OVO JE PRIČA O ALBANIZACIJI I ISLAMIZACIJI SRBA NA KOSOVU: Kako se nekad među pravoslavcima gledalo na prelazak u islam?
Foto: Wikipedia

istinita priča

OVO JE PRIČA O ALBANIZACIJI I ISLAMIZACIJI SRBA NA KOSOVU: Kako se nekad među pravoslavcima gledalo na prelazak u islam?

Radnja pesme je smeštena na početak 19. veka kad je većina Srba prelazila na islam zbog nemaštine

Objavljeno:

Grigorije Božović (1880—1945) bio je književnik, profesor prizrenske Bogoslovije, jedan od vođa srpskog pokreta u Makedoniji, prvenstveno u Bitoljskom odboru srpske četničke organizacije, a potom i poslanik Narodne skupštine u Skoplju.

Imao je rukovodeću ulogu u političkim i nacionalnim poslovima u vreme kad je Kosovu i staroj Srbiji pretila ozbiljna opasnost od Turaka i Arnauta, neposredno pred Balkanske ratove i oslobođenju ovih krajeva. Bio je sin prote Vukajla Božovića, velikog nacionalnog borca, koji je učestvovao u oslobođenju ovih naših krajeva.

Pred sam kraj rata komunisti su ga streljali u Beogradu, a njegov je književni opus ostao gotovo potpuno nepoznat široj publici. Iz tog razloga uz pomoć jednog čoveka iz Zvečana, koji je i poslao ovu pesmu, želimo da dela Grigorija Božovića ponovo vratimo narodu kome i pripadaju. Ovi stihovi su mnogo više od jedne obične pesme, naime, oni govore o albanizaciji i islamizaciji Srba na Kosovu. Prema proceni, od 1.616.000 Albanaca popisanih na popisu 2011. godine, oko 320 hiljada su poreklom Srbi.

foto: Fonet

Konkretno, u pesmi se radi o poturčenjaku Miloju Krasiću i njegovoj ženi Bogdani iz sela Kaludre, opština Zubin Potok. Radnja pesme je smeštena negde na početak 19. veka kad je većina Srba prelazila na islam zbog nemaštine i da bi stali pod zaštitu albanskih fisova (plemena).

Među njima bio je i seljak Miloje iz Kaludre u Ibarskom Kolašinu. Milojeva žena Bogdana se žestoko protivila Milojevoj odluci da pređe na islam, ali Miloje nije obraćao pažnju na selo i njegovu ženu i otišao među Turke, gde je primio islam i živeo neko vreme. Turci su ga zbog toga čašćavali, nudili mu sve i svašta i bili ponosni što među sebe imaju novog muslimana. Ali rodno selo ga je zbog toga omrzelo, kao i žena Bogdana, jer se u to vreme među pravoslavcima prelazak na islam smatrao nečim najgorim.

U podnožju Mokre Gore U Ibarskom Kolašinu Za krst časni i slobodu svi su spremni da poginu. Ćud junačku doniješe iz Morače i Rovaca Tradiciju sačuvaše U planini kod ovaca. U vrletna brda ova Kraj orlova i kamenja Ništa preče ne bijaše Osim vjere i poštenja. A vjera je sačuvana Kraj staroga manastira Svetog Petra Koriškoga Sina božjeg i pastira. Podignut je u stijeni Rijeka se Crna zove Vijekovima sveto mijesto Čuva srpske sokolove. Pa gospodnjeg leta svakog Kad je slava ovom svecu Kolašinci sa svih strana Manastiru vode đecu. Da se sjutra kad odrastu Porijekla svog ne stide Blago njima doživješe Da svetinju ovu vide. Još je prota na saboru U Duboki Potok reko Svak je mirom pomazanjem Pravoslavnu vjeru steko. Po načelu od rođenja Taj hrišćanski pečat ima, Nikad neće vjeru izdat I družit se s neljudima. Ali sjenka tamna pade Pro Kaludre i Čečeva I prosu se Kolašinu Jedna vijest nevesela. Miloje je Krasić kažu Ostavio srpsku vjeru, Pohitao Muhamedu. Poturči se, islam primi Zaboravi krsno ime, Kažu dolje po čaršiji Turci sa njim seir čine. Obukli ga u odoru Da se Srbi čudom čude Daruju ga slatkišima Da mu vjera slađa bude. Crne kame i šećera Rahatluka, medovine Da što prije zaboravi I prag svoje đedovine. Oko pasa, šalveru mu, A nazuo jemenije. Zeleni se turska čalma Poturici oko glave I u Stambol poslali su Da čauši aber jave. Alahovo voljom kažu Sad je jedan Turčin više Tog Miloja Kolašinca Sad Mustafom proglasiše. Pa kadija turski reče Hair li ti sine bio Želje ću ti ispuniti Šta ti bude duši milo. Ako treba i bulu ću Da dovedem iz harema Da se sija sva u svili Tvoj Kolašin takvu nema. Al izroda vazda bješe Međ junake i međ ljude Kolašinac poturčeni Tom se jadu sad svi čude. Kakva li ga muka nagna Imal bože bruke veće Teške ljage srpskom radu To ni Ibar oprat neće. Cijelo se selo skupi Vijećaju mudre glave Kako će se nakaniti Da Bogdani ženi jave. Kad Bogdana aber začu Zagrlila bješe sina "Sinjoj meni kukavici, To ne mož bit istina. Moj Miloje nesretniče Od života šta uradi U boj da si poginuo Manje bi me našli jadi. Zar dijete zaboravi gore s majkom po planini Da odrasta i da plaća Duh svog oca otadžbini Pa Bogdana proli suze I znoj ladan skide s čela U mislima svojim crnim Cijelu je noć provela. Čim umorne oči sklopi Odmah vidi gospodara Kako klanja u džamiji I s Turcima razgovara. Pa čitavih leftu dana Nadala se i čekala I gledala niz Kolašin Ne bi li ga ugledala. Sve se brzo dogodilo Ka san ruža da je sila Zbog đeteta nek se vrati I sve bi mu oprostila. Od turčenja Milojevog Skoro mijesec dana prođe A dijete stalno pita Kad će otac da mu dođe. Ali majka kao majka Svom đetetu sve bi dala Pa se pravi da ne čuje Jer odgovor nije znala. A sijećanja naviruju joj iz detinjstva i mladosti I strah neki useli se U nejake ženske kosti. Ko će kuću da joj kući I ko će njive izorati Hoćel kuća časna biti Il po prstu kaživati. Pa večeri jedne tako Usviraju ljetnjeg dana Na počinak sa đetetom Spremala se i Bogdana Taman kad se pred ikonom Svete Petke pomolila Vrisak začu kod ognjišta Od čega se s kamenila, To dijete preplašeno Svoga oca nepoznade Nedade da Turčin ide I bježati majci stade U odbranu svog đeteta Bogdana je hitro stala Na vratima otvorenim Miloja je ugledala. U zelenoj turskoj svili Što je srnom izvezene Al pred svojim rodnim pragom Baš nikakvog sjaja nema. Ko ukopan stajao je Nit što zbori, nit korača I ništa se čulo nije Osim glasnog dečjeg plača. A usput je razmišljao Kao vjernik vjere nove Svome sinu i Bogdani Turski selam da nazove Donijeo je u bisage Đakonija i slatkiša, Da bi sina privolio I od majke ocu priša. Kad Bogdana dođeg sebi Kao ljuta guja ciči Bjež odavde poturice S očiju se mojih miči I Miloje prisabra se I bisage skide s ruke Ne stravi mi to dijete Ne zadaji teže muke. A za svađu i prijekor Vrijemena će biti dosta Saberi se i pozovi Nezvanoga ovog gosta. Pa ulježe bez poziva Ka stotinu puta prije U svojoj rodnoj kući Da nesrećnu dušu zgrije. Kad ugleda prizor ovaj, Sama sebi prigovara "Zar Bogdana sa ognjišta Da oteraš gospodara Sudbina ga crna prati Što nikoga do sad nije Kao Isus na krst što je Razapet je s vjere dvije." Pa je kavu pristavila I rakije donijela I nečeg se prisjetila Kraj Miloja kad je sela Natočila punu čašu Da nazdravi domaćinu "Dobrodošo moj Miloje svom domu i svom sinu. Na najveću radost kuće Đe stari je iz nje pio Čašćavao Kolašince Kada si se ti rodio. Pa te danom kunem ovim Prekrsti se, ispi čašu I mani se tuđe vjeru I ne brukaj vjeru našu. Šta je ljepše od Božića, Od Vaskrs, krsne slave Od sabora i Pričešća I velikog svetog Save?!" Kad Miloje ispi čašu Nad Bogdanom glavu savi I ja nijesam sad Miloje, No Mustafa Turčin pravi. Ne traži mi da se vratim, Turske vjere da se stidim Želja me je vukla jakla Da dijete svoje vidim. Sabag zora kad osvane Mene ođe neće biti Vratiću se među Turke Taman da ću vrati slomiti. Bogdana ga zagrlila I kroz suze tiho reče: "Ti ćeš s nama u Srbiju, Ako bog da sjutra vječe. Nema zemlje na svijetu Ka Srbija naša što je, Tamo neđe počećemo Novi život i nas troje." Al Miloje pijan skoči Od bijesa zapjenuša Šta Bogdana žena zbori On to više i ne sluša Udari je kraj ognjišta, Ka što ne bi ni krvnika, Pa se potom dočepao Šarenoga svog ibrika. Iznad glave ibrik diže I zadnjom se kapnjom nali Pa se pijan pokraj sina Na postalju meku svali. Bogdani se svijest vrati I krst načini od pepela Pa krvavu diže glavu I nad krstom se zaklela "O tako mi i očniga vida Svete Petke i Jovana, Živ odavde izać nećeš Nezvala se ja Bogdana". Pa dijete iz kreveta Iznijela ispred kuća Da završi započeti Plan pakleni pred svanuće. Onda priđe kraj ognjišta Dva ugarka hitro uze A niz lice od žalosti Potekoše tople suze. Oprosti mi kućo moja, Što nijesi ništa kriva I dobra sam tu viđela Pamteću te dok sam živa. Zatvorila teška vrata I metalnu rezu stavi Što Miloja i Bogdanu Za navijek sad rastavi. Dok ugarak slamu pali Sijevaju iskre vruće Kovitla se oblak dima Sa šljemena njene kuće. Kolašinka kršna ova Tri puta se prekrstila Nek me stigne kazna Božja Ako sam je zaslužila. Tek što prvi zraci bjehu Najavili rujnu zoru I plameni oganj bješe Obasjao Mokru Goru.

(Espreso.co.rs / Princip)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.