HEMATOLOGIJA JE BILA MOJ KORZO, ZNAO SAM DA NE SMEM DA GUGLAM: On je dobio leukemiju, poraz mu nije bio opcija
Pacijent koji ima leukemiju, Foto: Profimedia

TEŠKA PRIČA

HEMATOLOGIJA JE BILA MOJ KORZO, ZNAO SAM DA NE SMEM DA GUGLAM: On je dobio leukemiju, poraz mu nije bio opcija

Ne postoji nepobediv protivnik i nema nepremostive prepreke. Samo ako veruješ.

Objavljeno:

Leukemija je hematološka maligna bolest (karcinom krvi) koja se razvija u koštanoj srži, limfnom sistemu I drugim tkivima. Tipovi leukemije dele se na akutne I hronične, zavisno od toga koliko brzo napreduju.

Leukemija je teška bolest koja ubija veliki broj ljudi.

Oni koji uspevaju da pobede retko, baš zbog iscrpljenosti zbog duge borbe, retko svedoče o paklu kroz koji su prošli.

Na sajtu "https://www.amleukemia.com/" objavljena je ispovest čoveka koji se upustio u borbu sa ovom teškom bolešću.

Njegove reči prenosimo vam u celosti:

„Čeka te duga i rovovska borba“

„Jer ovde sekund traje minut, minut traje sat, sat traje dan…“ stihovi su rep pesme dobro poznate mojoj generaciji, a slično su mogu opisati i dani provedeni u bolničkoj postelji na hematologiji u Kliničkom centru u Nišu. Mogu se opisati, ali samo ako potpišeš kapitulaciju pred opakom bolešću zvanom akutna mijeloidna leukemija i dozvoliš joj da ona određuje kako će teći borba. No, ja sam odlučio da joj se žestoko suprotstavim i beskompromisno se uhvatim u koštac.

Prvog dana kada sam ostao sam sa sobom i svojim mislima u bolničkoj postelji, nakon što mi je doktor saopštio da je preda mnom „duga, neizvesna i rovoska borba“, rekao sam sebi da nisam prvi ni poslednji kojeg je zadesila takva sudbina, ali da neću biti prvi na poslednji koji će sa tog bojišta izaći kao pobednik, zdrav.

Bio sam svestan da će se ubrzo formirati „vojska” koja će mi pružati konstantnu podršku i biti vetar u leđa, ali sam najpre morao da verujem sebi, jer uzalud poruke i pozivi rodbine i prijatelja, uzalud briga medicinskog osoblja, uzalud kvalitetan doktorski tim, ako ja u glavi nisam rešio da savladam neman.

Ne guglaj

Dani provedeni u bolnici zaista mogu biti dosadni i dugi. Vizita traje 5-10 minuta, nekada ni toliko, doktor pogleda analize krvi, saopšti eventualno neku novost, a ostatak dana uglavnom si sam i imaš sve vreme ovog sveta da razmišljaš apsolutno o svemu. To može biti najopasnija prepreka i za mnoge, nažalost, nepremostiva.

Po čitav dan osluškuješ svoje telo, koje izmoreno hemioterapijama iz sata u sat šalje neke signale, obuzme te strah, pratiš i najsitniju promenu u organizmu ili na koži i odmah poistovećuješ sa nečim najgorim. Svakodnevno se susrećeš sa nekim novim terminima, od kojih ti većina do juče nije bila poznata. Misli su ti ispunjene leukocitima, neutrofilima, remisijom, neutropenijom, trombocitima, punkcijom. Većina dodatni savet ili pojašnjenje zatraži na Guglu i tu nastaje najveća greška.

Ako sam tokom čitavog lečenja na nešto ponosan, onda je to da sam svega nekoliko puta pomoć potražio od Gugla, a siguran sam da nijednom u pretraživač nisam ukucao „leukemija“. Bio sam svestan da će to samo pojačati konfuziju. Verovao sam lekarima i ljudima oko sebe. Moje je bilo da samo ostanem pozitivan i nasmejan. Znao sam da će to nervirati protivnika.

Osmeh kao deo terapije

Pronašao sam taktiku kako da provodim dane i sate u bolnici i iz ove perspektive mogu reći da je ona bila uspešna. Osmeh je bio prioritet. Retko kada sam ga skidao sa lica. Doktori i medicinske sestre su mi često postavljali pitanje kako je moguće da sam uvek nasmejan. Ubedio sam sebe da je pozitivna energija, vedrina i duh pobednički recept i da će svaku negativnu promenu mog raspoloženja protivnik znati da iskoristi u svoju korist.

Jednostavno sam pokušao da navike iz života pre bolesti implementiram u život u novim okolnistima: muzika se svakodnevno čula iz moje sobe. Budući da sam ceo život u sportu, praćenje sportskih događaja je nastavilo da ispunjava veliki deo dana, a kada za to ostane vremena, na repertoaru je bio neki dobar film, pa čak i knjige sa kojima sam iz nekog neobjašnjivog razloga izbegavao druženje.

Bilo je naravno i „žutih minuta“. Efekti hemioterapije znaju biti jako neugodni, da izbace iz ravnoteže, vežu za krevet i potpuno te poremete. Ali ništa ne traje večno, pa tako i povraćanje, malaksalost, temperatura, drhtavica, dijareja dođu i prođu.

Budući da je bilo strogo zabranjeno da izlazim sa odeljenja za hematologiju, hodnik je postao moj korzo, moj Nišavski kej, moja Obrenovićeva. Šetao sam baš često, a usput sam svraćao do pulta za medicinske sestre, često tračario sa njima i brzo pohvatao ko je od doktora u braku, ko srećno razveden, a koja doktorka „baba-devojka“.

Poznanstva sa ljudima koji su na lečenju su takođe sastavni deo ove borbe. Budući da ste zajedno nedeljama, nekada čak i mesecima, postanete jako dobri prijatelji i ostvarite konekcije za ceo život. Nažalost, kao i u svakoj priči i tu postoji tamna strana, te zbog nepredvidivosti bolesti i činjenice da svako drugačije podnosi terapiju čuješ da je za nekoga to ipak preteška borba i da je poklekao, ali nastaviš dalje sa mišlju da zbog „palog saborca“ ti moraš nastaviti još jače.

Neprekidna samomotivacija

Tehnika kojom sam ovladao tokom lečenja je da ekspresno negativnu misao zamenim pozitivnom. Naravno da je i kod mene bilo crnih slutnji, bio sam i po četiri meseca zatvoren u bolničkoj sobi, ko zna koliko neuspešnih hemioterapija, ne baš optimističnih procena lekara, ali govorio sam sebi da poraz jednostavno nije opcija. Da me napolje čeka brat, porodica, devojka, prijatelji i da sam ja taj koji će izvojevati pobedu.

Prva i poslednja misao svakoga dana bila je da će jednog dana doktor ući u sobu i saopštiti mi da je koštana srž ponovo čista i da je pošast savladana i pobeđena. Ponekad su crne misli uspele da dođu do prevlasti u glavi, ostavljale me budnog do kasno, ali davno su neki mudri ljudi rekli da je „noć najtamnija pred svitanje”.

I bi tako – nakon 15-mesečnog lečenja isprepletanog usponima, padovima, neizvesnošću, lavinom emocija, ponekom suzom i ogromnom dozom osmeha, rezultati punkcije nakon transplantacije matičnih ćelija pokazali su da je koštana srž čista, te da je opaki neprijatelj na kolenima i borba dobijena.

Ponovo sam kod kuće.

Postepeno se vraćam normalnom životu i maksimalno se trudim da mi svakodnevica bude što je moguće više uravnotežena. Skoro sam proslavio prvi rođendan i osećam se srećno i snažno.

Ne postoji nepobediv protivnik i nema nepremostive prepreke.

Samo ako veruješ.

Bonus video:

(Espreso.co.rs / https://www.amleukemia.com/)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.