DA MI JE DA MREM KAD MI JE VEĆ SIN UMRO! Baka (80) živi BEZ STRUJE I VODE, vidite samo KAKAV JOJ JE ŽIVOT U MRAKU
Borika Milić, Foto: Filip Plavčić

TUGA DO NEBA

DA MI JE DA MREM KAD MI JE VEĆ SIN UMRO! Baka (80) živi BEZ STRUJE I VODE, vidite samo KAKAV JOJ JE ŽIVOT U MRAKU

Ni komad mesa ne može da kupi jer frižider ne radi, sve bi se pokvarilo, a u nepovrat bi bacila novac koji ionako nema...

Objavljeno:
Suzana Trajković

- Da nema sunca, danas bi u mojoj kući bio mrak. Da bar ne primam terapiju, pa da legnem, žmurim, da dođe san na oči. Da mi je da mrem. Stalno sam u tunelu, poput krtice. Sveća mi je jedini izvor svetlosti, a kad je tokom dana oluja u kući mi je mrak kao da je noć.

Ovako svoj život opisuje Borika Milić (80), starica iz sela Stubal, opština Aleksandrovac župski.

Borika Milić
Borika Milić foto: Filip Plavčić

Sačekala nas je na tremu svog doma, oslanjajući se na drveni štap. Bez njega ne može da ide, a on joj je najbolji prijatelj onda kad treba da baulja kroz mrak. Jer, mrak je pet godina njen život. U dom Milića vodu nikad nisu uveli, a poslednjih pet godina zbog duga za struju starica živi u potpunom mraku.

- Da mi nije komšije, precrkla bih! Sama sam, to vam je! On mi donosi namirnice, kupi lekove u gradu, odveze me kod lekara. Inače sam potpuno sama, a eto, vidite kako živim.

foto: Filip Plavčić

Stare noge ni uz stepenice neće, a najdalje što Borika ode jeste komšiluk. Nekad je obrađivala zemlju, imala luk, paradajz. Danas, noge je posluže da iz mraka izađe na trem, opere posuđe na dnevnom svetlu, vidi dana.

foto: Filip Plavčić

Komšija joj je jedina veza sa svetom, a on je taj koji je vozi u obližnji Kruševac na kontrole.

foto: Filip Plavčić

- Imam dve ćerke. Jedna je u Kruševcu, nezaposlena, nema automobil, a brine o dvoje dece. Druga iz Raške je takođe bolešljiva. Dođu tako, pogledaju me s vremena na vreme, ali to nije ništa. Dođu, odu, a ja opet ostajem sama. Unuci mi ne dolaze, jer nemam ni struju ni vodu. A i, šta će ovde?

Borika je imala i sina. Preminuo je vrlo mlad.

- Umro je od izliva krvi na mozak. Otišao je iznenada, za 15 dana. U Vitkovu je radio, prao je kola. Tamo ga je zabolela glava. Odveli su ga odande u Aleksandrovac, pa u Kruševac, pa za Beograd. Za 15 dana bio je gotov.

Kuća je nekad bila puna.

- Imala sam dva devera, svekra, svekrvu, jetrve. Bilo nas je 15 u kući, i sve je bilo dobro. Sada sam ostala ja sama, a što ne umreh, ne znam ni ja! Krivo mi je što sam sina sahranila, a da za njim nisam otišla.

Da joj je sin živ, Borika bi danas živela mnogo drugačije.

foto: Filip Plavčić

- Eno mu je slika na zidu. Nemam gde, iz ove kože ne mogu – govori sa setom ova starica, koja danas živi od socijalne pomoći i primanja tuđe nege i pomoći.

Borika Milić
Borika Milićfoto: Filip Plavčić

- Možda neko misli da je to dovoljno, ali ja samo jedan lek plaćam 6.000 dinara. Insulin primam četiri puta dnevno, tri puta tokom dana, i uveče 50 jedinica. Imam ugrađena dva stenta, imala sam i infarkt, bila sam na aparatima... Dva puta sam bila u bolnici u Nišu, a u Kruševcu u bolnici sam završila tri puta jer mi je šećer bio 34. Šečer nisam imala dok nisam sina izgubila, a onda je sve to došlo sa stresom.

foto: Filip Plavčić

Ova starica kaže da su je se iz Centra za socijalni rad setili tek nekoliko puta. Dva puta donesoše drva, nekoliko paketa hrane, a ona osim povremene pomoći ima samo primanja koja pokriju jedva troškove lekova.

- Šta imaš, jedi. Kad nemaš, ćuti!

Struja joj je sada najveća muka.

foto: Filip Plavčić

Ni komad mesa ne može da kupi jer frižider ne radi, sve bi se pokvarilo, a u nepovrat bi bacila novac koji ionako nema...

- Upalim sveću, i - ćuti. Jednu baterijsku lampu imam još, i to mi je. Kad je oluja, u kući je mrak. Da izvinete, lavor donesem, pa u njega i mokri i radi šta znaš! Takav je život. Noću me on odvede u kuću njihovu, uveče da mi da insulin, da noću ne bih sedela sama u mraku. Da ne čekam lek u deset uveče, mogla bih da legnem, da čekam novi dan...

Mnogima su, kaže, dugove oprostili, samo njoj koji je socijalni slučaj nisu.

foto: Filip Plavčić

- Kako su svima dugove oprostili, a mene, jednu mrtvu ženu, skroz otpisali? - pita se žena čije su oči na mrak već navikle, ali i na život bez vode, koji joj u tome da bar tu muku ne oseti pomaže sused.

- Leti mi on donese vodu, a zimi on ode u Kruševac, vodu isključuje u svojoj kući tada. Onda mi komšije iz sela tako donesu po balonče vode, i snalazim se.

foto: Filip Plavčić

Zima je tek, posebna mora. Drva uvek nekako pribavi, iscepaju ih komšije ili zet kad je posete, a sama loži. Plamičak vatre tad je i izvor svetlosti, i toplote, i šporet...

Borika danas, u poznim godinama, želi samo struju i vodu. Zato što je sama i stara, nema ni jedno ni drugo.

U 21. veku.

Ona čeka. Lomi prste u mraku, broji svaku kap na slavini i čeka da svane neki novi, bolji dan.

A da li će?

Šta vi mislite o ovome? Pišite nam u komentarima...

Bonus video:

(Espreso.co.rs)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.