TO NIJE BILO PORODILIŠTE, VEĆ SOBA ZA OTMICE BEBA! Mislila je da joj je dete mrtvo, A SAD SUMNJA DA JE UKRADENO!
Mirjana Vuković, majka u potrazi za istinom, Foto: Aleksandar Stojanović

Espreso intervju

TO NIJE BILO PORODILIŠTE, VEĆ SOBA ZA OTMICE BEBA! Mislila je da joj je dete mrtvo, A SAD SUMNJA DA JE UKRADENO!

Mirjana je bila gost Espreso.co.rs intervjuaa, a u njemu je govorila o svojoj borbi, o neprijatnostima kroz koje prolazi i o nemogućnosti da dobije adekvatne odgovore, na logično postavljena pitanja

Objavljeno:
Jovana Korica

Mirjana Vuković majka je koja se bori za istinu o svom detetu! Trinaest godina verovala je da je njeno dete umrlo nakon rođenja, ali ju je jedna televizijska emisija navela da u to posumnja. Ono što je tokom četiri meseca otkrila zauvek joj je promenilo život i nagnala je na borbu koja će, kako kaže, biti teška i mučna.

Dokumentacija je puna nedoslednosti koja ukazuje da se za sat i po vremena otkako je njeno dete navodno prebacivano iz jedne bolnice u drugu nešto desilo. Šta? Niko ne zna!

Mirjana je bila gost Espreso.co.rs intervjua, a u njemu je govorila o svojoj borbi, o neprijatnostima kroz koje prolazi i o nemogućnosti da dobije adekvatne odgovore, na logično postavljena pitanja o nedoslednostima s kojim se suočava svaki put kada ode u neku instituciju, svaki put kada prelista istoriju bolesti...

Jedna ste od majki koje sumnjaju da im je dete ukradeno odmah posle porođaja, u bolnici. Šta vas je navelo da u to posumnjate?

- Prvih trinaest godina verovali smo u tu priču, nismo uopšte sumnjali. Posle emisije "Život priča" u kojoj se govorilo na temu "Ukradene bebe", gde je gostovala moja draga prijateljica Mirjana Novokmet počela sam da sumnjam.

Želite da kažete da ste u prvo vreme verovali kako je vaša beba umrla na porođaju, a onda posle toga ste posumnjali da je ona ukradena?

- Da.

Šta je to što je govorila Mirjana Novokmet na televiziji što vas je navelo na sumnju?

- Ništa konkretno. Sama izjava da postoji mogućnost da beba bude ukradena u Srbiji. Pomislila sam da sam možda i ja jedna od tih majki koja je prevarena.

Gde ste se porodili? Kakva sećanja nosite iz tog vremena, znači od trenutka kada ste primljeni u bolnicu do trenutka kada ste otpušteni iz bolnice sa rečima da je vaša beba umrla?

- Porodila sam se 4.11.2003. godine u Višegradskoj. Trudnoća je bila uredna, vođena je u Mladenovcu. U Višegradsku sam tog dana primljena u kasnim popodnevnim satima. Porođaj je završen u 21 čas. Beba je rođena živa, zdrava potpuno. Nisu mi je pokazali, nego su je nakon rođenja podigli, okrenuli na stranu i odneli iz prostorije. Smatram da to uopšte nije bilo porodilište. To je bila obična prostorija, znači za takve slučajeve - otmice beba.

Desetak minuta nakon što su odneli bebu vratili su se da bi mi rekli da postoji problem jer se "beba nagutala plodove vode" i da nemaju tehničke mogućnosti, odnosno nemaju respirator da je priključe na njega, te da će morati da je prenesu u bolnicu u Tiršovoj. Poverovala sam u tu priču, smatrajući da sam u bolnici na sigurnom mestu. Nisam ni pomislila, niti bih mogla da poverujem da bi ovakvo nešto moglo da mi se desi. Potpisala sam papir, ali se ne sećam više šta je pisalo na tom papiru. Da li je zaista pisalo da je potrebna saglasnost roditelja za prenošenje deteta u drugu ustanovu ili ne, nisam više sigurna. Od tog trenutka, kada su odneli taj papir, više se nisu pojavljivali.

foto: Aleksandar Stojanović

Ekipa koja je bila zadužena za premeštaj na odeljenje, odveli su me na odeljenje gde su bile i sve ostale porodilje, kojima su se donosile bebe. Pet dana sam ležala u bolnici, jer sam morala da primam transfuziju. Sve sam to proživljavala verovatno pod nekim sedativima, tada nisam znala šta su mi davali. Saznala sam tek skoro tragajući i iščitavajući svoju istoriju bolesti, koju sam tražila od bolnice. Svega tu ima, a ja ništa nisam znala do pre dva, tri meseca kada sam počela da potražujem dokumentaciju. Svašta je pisano u toj dokumentaciji, od terapija do nekih potpuno nemogućih situacija.

Otpuštena sam 9.11., nakon pet dana, a beba je navodno u 22 časa 4.11. prebačena u Tiršovu. S druge strane, prema dokumentaciji iz Tiršove moja bebe je tamo primljena tek u 23.30 časova. To je dug period od trenutka rođenja, odluke o prebacivanju, do trenutka kada je beba stigla u bolnicu.

Postoji li objašnjene za to? Šta se dešavalo u tih sat i po vremena?

- Objašnjenje upravnice Tiršove kaže da je to medicinska dokumentacija i da ako to vreme stoji u dokumentaciji onda je tako i bilo. Šta ćemo s podatkom, takođe iz dokumentacije, u kojoj piše da je beba primila terapiju u 23.00 časa?! To je čak 30 minuta pre prijema bebe u bolnicu. Na sva ova moja pitanja direktorka me je izbacila iz bolnice. Tada sam otišla do Ministarstva, do Zdravstvene inspekcije. Pitali su me: "Gospođo, da li znate gde ste došli?", odgovorila sam kako znam, te kako mi je potrebna baš Zdravstvena inspekcija nakon svega što sam prošla. Rekli su mi kako je moj slučaj za sud i ništa osim toga! Pitala sam: "Ko će mi platiti troškove suđenja?". Rekli su mi da za tim neće biti potrebe da ja imam dovoljno dokaza. Na pitanje za šta "je li za to da su mi ukrali, oteli dete na rođenju", odgovorili su potvrdno.

foto: Aleksandar Stojanović

Uputili su me na zaštitnika prava pacijenata. Međutim, u mom slučaju oni kako kažu imaju najmanje nadležnosti. Kada sam im saopštila ko me je poslao prihvatio je da napišemo prigovor za koji smo unapred znali da ne vodi ničemu. Bila sam i kod zaštitnika prava građana, koji mi je takođe rekao da nema nikakve nadležnosti u mom slučaju. Obećao je da će da proveri kakve su njihove mogućnosti, bilo mu je žao da me vrati bez odgovora. Rekao je da će proveriti i da će me pozvati i obavestiti.

O kojoj godini govorimo, kada se sve ovo dešavalo? Kada ste se porodili, kada je vaše dete nestalo?

- Beba je navodno preminula 6.11.2003. godine u bolnici u Tiršovoj, dva dana po rođenju. Sumnjivo je i to što je svaka beba koja je prebačena na dalje lečenje, posle umrla i smrt se događala uvek noću. Tako su za moju bebu napisali da je preminula u 21.45 časova.

Da li ste vi dobili mogućnost da sahranite vaše dete, budući da većina roditelja koji ima istu problematiku koju vi imate, nije imala tu mogućnost?

- Naša situacija bila je nešto drugačija. Putem telefona su obavestili da je beba preminula. Tada sam još uvek bila u bolnici, obavestili su supruga. Otišao je sutradan, beba je umrla veče pre, da bi preuzeo dokumentaciju koju su mu ispisali. Tu se završila priča, o sahrani nije bilo ni reči. Trinaest dana nakon smrti bebe pozvani smo da se dogovorimo oko sahrane. Suprug mi je dozvolio da idem, pošto ja nisam videla bebu, nisam mogla da je prepoznam, a on je dva dana odlazio bebi u posetu u Tiršovu. Posećivao je neku bebu, koju, čiju, ja stvarno ne znam. Verovatno ne zna ni on. Uglavnom, on je otišao u kapelu, ali to se dešavalo tek 19.11. dve nedelje posle bebine smrti. Pokazali su mu neku bebu, on je potvrdio da se radi o toj bebi kojoj je išao u posetu u Tiršovoj. Rekli su mu da bebe mora da se kremira, da je takva procedura. Ne znajući, nije ni tražio dete, mislio je da to tako mora. Otišao je da plati troškove sahrane, sahrana je obavljena na Lešću 20.11.2003. Mi nismo prisustvovali toj sahrani. Moj suprug je od pogrebnog preuzeća dobio papire i račun, imamo ih i dalje kući.

foto: Aleksandar Stojanović

Koji dokazi govore u korist vašim sumnjama?

- Prvo što mi je bilo sumnjivo je Opština Savski venac, krenula sam od njih zbog izvoda iz matične knjige rođenih, umrlih itd. Dobila sam izvod iz matične knjige rođenih u kome beba nema ni ime ni prezime. To je već sumnjivo, zato što je dete imalo prezime na rođenju, jer smo mi bili venčani u to vreme. Najsumnjivije je to što je prijava rođenja bez potpisa majke. Stoji štiklirano za potpis, a mog potpisa nigde nema. U Opštini su mi rekli da je to propust bolnice u Višegradskoj, da ja verovatno nisam bila prisutna i da stoga taj papir nisam ni potpisala. Na šta sam postavila pitanje: "Izvinite, kako nisam bila prisutna 4.11. za prijavu rođenja, pa tada sam se porodila?", uputili su me na bolnicu u Višegradskoj. Kada sam otišla tamo ni oni nisu imali odgovor ni na jedno pitanje, ponavljali su mi kako postavljam pitanja pogrešnim ljudima, te da ta pitanja treba postaviti ljudima iz 2003. godine. Pitam se ko bi mogao da mi pomogne da pronađem te ljude iz 2003. godine. Milan Dokić još uvek radi u Višegradskoj, njegov pečat i potpis stoji na mojoj istoriji bolesti. Planiram da odem još jednom da potražim njega, da vidim da li može da mi da neko objašnjenje. Smatram da mi to neće dopustiti, jer su upućeni u moj slučaj u moju dokumentaciju. Matična služba umesto da upisuje podatke, trči za mnom da vide kako, šta, šta će da se desi tog trenutka kada se ja tu pojavim. Ostalo je još da traže protokol beba za mene, ali protokola nema. Za moju bebu ne postoji ni jedan dokument.

1 / 17 Foto: Aleksandar Stojanović

Prošlo je šesnaest godina, da li ste se nakon svega toga odlučili da imate još dece? Imate li decu?

- Da, imam još dvoje dece, dve ćerke. Dodala bih još nešto vezano za dokumentaciju. Nakon što sam prvi put zatražila okumentaciju na nju sam čekala dva i po meseca. Imali su različite izgovore, te da su godišnji odmori, te da je arhivarka na bolovanju itd. Kada je došao trenutak da su konačno morali da mi dostave tu dokumentaciju, poslala mi je načelnica Nataša Vasilijević sa GAK-a istoriju bolesti koja je bila toliko bleda, neuredna da ništa nije moglo da se pročita. Ja sam ponešto uspevala da pročitam, ali jedva.

Odlučila sam da odem ponovo, da bi mi tu istoriju bolesti ponovo iskopirali. Ona je to prihvatila. Čekala sam odgovor. Prošle su dve nedelje. Kada sam otišla da proverim o čemu se radi, da li će ponovo da mi isfotokopiraju tu dokumentaciju ili ne, ona je već uzela bolovanje i više nije radila tu. U tom nekom međuprostoru pojavio se i pravnik Nikola koji je došao iz Kliničkog centra da je menja. Rekao mi je da on još uvek nije upućen u sve, da mu treba vremena, ali da će da mi reši, da će u svom kabinetu da fotokopira moju istoriju bolesti, jer tamo ima jako dobar fotokopir. Rekla sam mu u redu, čekaću da me pozovete, ali ne znam šta čekate kada je moja istorija bolesti već pronađena, treba samo da se isfotokopira.

Nakon nedelju dana sam opet otišla, međutim to nije bilo urađeno i dalje. Tada sam potražila tog advokata, ali ga nisam pronašla. Pitala sam portire gde je i u tom trenutku je naišao. Išla sam za njim hodnikom skroz do vrata. Nije mogao da mi ih zalupi pred nosom, pa je zastao. Pitala sam ga da li će moj slučaj da bude završen, rekao je da hoće. Postavila sam uslov da istorija bolesti mora da bude kopirana do utorka i da ću tada da dođem po nju, a zapretila sam i prijavom MUP-u.

1 / 6 Foto: Aleksandar Stojanović

Kada sam tog utorka došla nije me primio on, primila me je matičarka. Nakon čekanja, donela mi je ponovljenu fotokopiju istorije bolesti. Međutim, nije bilo razlike, bila je bleda kao i ona prethodna. Rekla mi je kako je to najbolje što su mogli da urade i da bolje od toga ne može. Htela sam da se obratim direktoru (za ova četiri meseca, nisam ga još nikada srela), pa sam se popela do direktorijumu, gde me primila sekretarica. Bila je ljubazna. Sačekala sam profesorku Kadiju, zamenicu direktora, prema zahtevu sekretarice, savetovala mi je i da njoj sve ispričam. Oni nisu bili upućeni u moj slučaj.

Nakon što je pogledala moju dokumentaciju, odnosno istoriju bolesti, složila se kako nije potpuna, te je obećala kako će je upotpuniti.

Kada su mi konačno doneli originalnu verziju ona je samo bila upotpunjena nekim laboratorijskim nalazima, o bebi ništa, kao da nije ni rođena. Pravdaju se time što je beba prebačena i kako zbog toga ne može da bude više dokumentacije. To nije tačno, jer u protokolu koju mi je dostavila Nataša Vasilijević, dok još nije otišla na to bolovanje, piše da je dete na porođaju dobilo ocenu 9, a prepravljeno je na 7, planirano.

Na dokumentu koji mi je štampao advokat Nikola, piše da je beba u drugu bolnicu prebačena 9.11.2003. godine što nije moguće jer je beba preminula 6.11.2003. godine. Ni jedan termin, ni jedno vreme im se ne poklapa.

Potvrda o smrti mog deteta ne postoji u bolnici u Tiršovoj. Kada sam upravnicu pitala kako je moguće da nemaju potvrdu o smrti, ako je beba zaista preminula, ona me izbacila napolje. Rekla sam joj da ću se obratiti nadležnim organima, koji će da mi pomognu u mojoj potrazi, ona mi je odgovorila: "Jedva čekam! Nećete ništa moći dokazati".

Šta mislite šta je značilo to "Nećete ništa moći dokazati"?

- Oni su naknadno, verovatno za ova dva-tri meseca, dok sam čekala dokumentaciju, napravili još jedan dokument u kome se navodi da smo pismenim putem obavešteni o smrti bebe, a to nije istina obavešteni smo telefonski. Upravnica tvrdi da je upravo taj dokument neoboriv dokaz na sudu.

Moram da dodam kako ta dokumentacija uopšte ne pripada mom detetu, jer u njoj stoji da je dete primilo terapiju u 23.00 časa, a prema ranijoj dokumentaciji to nije moguće, jer je tek u 23.30 časova primljena u Tiršovu.

foto: Aleksandar Stojanović

Onda, list sa intenzivne štampali su nakoso tako da se ne vidi ime pacijenta. Kada sam pitala čija je ovo intenzivna terapija, rekli su od vaše bebe.

Bili su jako bahati i bezobrazni prema meni. Posle toga više nisam odlazila tamo, jer u svemu što sam htela da kažem upravnica me sprečila.

Upravnica je već prijavljena zbog nemogućnosti da pronađe dokumentaciju. Baš tog dana kada sam bila tamo rekla mi je kako mora da ide u MUP da da izjavu tim povodom, te kako će tek onda da preuzme moj slučaj.

Kakav je vaš unutrašnji osećaj povodom cele te stvari koju proživljavate, da li vam ona još uvek stvara bol? Da li ste ubeđeni da je ta vaša borba nešto u čemu možete da pobedite?

- Sve ovo radim zato što verujem da ću uspeti nešto da uradim. Možda jako teško, možda uz mnogo napora i truda, ali mislim da će ova priča morati da se završi nekako.

Bonus video:

(Espreso.co.rs)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.