OD ROĐENJA ŽIVIM S VIRUSOM HIV, PROŠAO SAM KROZ PAKAO: Nisu mi dali da idem u školu, pljuvali su me i ponižavali!
Ilustracija, Foto: Profimedia

potresna ispovest

OD ROĐENJA ŽIVIM S VIRUSOM HIV, PROŠAO SAM KROZ PAKAO: Nisu mi dali da idem u školu, pljuvali su me i ponižavali!

Kada je bilo vreme da se upiše u prvi razred Osnovne škole nastali su problemi

Objavljeno:

M.V.(30) iz Crne Gore rođen je sa virusom HIV, a da boluje od ove bolesti saznao je tek u četvrtoj godini života. Od trenutka saznanja počinju njegovi problemi. Biva odbačen od vršnjaka, ide sam u odeljenje - nailazi na negodovanje okoline.

Za malog M.V. sve je bilo normalno dok mu na Badnji dan 1994. godine nije preminuo otac. Lekari su rekli da je umro zbog raka, ali je stric tražio obdukciju kojom je utvrđeno da je imao sidu i da je to uzrok smrti.

Istog dana na virus HIV se testiraju dečakova majka, brat, ostala familija. Vesti su bile šokantne. Majka i on su zaraženi virusom.

Kako nam je rekao, doktori su ustanovili da mu je majka prenela virus dojenjem, dok mlađi brat nije oboleo pošto se nije dojio.

- Otac se nije lečio adekvatno. Lečili su ga zbog raka, a na kraju je ustanovljeno da je imao virus HIV. Borba je počela odmah nakon saznanja - rekao je za Informer.rs M.V.

On je istakao da je naredne godine, tačnije 1995, išao normalno u vrtić.

- U vrtić sam išao normalno. Niko nije znao da bolujem, ali kasnije kreće pravi pakao - dodao je on.

Kada je bilo vreme da se upiše u prvi razred Osnovne škole nastaju problemi.

- Prošao sam sve testove, razgovore sa psiholozima i rekli su da sam natprosečno inteligentan. Na prvom času upoznavanja učiteljica je rekla ostalim roditeljima za moju bolest i onda je krenuo bojkot. Nisu dali da idem sa ostalom decom u razred. Plašili su se - iskren je M.V.

Dolazak u školu bio je pakao. Na ulici su mu dobacivali, gađali, a za majku koja ga je vodila, vikali su da je kurva.

- Baš je bio traumatičan period za mene. Na kraju u dogovru sa direktorom, jedva su mi našli jednu učiteljicu poreklom iz Bosne da me uči.

Nije imao ni učionicu, već su mu napravili mesto za časove od stare ostave za metle. Ubacili su jednu tablu i stolice, kako bi mogao da ima nastavu, piše Informer.

- Izgledala je kao šupa. Oko mene metle, jedan prozor, tabla i stolice. Kada se pročulo da sam tu, druga deca su gađala prozor kako bi me ometali i stavili do znanja da sam nepoželjan - sa ugom u glasu ističe.

Od petog razreda nisu bili u mogućnosti da mu organizju posebne nastavnike, pa je tako morao da ide sa ostalima u razred.

PORUKA ZA LJUDE SA ISTIM PROBLEMOM!

Želeo bih da im poručim da imaju vere u sebe i Boga, jer je i Gospod imao vere u njih da mogu izneti taj život, kada ih je darovao sa tim takvim životom. Takođe bih dodao da ne posustaju na tom trnovitom putu noseći taj svoj krst, jer su taj trnovit put i krst u biti blagoslov, odnosno ključ, za nešto nama svima trenutno nevidljivo. Tek kada jednom retrospektivno sagledate svoj život shvatićete sa koliko vrlina ste raspolagali i na koliko života ste pozitivno uticali.

Tada ćete biti u mogućnosti podeliti svoje iskustvo sa vama dragim ljudima i upravo njima pomoći u nedaćama oplemenjujući ih. Baš onako kako sam to učinio u svojoj knjizi koja će uskoro ugledati svetlost dana. Takođe izuzetno su bitni čojstvo odnosno ljudskost, junaštvo, stav, red, rad i disciplina.

Dakle čuvanje drugih od sebe i sebe od drugih. Dalje prihvatanje sebe takvih kakvi jesmo sa svim plusevima i minusima, stajati čvrsto na zemlji i znati sa čime raspolažemo pre svega kako bi znali na koji način delovati. Gde se moramo popraviti kao ljudi i šta smo spremni žrtvovati na tom putu. Svaki uspeh dolazi sa određenom cenom, pitanje je koliko puta smo spremni da ustanemo nakon pada kako bi došli do cilja.

Majka mu je umrla 2001. godine, i on joj je obećao da će se starati o mlađem bratu.

foto: Profimedia

- Odjednom sam odrastao i shvatio da moram sam da se brinem o bratu. Nažalost, brat mi je preminuo i to me je slomilo. Osetio sam se nemoćno i kao da sam izdao majku - priča.

Period osnovnog školovanja se završio, a u srednjoj školi se opet susreo sa problemima.

- Upisao sam medicinsku školu, i učenici su se bunnili. Ne svi, ali pojedinci. Direktor je stao u moju zaštitu i objasnio im da srednja škola nije obavezna.

Dva dečaka su mu se našla i bila su non stop uz njega. Momci su kasnije nagrađeni nagradom za humanost od grada Podgorice.

Sa devojkama je takođe imao problem jer je sredina (društvo) vršila pritisak na njih.

- Sa kojom god devojkom da sam izašao imao bih problem. Odmah su me izbacivali iz kluba i onda sam morao da se povučem - rekao je on.

Zabranjen mu ulazak u skolnište, izbačen sa treninga!

Kao mali M.V. je trenirao košarku. Bio je izuzetno talentovan, ali i tu nisu imali razumevanja za njega.

- Igrao sam sa starijom generacijom. Bio sam dobar, ali kada je trener saznao da imam HIV odmah me izbacio iz tima.

Još jedna nedaća sa kojom se susreo bila je ta da su ga za vreme bombardovanja 1999. godine izbacili iz skloništa.

- Kada se začuju sirene, majka i ja kreneo u sklonište ali nas izbace. I njima je smetala naša bolest.

A onda, nakon kiše dolazi duga. Našao je devojku koja mu je i današnja saputnica.

- Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja, naših pasa. Ljubav prema životinjama je jedna od naših zajedničkih osobina. Osim ljubavi prema životinjama naša ljubav prema književnosti i humanitarnom radu, kao i pogledi na svet su učinili da se zbližimo. Osim toga privukla ju je i moja iskrenost kao i otvorenost po pitanju kako HIV-a tako i drugih stvari u životu. Dok sa druge strane, mene je privuklo njeno razumevanje i gledanje na mene kao osobu sa svojim vrlinama i manama, a ne HIV pozitivnu individuu koju bi trebalo žaliti ili prezirati radi toga što ima HIV. Što se tiče njene podrške, ta podrška ne bi bila moguća da nije bila obostrana. Naime, sami naši stavovi i standardi koje imamo su učinili da se međusobno podržavamo i poštujemo na našem zajedničkom putu kao žena i muž.

Ljudi danas na različite načine gledaju na njega.

- Za neke ljude znam da mi se dive jer su mi i sami to priznali, i to mi je u redu, ako sam svojim primjerom pomogao nekom. Dok za one druge ne znam, niti me zanima jer ne živim od tuđih mišljenja ma kakva ta mišljenja bila. Elem, svako ima pravo na svoje mišljenje i radnje sve dok te radnje nisu na štetu po druge ljude.

Na kraju je imao poruku za one koji su ga izbegavali.

- Želeo bih da im se zahvalim što su se udaljili iz mog života i samim tim dozvolili prostora u mom životu onim dobrim ljudima sa vrsnim vrlinama. Ne patim za lažnim prijateljima niti za lažnim međuljudskim odnosima. Radije bih imao jednog istinskog prijatelja nego bezbroj lažnih, piše Informer.

Bonus video:

(Espreso.co.rs/)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.