge su bile priče da ste tada okupili oko sebe mnoge momke sa vrelog asfalta, Nasera Orića i slično?

- Ja ne znam u Beogradu nijednog mladog čoveka koji nije bio 9. marta na Trgu Slobode. Šta se kasnije dogodilo sa tim ljudima i kako su postradali u obračunima izmađu sebe to je drugo pitanje i nema nikakave veze sa 9. martom. Što se Nasera Orića tiče, on je mene uhapsio 9. marta uveče. On je bio član Miloševićevih komandosa koji su upali u Skupštinu Srbije. On me je uhapsio i vodio u CZ. Nisam ja tada znao da je to on. Tek dve godine kasnije kada je počeo krvavi rat sam na jednoj od fotografija prepoznao čoveka koji me je uhapsio. Moram da kažem da je bio veoma korektan.

foto: Stefan Kojić

Poznajete dobro sve pokušaje ujedinjenja demokratske opozicije, kako to danas komentarišete?

- Neću ja danas ništa da komentarišem o tome. Danas je 9. mart i svaka druga priča ili poređenje bilo bi vređanje 9. marta. 9. mart je veliki dan i istorija će tek da utvrdi stvarne dimenzije onoga što se dogodilo tog 9. marta. Opet kažem neponovljive demonstracije i najveća propuštena prilika u istoriji Srbije.

foto: Stefan Kojić

Zašto smo je propustili?

- Kao što sam rekao taj Golijat je poražen, nažalost većinska Srbija je bila protiv 9. marta. Ta većinska Srbija bila je kao hipnotisana strahovima koji su odavno posejani o antisrpskoj zaveri Vatikana, Berlina, Vašingtona koja se priprema. I ta većinska Srbija nije htela da ustane i progleda.

Koji su heroji tog 9. marta bili za Vas?

- Dragana Srdić ono je neponovljivo. Đuranović iz Novog Sada, jedan momak delija kada je skočio na policijski trasporter i oteo mitraljez. Ja da živim orlova veka neću zaboraviti mladića, oči mu se nadule, teku suze, to je bio bojni otrov, ja sam toga dana popio 6 tih suzavaca. On ide i galami i viče: „Majku vam komunističku, nemate vi toliko suzavca koliko Srbija ima suza!“ To je rečenica koja vas svojom snagom zaledi. Kao da i sada vidim jednoga šumadinca sa letvom, sav mokar jer je bio žrtva vodenog topa trči, nakon što smo razbili policiju i na sav glas viče: „Ljudi, braćo gde mi je kapa, izgubio sam kapu“ (smeh)

Kada bi vratili vreme da li bi nešto promenili tog 9. marta?

- Umreću sa tom dilemom. Ne znam. Znao sam da je Bastilja branjena mitraljezima i da su dobili naredbu da nemilosrdno pucaju u živo meso. Očekivali su da ću ja demonstrate voditi na Bastilju sa ciljem da se u Beogradu dogodi Bukurešt i Čaušesku. Znajući za to, ja to nisam mogao da kažem demonstrantima, sad ću malo da lažem, a vi nemoj da idete na Bastilju i ljudi su mislili da idemo na Bastilju, a ja sam ih odveo pred Skupštinu Srbije sa nekom idejom da možda uđemo u nju i proglasimo slobodan parlament. Nažalost poslanici SPO, DS i ostalih opozicionih stranaka kazali su da je to potez koji se ne može podržati. Da mi nezakonito upadamo i da proglašavamo neku novu Skupštinu, ja sam ih poslušao i ne znam da li sam pogrešio.

foto: Stefan Kojić

Koga ste poslušali?

- Poslušao sam sve. Niko nije bio za, čak ni iz SPO kao najbrojnije partije koji me je podržao. Giška sa širokim plećima, krupan i neprobojan stajao je na vratima i čekao moju odluku, da li da kažem otvaraj vrata ili ne daj. Na trenztak mi se učini da je to moja velika greška i da je trebalo da rizikujem. S druge strane mi se čini da to nisam smeo da uradim, jer da jesam mislim da bi granatirali Skupštinu i da bi se mrtvi brojali na stotine. Koji bi bio ishod, to je drugo pitanje. Prema nekima ishod bi bio u našu korist, ali mnogi bi ljudi izgubili glave, može li se prihvatiti takva sreća? Čak i ako bi bio ubeđen da pobeđuješ a da je cena nekoliko stotina i više mrtvih.

Da li ste se uplašili kada ste čuli da su tenkovi na ulici?

- Ja ih nisam video, bio sam tada u marici. Ja sam pretpostavljao da tenkove izvode na ulicu da uvedu vanredno stanje, da meni izlaska nema i da mi preti i 20 godina robije, da će mi natovariti i one dve smrti Branivoja Milinovića i policajca Kosovića,koje su oni ubili. Niko od nas nije imao oružije tada, jedan pištolj nismo imali. Srećom pobudnio se studenski grad, protest nije jenjavao i Milošević je u strahu grogiran, plašio se šire pobune doneo odluku da me pusti iz zatvora. Meni ne daju, ja sam oslobođen, ali mi ne daju da napustim CZ već me odvode kod upravnika da pijem kafu. Međutim moja supruga je rekla nema kafe, on je slobodan čovek i kroz kordone policije smo se probili i došao sam na Terazije, tada ću tek saznati da je zasedala vrhovna komanda i zahvaljujući da su imali nerešen rezultat nije bilo uvođenja vanrednog stanja.

Još se ne zna rezultat?

- Ne zna se da li smo se definitivno opredelili za Zapad ili na Istok, jer nikad ta dilema nije bila ovako izražena. U Srbiji je Istok u većini draži. Doživljavamo neviđena poniženja da ljudi referišu ruskom predsedniku da je on njihov predsednik. Mnogi misle da nam je Istok i geografski bliži, ali oni su neupućeni. Ipak ostaje činjenica, koji je i nada da je svuda oko Srbije Zapad.

foto: Stefan Kojić

Samo Srbija nije na Zapadu?

- Te 1991. godine nije bilo tako. Da je u tom trenutku bila ovakva geopolitička situacija sasvim je sigurno da bi uspeli.

Kada će Vuk Drašković moći da kaže da su tekovine 9. marta ispunjene?

- Ne mogu biti ispunjene sve, jer se neke ne mogu nikad ispraviti, kao što je razbijanje Jugoslavije, bratoubilački rat. Taj zločin je počinjen. Da su se svi digli i podržali nas ne bi se Jugoslavija raspala i bili bi smo na zapadu. Te godine nama je na tacni članstvo i u EZ i u NATO nuđeno. Pritiskani smo i podmićivani. Američki državni sekretar Bejker dolazi u Beograd sa donacijom od 4 i po milijared dolara te 1991. godine to je kado danas deset puta više.

To je odbijeno?

- Odbijeno je jer su ideali i strasti bile na snazi, jer Milošević ni generali nisu imalu za cilj očuvanje Jugoslavije, već očuvanje komunizma. Kasnije su se prebacili na šine secesionizma. Što nikada nije bila odlika srpskog naroda. Srpski narod je stvarao države, nikada nije uništavao. Tada je srpski narod prvi put rušio svoju državu pod tim komunističkim generalima i tim Miloševićem.

foto: Stefan Kojić

Šta nas je 9. mart naučio i da li nas je nešto naučio?

- Ipak je tada pokrenuta buna koja je bila majka svih kasnijih buna protiv tog nakaznog istočnog i terorističkog poretka. Konačno i 5. oktobra Milošević je pogođen tom pesnicom 9. marta. I demonstracije 96/97 su bile na krilima 9. marta. On će na kraju doći glave, političke Miloševiću, ali ne nažalost i režimu.

On je opstao?

- Piramida zla u građevini ostao je netaknut. Jedina smo zemlja koja nije otvorila tajne dosijeje. Evo i sada je zapisano da su tajni dosijei komunističkih službi bezbednosti državna tajna. To je proglašeno pre 10 godina,kada je SPO zapretio napuštanje koalicije sa DS. Znate šta su nam ponudili? Da prihvataju naš ultimatum, pod uslovom da se imena zacrne i da se dosijei otvore 2067. To je bio odgovor demokratske vlade. Dakle onih snaga koje su na krilima 9. marta došli na vlast 5. oktobra.

foto: Stefan Kojić

Da li u toj pesnici 9.marta ima još snage da nas vrati na šine Zapada?

- Sve drugo bilo bi ravno nacionalnoj i državnoj kataklizmi.

Ima li snage u Srbiji za to?

- Snage mora biti u onim koji vode Srbiju. U situaciji smo gde nemamo mnogo vremena . Narod treba voditi i edukovati a nikako ga slediti. Ne treba ga pitati, već objasniti šta treba da uradimo i to uraditi.

Koja je Vša poruka za ovu godišnjicu 9. marta?

- Ja pokušavam sa ove razdaljine da i sam vidim i što više protiče vreme sve više narasta sjaj tog 9. marta. Imaju oni stihovi Jesenjina. „licem k licu, ne vidi se lice, veliko se vidi na rastojanju“.

Ovo nije kraj. Šta je Vuk Drašković još rekao pročitajte sutra u nedeljnom intervjuu na našem portalu!

BONUS VIDEO:


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.