LJUDI MI UMIRU NA RUKAMA, BESPOMOĆNA SAM: Kruševljanka u Parizu brine o stanarima staračkog doma, PRETEŠKO JOJ JE
Ističe da u početku nisu imali ni potrebnu opremu, Foto: Novosti

SVAKODNEVNA BORBA

LJUDI MI UMIRU NA RUKAMA, BESPOMOĆNA SAM: Kruševljanka u Parizu brine o stanarima staračkog doma, PRETEŠKO JOJ JE

Ističe da u početku nisu imali ni potrebnu opremu

Objavljeno:

Umirali su mi na rukama, a bila sam bespomoćna. Nikada neću zaboraviti njihov pogled. Smrt je sastavni deo života u staračkim domovima, ali ono što se događa tokom epidemije virusa korona zauvek će mi se urezati u pamćenje.

Tim rečima za "Novosti" opisuje svoju svakodnevicu naša hrabra sunarodnica Evica Sibinović, koja je ovih dana u prvoj liniji borbe s virusom u Francuskoj, zemlji gde je kovid 19 doslovno pokosio stanovnike domova za stare.

- Najgore je kad vidiš da ne možeš da pomogneš. Svačega sam se nagledala. Odlazili su mi ljudi pred očima. Odjednom, u roku od nekoliko dana, izgube bitku s bolešću. Čim virus dođe do pluća, odmah ih obori. Nedavno smo jednog stanara, zajedno s lekarskom ekipom, više od dva sata pokušavali da oživimo, ali uzalud. Pogledaju nas, kažu da ne mogu da izdrže, i odu. Još mi odzvanjaju reči jedne žene s mog odeljenja koja me je preklinjala da nešto učinim, ponavljajući da ne želi da umre - prenosi Evica za "Novosti" svoja potresna iskustva.

foto: Novosti

Evica Sibinović je poreklom iz sela Zlatara, koje se nalazi između Brusa i Kruševca. U Francuskoj živi od 1995. godine, kada je zasnovala porodicu sa svojim bivšim suprugom Slobodanom Slavkovićem, sa kojim i danas, u slozi, živi u istom stanu. Završila je, u Kruševcu, školu za medicinske sestre, a specijalizovana je baš za infektivne bolesti. To joj ovih dana dobro dođe:

- Ne plašim se. Znam kako treba da se zaštitim. Poštujem norme, ništa ne radim na brzinu i smirujem koleginice.

Ističe da u početku nisu imali ni potrebnu opremu.

- Neverovatno je kako jedna tako razvijena zemlja, poput Francuske, nije imala čak ni maske. Bilo im je skupo da ih čuvaju! Sad ih prave od čega stignu. To će da im bude nauk za drugi put. Ali, sada imamo sve, bluze, vizire, kape, rukavice, maske... Čim počnem smenu, obučem se od glave do pete. Na vratima svake sobe stoji znak ko je kontaminiran. Odmah kad izađem iz osobe sve svlačim i bacam u poseban kontejner. I tako iznova. Kuvamo se pod plastikom i maskama, ali mora se.

Evica radi u velikom državnom Domu penzionera "Madlen Verije" pri bolnici u Monružu, u najbližem pariskom južnom predgrađu. Svi ovde imaju neku patologiju, dijabetes, visok pritisak, srčane tegobe, Alchajmerovu ili Parkinsonovu bolest... Tu žive, tu se i leče.

- Ima različitih bolesti, ali svima koji su umrli sa više simptoma upisano je da su stradali od kovida 19. Jer, mogao je neko i da umre od srca, ali virus je to ubrzao.

foto: Novosti

Sve je u domu u kom radi, kaže, počelo 15. marta. Posete staračkim domovima su u Francuskoj bile zabranjene od 12. marta, ali je jedan od stanara, star 82 godine, za vikend iskoristio priliku da glasa i pritom posetio svoju decu. Tad još nije bilo karantina. Naša sagovornica misli da je pri povratku uneo virus i da je zarazio ceo sprat. Umro je u bolnici.

- U početku je bilo strašno. Na četvrtom spratu, gde je sve počelo, umrlo je više od desetoro. Onda je virus počeo redom da silazi na niže spratove. Preminulo nam je do sada 22 od 168 stanara. Mnogo ih još ima u bolnici, i onih koji tek treba da budu prebačeni. Mnogima se, istovremeno, ukazuje pomoć i direktno u domu. Bolnice su prepune, zovemo sve dok ne pronađemo slobodno mesto. Ekipe Hitne pomoći dođu, daju im kiseonik, a one najteže odvoze.

Ovih dana Evica ne zna za pauzu. Retko kad je slobodna. Često radi noću, malo odspava preko dana, pa ponovo na posao. Isto važi i vikendom. A na poslu po celu noć obilazi najteže slučajeve, zove Hitnu pomoć, spasioce...

Do pre petnaestak dana bilo je još teže, jer se nije znalo ko je zaražen.

- Sada smo svi testirani, i stanari, i osoblje. Ja sam negativna, jer dosta vodim računa, ali ima kolega koji su pozitivni. U mojoj ekipi tri koleginice su se zarazile, dve su na bolovanju, a za jednu još nismo sigurni. Imamo i psihologe koji s nama razgovaraju o strahovima, o tome kako podnosimo epidemiju, ovoliku smrtnost, i puno nam pomažu.

Mnogima je izolovanost prethodnih više od mesec dana psihički teško pala. Mučili su se bez porodica, poseta, tople reči najbližih.

- Videla se tuga u njihovim očima. Ponekad bi pomalo pričali video-vezom. Ali, noću ne bismo mogli da ih smirimo. Najgore je kad umiru, a ne mogu da vide svoje najbliže. Porodice su uznemirene, ne znaju šta da rade. Imamo mrtvačnicu, ali zaražene koronom u nju ne smemo da snosimo. Sve odvoze u hangar na Veletržnici u Ranžisu, a familije ne mogu dostojno da ih isprate na poslednji put. Sve to stvara velike traume.

Ima, ipak, i srećnih ishoda.

- Nekoliko naših stanara s blizu sto godina su, hvala bogu, dobro. Jedna doterana baka, sa 97 godina, po celu noć se šeta i dolazi kod nas sestara na kolače. Ima Alchajmerovu bolest, srce joj je bolesno, ali ju je korona zaobišla.

Sada je opšta situacija malo bolja.

- Virus slabi, ali ljudi i dalje umiru. Izdahnu po jedan ili dvoje nedeljno. Na početku ih je svake noći umiralo toliko. Od pre nekoliko dana dozvoljene su i posete, ali se pribojavamo kako će se poštovati mere zaštite. Prvog dana smo sve morali da upozoravamo da stave maske. Čekamo da vidimo da li će biti drugog talasa, kada se ukine karantin 11. maja. Neki na ulicama ne poštuju mere, trče, voze bicikle, kupuju, kao da se ne radi o njihovom zdravlju i životu.

Evica, istovremeno, kad god joj se ukaže prilika, prati šta se događa u Srbiji.

- Stalno gledam naš program na televiziji. Čujem se i sa kolegama, rođacima, prijateljima. Bila sam u januaru, valjda ću moći ponovo da otputujem na leto. Nadam se da će granice do tada biti otvorene.

NIKUD BEZ MASKE I RUKAVICA

Evica živi s bivšim mužem Slobodanom, koji ističe da njegova supruga veoma vodi računa o higijeni.

- Retko izlazimo, a napolju nosimo rukavice i maske. Često peremo ruke. U dobroj sam fizičkoj kondiciji, ali ipak imam 74 godine i moram puno da se pazim - ističe naš sagovornik.

DEZINFIKUJEM SVE ŠTO DODIRNEM

Masku nosim i u kolima, kad idem na posao. Bez obzira na to što sam sama, dezinfikujem i volan, vrata, menjač... Čim dođem kući, obrišem ključeve, telefon, sve što sam nosila sa sobom. Lift otvaram maramicom. Sve isto radim i na poslu. Mnogi se zaraze ne vodeći računa o tome.

Bonus video:

(Espreso.co.rs/Novosti.rs)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.