GLEDAO ME PRAVO U OČI, OSETILA SAM DA ME MRZI! Putovala sam bez policijske pratnje na Kosovo i pitam se kako sam ostala živa (FOTO) (VIDEO)
Foto: Espreso.co.rs

bilo je čupavo

GLEDAO ME PRAVO U OČI, OSETILA SAM DA ME MRZI! Putovala sam bez policijske pratnje na Kosovo i pitam se kako sam ostala živa (FOTO) (VIDEO)

"Ovaj nam je sada i oca i majku..." - rekla sam ljudima do mene

Objavljeno: 16:35h
Suzana Trajković

Da li je Kosovo srpsko?

Da, bilo i ostaće. Mislila sam, iako tamo nogom nikad nisam kročila.

Međutim, da li je?

Godinama unazad imala sam jednu želju. Nisu me vukli ni Dubai, ni Kuba, ni Havaji, ni ostale egzotične destinacije.

Vuklo me je to Kosovo sebi, da ga posetim, da vidim naše manastire, da vidim da li je dole baš onako kako pričaju.

Priliku sam dobila ove subote, na dan ktitorske slave Sv. Stefan Dečanski kad je organizovano putovanje s "Udruženjem Đakovčana", koje me je povelo put naše južne pokrajine.

Najavljeno je da će autobusi, pet koliko ih je krenulo iz Beograda, imati policijsku pratnju, kao i da su pripadnici kosovskih snaga naša garancija da nam se ništa neće desiti.

ŠTO SE VIŠE ODLAZI NA KOSOVO VEĆE SU ŠANSE DA SAČUVAMO NAŠE MANASTIRE! VISOKE DEČANE je za vikend posetilo HILJADE LJUDI, a ovo je bio povod!

Mislim se, super. Bezbedno je, ali - čemu pratnja, i to ne srpske policije, kad idemo - u našu zemlju?

Kolalo mi je u glavi sve što sam čula o Kosovu.

foto: Espreso.co.rs

O njima - Albancima. Da su nas uvek mrzeli. Da su sprovodili tihi genocid nad nama i da su generacijski čistili Kosovo od Srba. Da nas mrze i dalje, i da srpska noga tamo na komadu NAŠE zemlje nije dobrodošla.

Nadala sam se da nije sve tako crno... Ipak, u nekim trenucima sam, tek sad po prvi put, shvatila ozbiljnost situacije, i njihovu mržnju osetila na svojoj koži.

Policijska zaštita nam je, tek tako otkazala... U blizini Mitrovice, nešto posle Leposavića, u mrklom mraku u kojem nema nigde ničega, parkirani su srpski autobusi, a ja sam bila u onom na čelu. Pet sati ujutru. Minuti prolaze, a pratnja se čeka. Pola šest je ujutru. Njih jednostavno nema.

Patrolu kosovske policije čekali smo do skoro šest sati, kad smo na sopstvenu odgovornost krenuli ka Dečanima. Jer, povratak za Beograd je u tom trenutku, posle pređenih 400 kilmetara, bio i više nego sulud.

Iako je neprospavana noć, ali i ceo radni dan bio za mnom, oči su mi bile širom otvorene. Radnički kamioni, autmobili, svaka mrlja u žbunu budili su mi dozu straha. Ironija je što se nisam plašila NJIH, već tuđeg straha. Gledala sam ljude oko sebe, naših raseljenih ljudi koji su na putu bili u mom autobusu. Krstili su se. Molili. "Daće Bog da stignemo" - govorili su sebi u bradu.

U Visoke Dečane smo stigli posle sat i po vremena vožnje. Sve je bilo mirno, nije bilo incidenata, jer su ljudi i dalje mahom spavali. A onda, došao je trenutak polaska iz Visokih Dečana ka Pećkoj patrijaršiji. Prolazak kroz Peć, i to bez policijske zaštite, bio je, kako sam posle čula, visoko rizičan.

Ovako je izgledao put:

Ponovo su se ljudi pomolili, a bogami u jednom trenu i ja sama. Iako su tablice bile kosovske oni, kako sam mogla da zaključim, dobro znaju da prepoznaju naše prevoznike i autobuse.

Namrštena lica pratila su autobus.

foto: Espreso.co.rs

Dva mladića potpuno normalo sedela su u kafiću, a kad su videli autobus ispratili su nas dok im nismo nestali iz vidokruga.

foto: Espreso.co.rs

Nekoliko metara dalje, klinci od 15-16 godina koji su se našli pored autobusa nešto su dobacivali i smejali se. Metar dalje muškarac star oko 35 godina pogledao nas je i za sebe mrmljao nešto.

foto: Espreso.co.rs

"Ovaj nam je sada i oca i majku..." - rekla sam ljudima do mene.

Čak su se i devojčice, tinejdžerke okretale i ravnodušno nas zagledale... Iako nam je rečeno da navučemo zavese u autobusu, moje mesto ih nije imalo, bila sam tačno iza vozača. Trudila sam se, kao da su nekakve zveri, da ne gledam u oči jer sam naplašena raznim pričama. I zaista, jedan mladić naterao me je da se stresem. Pogledao me je pravo u oči.

Namrštene, skamenjene face pogledao me je i pogledom mi rekao: mrzim te! Pomalo uplašena, i sama namrštena, besna, pogla sam glavu da mu ne bih uzvratila. Jer, pitala sam se, s kojim pravom on tako sa mnom? Zašto on mene mrzi kad je on došao i oteo moju zemlju, kuću nekog Srbina?

foto: Espreso.co.rs

Pitali su me posle logično pitanje - kako je dole?

Nikako. Razočarana sam. Poražena sam u afektu rekla "to više nije naša zemlja", iako u duši osećam da jeste.

Jer, tamo Srbi s razlogom ne odlaze, sad tek to uviđam.

Mrze nas. Sve srpsko.

Srpska noga tamo nije dobrodošla.

Ne koriste našu valutu.

Ne žele Srbina u ulici, na putu, pa makar i u prolazu.

Ne libe se da nam opsuju majku srpsku.

Ni da bace kamenicu.

Svesna sam svega. Svesna sam poraza koji sam osetila zbog jednog pogleda punog mržnje.

Svesna, iako znam da ću ponovo ići tamo, jer ne priznajem da Kosovo nije naše sada, i da tako neće ostati vazda.


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.