PRAZNIK RADA SE RODIO U ZEMLJI KOJA PREZIRE SOCIJALIZAM: Danas radite 8 sati jer su oni za to dali svoje živote!
Ilustracija sukoba na Hejmarketu, Foto: Wikipedia

istorija 1. maja

PRAZNIK RADA SE RODIO U ZEMLJI KOJA PREZIRE SOCIJALIZAM: Danas radite 8 sati jer su oni za to dali svoje živote!

Na ovaj dan, valja se podsetiti mučne, ali i slavne istorije koja prati ovaj praznik

Objavljeno: 18:04h

Prvi maj, Međunarodni praznik rada, važan je praznik koji je mnogo više od slobodnog dana i roštiljanja.

Na ovaj dan, valja se podsetiti mučne, ali i slavne istorije koja prati ovaj praznik.

Krajem devetnaestog veka, radnička klasa se stalno borila da dobije 8-časovni radni dan. Radni uslovi su bili užasni i bilo je uobičajeno da se radi 10 ili 16 sati u nesigurnim uslovima. Smrt i povrede su bile uobičajene na mnogim radnim mestima.

Već 1860-ih, radnici širom sveta su protestvovali da skrate radni dan bez smanjenja plate, ali tek krajem 1880-ih organizovani pokret radnika je bio u stanju da prikupi dovoljno snage i uticaja da bi proglasio 8-satni radni dan. Ovaj proglas je bio bez saglasnosti poslodavaca, ali su ga zahtevali mnogi radnici.

U to vreme, socijalizam je bila nova i atraktivna ideja za radnike. Radnici su iz prve ruke videli da je kapitalizam koristio samo njihovim šefovima, koji su trgovali životima radnika radi profita. Hiljade muškaraca, žena i dece je svake godine nepotrebno umiralo na radnom mestu, sa očekivanim trajanjem života od ranih dvadesetih godina u nekim industrijama. Socijalizam je ponudio drugu opciju.

Na svojoj nacionalnoj konvenciji u Čikagu, održanoj 1884. godine, Federacija organizovanih trgovaca i sindikata (koja je kasnije postala Američka federacija rada), proglasila je da "osam sati predstavlja legalan radni dan od i nakon 1. maja 1886."

1. maja 1886. više od 300.000 radnika u 13.000 preduzeća širom Sjedinjenih Država napustilo je svoja radna mesta u prvoj proslavi Prvog maja u istoriji.

U Čikagu, epicentru za agitatore radničkog pokreta, 40.000 je izašlo u štrajk sa anarhistima u prvom planu. Svojim vatrenim govorima i revolucionarnom ideologijom direktne akcije, anarhisti i anarhizam su postali poštovani i prihvaćeni od strane radničkih ljudi i prezirani od strane kapitalista. Imena mnogih - Albert Parsons, Johan Most, Ogust Spajs i Luis Ling - postala su često pominjana u domaćinstvimaa u Čikagu i širom zemlje.

Parade, bendovi i na desetine hiljada demonstranata na ulicama predstavljali su primer radničke snage i jedinstva, ali nisu postali nasilni kao što su novine i vlasti predviđale. Sve više i više radnika nastavilo je da napušta posao sve dok se broj nije povećao na skoro 100.000, ali je mir preovladao.

Tek dva dana kasnije, 3. maja 1886. godine, nasilje je izbilo između policije i štrajkača. Najmanje dva štrajkača su ubijena, a nepoznati broj je ranjen. Punai besa, neki anarhisti su sazvali javni sastanak za sledeći dan na Hajmarket trgu kako bi razgovarali o policijskoj brutalnosti. Zbog lošeg vremena i kratkog obaveštenja, samo oko 3000 od desetina hiljada ljudi pojavilo se od prethodnog dana.

Nakon što je policija počela da raspršuje već istanjenu masu, bačena je bomba u policijske redove. Niko ne zna ko je bacio bombu, ali spekulacije su varirale od okrivljavanja bilo kog anarhista do agenta provokatora koji radi za policiju. Besna, policija je pucala u gomilu. Tačan broj poginulih ili ranjenih civila nikada nije određen, ali je procenjeno da je sedam ili osam civila poginulo, a do četrdeset ranjeno.

Jedan policajac je odmah umro, a sledećih sedam je umrlo u narednim nedeljama. Kasniji dokazi ukazivali su na to da se samo jedna policijska smrt može pripisati bombi i da su svi drugi policijski smrtni slučajevi imali ili mogli biti posledica njihove vlastite neselektivne vatre. Osim bacača bombe, koji nikada nije bio identifikovan, policija, a ne anarhisti, počinili su nasilje.

Osam anarhista - Albert Parsons, Ogust Spajs, Samjuel Filden, Oskar Nib, Majkl Švab, Džordž Engel, Adolf Fišer i Luis Ling - uhapšeni su i osuđeni za ubistvo, iako su samo tri bila prisutna na Hajmarketu.

11. novembra 1887. godine, nakon mnogo neuspelih žalbi, Parsons, Spajs, Engel i Fišer su visili do smrti. Luis Ling, u svom poslednjem protestu uzeo je svoj život noć ranije sa eksplozivnom napravom u ustima. Ostatak organizatora, Fildena, Niba i Švaba, šest godina kasnije pomilovao je guverner Altgeld.

Ironično, Prvi maj danas je službeni praznik u 66 zemalja i nezvanično se proslavlja u mnogo više, ali retko se prepoznaje u zemlji u kojoj je počeo.

BONUS VIDEO:

(Espreso.co.rs)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.