DRAGANA MIRKOVIĆ, PORNIĆI, KUVANO VINO i PASULJ SA KOBAJOM: Doček Nove godine u JNA 1990/91.
Neki su se ludo proveli na žurci u kasarni, Foto: Printscreen

bez deda mraza

DRAGANA MIRKOVIĆ, PORNIĆI, KUVANO VINO i PASULJ SA KOBAJOM: Doček Nove godine u JNA 1990/91.

To je bila jedna od najlepših šetnji u životu: prazan grad, neočekivani izlazak iz zatvora, s glavom punom onih srećnih misli o tome kako ću imati predivan život kad se oslobodim SMB uniforme

Objavljeno:
Dejan Katalina

Verovatno ne postoji nezanimljivije i dosadnije mesto za proslavu Nove godine od odsluženja vojnog roka. A da, toga više nema. Mislim vojnog roka, Nova godina je i dalje tu.

foto: Printscreen

Dozvolite mi da vam se obratim jednom pričom koja je relativno lična, pomalo dvolična i svakako nenostalgična prošlost.

Kao što sam već pisao u nekim tekstovima ranije (mada to sad i nije od nekog značaja) vojsku sam služio većim delom u Rumi u "sezoni" 1990/91. U vreme kad je se SFRJ raspadala i polako ulazila u krvavi sukob čije posledice osećamo i dan danas.

Na prelazu iz 1990. u 1991. godinu još uvek nisu počela puškaranja, pa čak ni toliko izražene tenzije. U svojim glavama smo i dalje živeli u ubeđenju da će godina brzo proći i da ćemo po izlasku iz kasarne nastaviti svoje studentske živote ispunjene putovanjima po Evropi, žurkama i ostalim ushićenjima najboljeg parčeta života - zrele mladosti.

Poslednji dan u godini bio je svečan i u kasarni. Sa razglasa su od ranog jutra emitovali hitove folk muzike, a u to vreme glavni hit je bila Dragana Mirković koja je imala tada novi album ili šta već. Uglavnom, nije se skidala... Sa razglasa, mislim. Ali ni sa TV ekrana. Mada se nije štedelo ni na ostalim - Breni, Ceci, Dari, Nadi, Zmiji i ostalim estradnim aždajama među kojima je dominirao Haris Džinović koji je negde u to vreme imao onaj album na kojem je sve hit do hita sa neprikosnovenom "I tebe sam sit kafanooo".

Tog dana smo dobili sat duže spavanja; umesto u pet, probudili su nas u šest ujutru. Takođe smo preskočili svakodnevno postrojavanje. Dakle, tog jutra nije bilo jurcanja na pistu da se digne zastava i odsluša himna. A nije bilo ni jutarnje gimnastike i trčanja. Svi onih jezivo smaračkih aktivnosti na kojima se potenciralo po svaku cenu, bez obzira na spoljašnju temperaturu.

Nego, iz kreveta pravac na doručak koji je takođe bio neuobičajeno bogat. Na meniju tri jela - alpska s tvrdo kuvanim jajetom, pašteta i "cigla". Pašteta je bila hit jer se u odnosu na narezak dobijala daleko ređe. Na primer, na 30 narezaka dobiješ jednu paštetu. Tog jutra čak je i hleb bio svežiji nego inače. Umesto starog 4 dana, dobili smo lebac star 2 dana - takoreći mekano tvrd (molim za suzdržavanje od aluzija, u pitanju je samo hleb).

Prepodne su uglavnom svi dokono šetali po kasarni, iako je bilo hladno, odlazili do kantine na kafu i pivo, gledali TV u učionicama. Nije bilo uobičajenih aktivnosti u auto parku i petljanja oko topova, što je bila sjajna vest za ruke koje su konačno mogle da budu malo zagrejane, a koža da ne popuca.

Za ručak smo takođe imali "gozbu" - pasulj sa kobasicom i šolja kuvanog vina, što je dovelo do opšteg oduševljenja među ruralnim vojnicima koji su išli na repete i sve to popraćali šalama koje su zapravo bile jedanko jadne kao i taj ručak. Taman da te podsete koliko je cela ta priča oko JNA kao "najvećoj školi života" i "neviđenom iskustvu" najobičnija budalaština.

foto: Printscreen

Za mene, bila je to jedna nužna robija na kojoj sam morao da trpim blisko prisustvo likova s kojima ne bih želeo ni da čekam autobus na istoj stanici, a kamoli da nešto "razgovaram" ili pijem pivo. Našta sam bio prinuđen.

Međutim, ushićenjima za raju tu nije bio kraj. Uveče je svaka jedinica organizovala žurku u svom paviljonu sa mnogo alkohola, povečerjem u jedan posle ponoći umesto u 10 i gledanjem televizije do spavanja.

Na svoju sreću, ja sam tog dana (odnosno noći) bio zamenik dežurnog, što znači da mi je dužnost bila da na hodniku provedem budan od ponoći do pet ujutru. A od 10 do 12 uveče sam mogao kao nešto i da spavam. Što nisam učinio, nego sam to vreme proveo u učionici sa ostalima pijući i gledajući TV.

Zapravo, mislim da sam više pio.

Već nakon prvih tura pića i poznatih narodnjačkih hitova sa TV-a većina mojih sapatnika je upala u dert i počela da razbija plastične čaše o glavu i visoko diže ruke iznad glave (da je neprijatelj tada upao u kasarnu, verovatno bi pomislio da smo se svi odmah predali).

foto: Printscreen

Padali su lascivni komentari ko bi šta radio kojoj pevačici koje su se polugole, s jarko nakarminisanim osmehom od uveta do uveta, mlateći dubokim dekolteima levo-desno, smenjivale na ekranu u novogodišnjem veselom raspoloženju (ni one nisu znale da će uskoro rat i da će koliko sutra završavati u krevetu ratnih "heroja" i profitera).

Vrhunac erotskog uzbuđenja bio je komentar nekog od vojnika kojim bi poklopio sve ostale: "Ja bi je ženio i kod majke kući odveo!".

Na ovakav komentar nije bilo smisla davati repliku.

Malo pred ponoć, kad su već mnogi pozaspali, satrveni alkoholom, nakon što smo uspešno umirili nekoliko svađa koje su pretile da se pretvore u tučnjavu, bio sam sam na hodniku sa Barouzovom knjigom "Goli ručak" koju sam čitao u to vreme.

Zapalio sam cigaretu i izašao ispred paviljona da sačekam da se kazaljke poklope, kako se to poetski kaže.

Moje misli su tada bile daleko od poetičnih, bile su potpuno prozaične.

Razmišljao sam o tome kako moji drugari sada obilaze žurke i na pragu su da smuvaju devojku koja će im pokloniti sočan poljubac u ponoć. A onda će oko jedan, nakon ljubljenja i maženja, ispaliti onu čuvenu rečenicu: "Čoveče, mi smo već godinu dana u vezi".

Mislio sam i o tome kako oni sada slušaju rokenrol, dok sam ja prinuđen da trpim gomilu narodnjaka koji mi udaraju po mozgu k'o čekićem sa svojim priglupim stihovima čije značenje ni njima nije jasno.

Onda se na nebu iznad Rume (o čemu sam jednom takođe pisao) rasuo vatromet, gruvale su petarde, a bogme i rafali iz vatrenog oružja. Tad sam se osetio k'o kod kuće, u Blokovima, pa me je nostalgija opaučila još jače.

foto: Printscreen

Kad se ponoćna pirotehnika konačno smirila i ostao samo tihi zimski vazduh što se žestoko oseća na barut pomešan sa gareži, ušao sam u paviljon da proverim stanje stvari.

U učionici sam zatekao fascinantan prizor!

Nekoliko preostalih vojnika, treštenih od pića, sedelo je na stolicama ispred televizora na kojem se emitovao pornić (da, bilo je to vreme kad su pornići posle 12 komotno mogli da se emituju bez cenzure). I da, u ruci su, bez blama, držali svoje isukane vršnjake i pratili radnju filma koji je išao bez titla pošto dahtanje i urlikanje od navodnog uživanja nije bilo potrebno prevoditi.

Ne, nisam ih, kako je trebalo, poterao na spavanje, već sam se vratio na hodnik, tamo među smrad jakni i vojničkih čizama, pa nastavio da čitam Barouza, za kojeg sam ubeđen da bi mu se neverovatno dopala groteskna scena kojoj sam svedočio. Naime, Barouz je bio gej i napisao je knjigu prevedenu kao "Peško".

Na hodniku sam dočekao zoru, a vojska je tog 1. januara mogla da spava čak do 8.

Prošetao sam malo po kasarni po reskom zimskom vazduhu. Nigde žive duše. Čak ni dežurnog oficira na prijavnici.

Što da ne, pomislih, a potom prođoh pored dežurnog vojnika na prijavnici, klimnuh mu glavom i izađoh najnormalnije iz kasarne, bez da me iko išta pitao.

Bez cilja sam šetao neko vreme pustim ulicama Rume, udišući slobodu, koja je bila kratka, ali predivna.

foto: Printscreen

E, to je bila jedna od najlepših šetnji u životu: prazan grad, neočekivani izlazak iz zatvora, s glavom punom onih srećnih misli o tome kako ću imati predivan život kad se jednom oslobodim SMB uniforme.

Bože, koliko je čovek naivan i koliko ne prati na časovima istorije.

Biti rođen na Balkanu, u Jugoslaviji, u Srbiji podrazumeva da neće biti ništa od "predivnog života".

Borba za opstanak i glava na ramenima su vrhunac naših života.

Sloboda?

Što bi rekao onaj pesnik iz Utrehta: "Sloboda nije božje sjeme pa ti ga neko da... Sloboda je žena - uuuzmi je".

Očigledno sam preskočio još neka važna predavanja.

BONUS VIDEO:

LEK PROTIV DEPRESIJE JE DA SE POPNETE NA STO I IGRATE ILI CUNAMI U MOZGU: Jovan Marić o NOVOJ GODINI


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.