ZBOG KORONE CEO JEDAN ŽIVOT ZAVRŠI U DŽAKU: Najteže je kad pacijent pita: DA LI ĆU I JA TAKO!
Evo kako izgleda borba iz prvih redova, Foto: Beta / Saša Đorđević

iz prvih redova

ZBOG KORONE CEO JEDAN ŽIVOT ZAVRŠI U DŽAKU: Najteže je kad pacijent pita: DA LI ĆU I JA TAKO!

- Najradosniji dan ovde bio je kad smo ga vratili. On nam je nada i uteha za sve one kojima nije bilo spasa - veli jedna anestetičarka.

Objavljeno:

Ekskluzivno: Kurir u crvenoj zoni Klinike za anesteziju i intenzivnu terapiju KC Niš, gde se najteži pacijenti i požrtvovani doktori i sestre bespoštedno bore s koronom

Uvek krene sa obostranom upalom pluća i postepeno progradira u bubrežnu i srčanu insuficijenciju, kao i insuficijenciju svih ostalih organa i sistema. U jednom momentu smo zatrpani, ne znamo gde pre da krpimo, što bi se narodski reklo. Toliko brzo se stanje pogorša da pričamo s pacijentom, a za nekoliko sati krene da tone. Posle svakog dežurstva od 24 časa smo potpuno prazni - priča nam anesteziolog dr Goran Ivanov u lekarskoj sobi Klinike za anesteziju i intenzivnu negu Kliničkog centra Niš.

Ruke se tresu

Upravo je izašao iz crvene zone, valja napraviti pauzu i izaći iz skafandera, a i završiti neke druge stvari.

- Još se nismo sretali sa ovakvom situacijom da ovoliko teških pacijenata dođe u tako kratkom roku i da im se stanje brzo pogorša - nastavlja dr Ivanov dok mu koleginica donosi neke papire. Ruke odjednom počinju da se tresu, lice promeni boju...

- Moram porodici da javim da je preminuo. Gotovo sve njihove sudbine znamo. Oni koji dođu svesni uvek pričaju o deci, onima koji su ostali kod kuće. I sad treba pozvati tu decu - veli, a ruke i dalje ne staju.

Mi idemo dalje - na redu je crvena zona. Ekskluzivno, Kurir prvi ulazi u „zabranjeni grad“ ove klinike. Al’ najpre čuveni skafanderi. Pa tri para natikača, po dva para rukavica i kapa, „svemirske“ maske... i zlatne ruke sestre, koja ima i tajnu caku, te naočare ne magle. U liftu se ogledam, smejem: „Da l’ sam ovo ja?“, Ana fotka... Otvaraju se vrata, izlećem. I šok! Zaledih se u mestu. Bela vreća, poluprovidna, na krevetu. Nazire se telo, ruka se jasno ocrtava.

- Uobičajeno je da telo bude na odeljenju dva sata posle smrti, ali kod pacijenata preminulih od kovida mora šest. To vreme još nije isteklo, pa smo telo stavili ovde, u hodnik ispred jedinice intenzivne nege, da ga pacijenti koji su svesni ne gledaju - priča Bojana Kostić, viša medicinska sestra, koja je opet u žarištu, pošto se oporavila od korone dobijene upravo ovde.

Ko munje

To je onaj čovek čijoj porodici dr Ivanov treba da javi...

Ulazimo. Pišti na sve strane. Blinkaju monitori. A ispod - oni, ni živi ni mrtvi. Glave zabačene, usta otvorena, creva i kablovi na sve strane. Neki od ovih ljudi na respiratoru broje poslednje dane. Osamnaest ih je ovde. Gušim se od prizora.

Žena srednjih godina. Intubirana. Saturacija 80, a ona je na 100 odsto kiseonika.

- Vrlo, vrlo teško stanje. Saturacija joj je jutros bila i 60 - veli Bojana. Sve mi je jasno.

Pored nje čuveni Peđa od 20 leta, o kome smo već pisali. Mezimac koji se vratio iz mrtvih posle 17 dana na respiratoru. Sportista, a zbog korone jedva živu glavu izvukao. Tu su i baloni dobrodošlice.

- Najradosniji dan ovde bio je kad smo ga vratili. On nam je nada i uteha za sve one kojima nije bilo spasa - veli jedna anestetičarka.

Krevet drugi od njega je prazan. Tu je ležao čovek na čije telo mrtvozornici čekaju šest sati.

- Kad lekari konstatuju smrt, mi ih skidano sa aparata. I tu, na krevetu, stavljamo u vreće. Zbog korone ceo jedan život završi u džaku. Al’ gore od toga mi je kad me pacijent koji je svestan pita: „Da li ću i ja tako?“ Zastane mi nešto u grlu, reč ne mogu da izustim. Šta da mu kažem?! - priča mlada anestetičarka.

Oko nas „lete“ beli skafanderi. Ko munje. - Prezadovoljan sam ovom omladinom. Svaka im čast - veli Slavoljub Stošić, stari anestetičar.

- Ruke napred. Ispružite, spustite. Tako je. Bravo. Vežbamo disanje - kraj drugog kreveta objašnjava fizioterapeut starijoj ženi.

Nedavno je siknuta s respiratora. Još izgleda kontuzovano. Ne progovara. U dnu su i oni - ljudi senke, ispijeni, sklupčani, s maskama, svesni. Sve vide, sve znaju... Dolazi mi strašna misao - mučenici na respiratoru bar ne znaju šta ih je snašlo. - I u snu čujem zvuk respiratora i pištanje aparata - Bojana će. U pogledu hvatam i one balone. Nadrealno. A drugo oko zakači krvav zavoj na jednom tabanu. - Krenula gangrena, dijabetičar - veli devojka u skafanderu. I još gojazan. Duplo golo. Najgora kombinacija s koronom. A čovek nije star... Koga li si ti, nesrećni čoveče, ostavio kod kuće? Ko ti se nada, a nade gotovo da nema?

Aparat zapišta

Preko puta zapišta jače. - Uzbuna! Je l’ umire neko - povikah. - Ne, ne. On je na 40 odsto kiseonika, pa kad njegova pluća puste malo više kiseonika, aparat registruje disbalans. Sve je u redu. Bori se. Al’ vrlo, vrlo je loše - objašnjava mi Bojana.

A on ko u samrtnom ropcu. Cev u ustima, glava zabačena, malo, malo pa se zatrese. I aparat zapišti.

U plućima bol pojačava. Vakat nam je da idemo. Poslednji okret i pogled na tugu. Vrata se otvaraju. I udarac za kraj - bela kesa je još tu.

A onda bes! Neopisiv, strašan. Vrištala bih iz sve snage: „Ljudi, dozovite se! Korona ubija! “ I mislim - kad bi moglo da svih sedam miliona nas samo na minut prođe kroz intenzivnu negu. Ovde ljudi umiru, a doktori i sestre „ginu“ jer mnogi misle da je sve ovo jedno veliko zezanje.

Bonus video:

(Espreso.co.rs/Kurir)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.