MOJI SU ATEISTI, JA VERUJEM U BOGA, ALI NE POSTIM: Svi oko mene me osuđuju, a zašto jednostavno ne gledate svoja posla?
Zašto bih se dva-tri puta godišnje pročišćavala od grehova, time što ću 24 časa jesti posnu hranu, kad sam se trudila da ne grešim tokom cele godine, Foto: Filip Plavčić/AP/Profimedia

Praštajte, ljudi!

MOJI SU ATEISTI, JA VERUJEM U BOGA, ALI NE POSTIM: Svi oko mene me osuđuju, a zašto jednostavno ne gledate svoja posla?

Imam veliki problem i želim da čujem vaše mišljenje

Objavljeno: 13:17h
Bojana Kontić

Rođena sam u porodici ateista. Kao i moj tata, kao i moja mama. Oni nikad nisu slavili slavu, palili sveće, niti išli u crkvu. Poštovali su običaje nasleđene od svojih roditelja i njihovih predaka, jer su to želeli, a ne morali.

U mojoj kući nije se zvao Bog u pomoć kad je teško, niti proklinjao kad ne ide. Ipak, objašnjeno mi je šta je crkva i poštovanje verskih običaja. Isto tako, imala sam pravo da odaberem da li ću, u šta i kako da verujem.

Osobina koja me najviše užasava kod ljudi, a kojoj smo nažalost svi nekad, čak i nesvesno, podložni jeste osuđivanje. Nisam samo bila žrtva osuda, dešavalo mi se da i sama sudim o razlozima nečijih postupaka.

Onda se što jače mogu ugrizem za jezik, jer otkud ja znam kako je u "njegovim ili njenim cipelama". Od banalnih, pa sve do onih krupnih životnih izbora, ljudi zabadaju nos u tuđa posla, verovatno jer tako lakše podnose lične frustracije i komplekse. Znam da će toga uvek biti, ali stanite za sekund i zapitajte se. Šta vas briga šta komšija radi, da li voli muškarce ili žene, da li je vernik ili ne, ako vas svaki put kad se sretnete nasmejano pita: "Kako ste"?

No, da se vratimo na poentu priče. Ono s čim se ovih dana susrećem, a što me svaki put uoči praznika dovodi do ludila, jeste pitanje: "Zašto ti ne postiš"? (Propraćeno šokiranim pogledom, kao da sam upravo pregazila čoveka i pobegla s mesta nesreće).

Praznici su vreme ljubavi i praštanja, a ne osuđivanja
Praznici su vreme ljubavi i praštanja, a ne osuđivanjafoto: Fonet

Počela sam da verujem u Boga s devet godina. Krstila sam se u dvadeset prvoj. Niko mi nije branio, niti me terao. Moj izbor je ispoštovan, pre svega od strane mojih roditelja, iako su njihova uverenja potpuno drugačija.

Te zime 2004. godine, moja mama se razbolela toliko da sam danima trnula od straha jer sam mislia da će umreti. Kao dete nisam mogla da znam da grip u kombinaciji s hipertenzijom ne prozrokuje nužno i ono najgore. Hitna pomoć je više puta dolazila u našu kuću, pa i danas kad čujem taj užasavajući zvuk sirena u kraju, zovem roditelje da proverim da li su dobro.

Tih dana plakala sam neprestano. Svet mi se rušio. Moja, sad već krštena kuma, sedela je pored mene, s malom ikonom u rukama i kroz suze se molila da mojoj mami bude bolje. I bilo je, već sutra. To je za mene značilo da ju je Bog spasio. Odlučila sam da ga zbog tako velike stvari poštujem do kraja života. Možda je to za nekoga plitko ili naivno, za drugog nepoštovanje vere i tradicije na pravi način... Meni je bilo bitno tad s 9, kao i danas s 24, da postupam onako kako se osećam.

Ipak, nisam vam ja onaj klasičan vernik. Niti onaj ko posti telom i dušom svaki post od početka do kraja. Niti onaj zagriženi (često licemerni) koji svakog drugačijeg od sebe posmatra kao potomka Đavola.

Ne postim nikad, jer meni to ne znači ništa. Isto tako, poštujem one koji poste dan, dva ili ceo post. Nije mi problem da se odreknem hrane (kao i većina devojaka, držala sam dijete), jednostavno, ne osećam da sam zbog toga bolja, manje grešna ili da Boga poštujem više.

Radije neću postiti, nego odahnuti u 00:00 i dobro se "nakrkati" prasetine, zalivene litrima alkohola i bujicom psovki jer meso nije pečeno kako treba. Da, to je više licemerno od toga što sam ja vernik, a ne postim.

 Radije neću postiti, nego odahnuti u 00:00 i dobro se 'nakrkati
Radije neću postiti, nego odahnuti u 00:00 i dobro se "nakrkati" prasetinefoto: Marina Lopičić

Zašto bih se dva-tri puta godišnje pročišćavala od grehova, time što ću 24 časa jesti posnu hranu, kad sam se trudila da ne grešim tokom cele godine?

Zašto bih radije na Badnji dan popila šolju mleka, nego istetovirala čitavu kolekciju manastira i verskih obeležja po telu, a onda ubijala jer, Bog će mi oprostiti?

Zašto bih radije na taj isti dan pojela ukusnu pljeskavicu, a ne dilovala deci drogu na ulici, jer "samo Bog može da mi sudi"?

Zašto bih radije pojela palačinke za vreme posta, a ne rasturala brak oženjenom muškarcu, dok mi veliki krst visi oko vrata (koji mi je pritom on krišom kupio)?

Zato što sam grešna i nisam vernik po propisima? Naravno da ne. I ko je uopšte taj koji ima pravo da nametne, brani ili sudi nekome zbog onoga u šta i kako veruje?

Neka svako obeležava Badnji dan onako kako želi i pusti druge da to isto rade
Neka svako obeležava Badnji dan onako kako želi i pusti druge da to isto rade foto: Beta

Da, ja se neću odreći hrane, jer smatram da time nisam učinila ništa dobro , ni sebi, ni tebi koji me osuđuješ.

Otići ću u crkvu neplanirano, a ne kada do guše zaglibim u problemima, pa se za veru hvatam kao za slamku spasa.

Neću ukrasti ni žvaku iz prodavnice, jer nije moja i ne želim je.

Neću varati, jer volim i poštujem onoga ko je pored mene.

Pa zašto je onda bitno šta se nalazi u mom tanjiru? Zbog čega mislite da ste bolji od mene ako na Badnji dan pojedete parče ribe, umesto jagnjetine? Da li stvarno mislite da je Isus Hrist, koga toliko poštujete, sudio drugačijima od sebe?

Zvuči kao kliše, ali život bi vam bio mnogo lepši da gledate svoja posla. Da prihvatate ljude onakve kakvi jesu i poštujete njihove izbore. Da postite i pustite druge da veruju i poštuju to u šta veruju, onako kako se njima to radi. Neka pravila se znaju i ista su za sve. Neka sami sebi postavljamo, jer smatramo da je tako ispravno. I jeste, sve dok na bilo koji način ne povređuje druge, pa i nas same.

Svako ima prava na izbor. Razmislite o tome svaki sledeći put kada osudite pogledom i ošinete rečima onoga ko je drugačiji od vas. Nećete time biti volji čovek, niti veći vernik. Ali hoćete, ako toj istoj osobi, različitoj od vas i vaših načela, ulepšate dan time što ćete ga prihvatiti. Što mu se nećete čuditi, zgražavati, smejati ili izrugivati, već mu uputiti osmeh pun razumevanja.

Već ste bolji čovek, verujte na reč.

A mene "grešnicu" ostavite da uživam u bureku i jogurtu na Badnji dan, jer onaj ko treba, oprostio mi je onog trenutka kad sam namrštenoj radnici pekare izmamila osmeh, čestitavši joj praznike!

BONUS VIDEO: Espreso vam čestita Božić na 15 svetskih jezika!


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.