OD POVUČENE FIZIČARKE DO NAJMOĆNIJE POLITIČARKE SVETA: Karijera Angele Merkel bila je tihi uspon do vrha!
Merkel je prepoznala pravo vreme za povlačenje, Foto: Reuter

kraj političke karijere nemačke kancelarke

OD POVUČENE FIZIČARKE DO NAJMOĆNIJE POLITIČARKE SVETA: Karijera Angele Merkel bila je tihi uspon do vrha!

Merkel je uvek najavljivala da želi da ode iz politike pre nego što “postane ljudska olupina”

Objavljeno:

Evropu je kao malo šta drugo uzbunila vest da Angela Merkel uskoro više neće biti kancelarka Nemačke.

Nakon što je CDU na izborima u pokrajini Hesen izgubio 10 posto glasova, predsednica stranke izašla je u Berlinu pred novinare i najavila da se više ne namerava da se kandiduje za lidersku poziciju među nemačkim demokršćanima.

U neobično direktnom nastupu Merkel je izjavila da je loš rezultat CDU-a u Hesenu njena odgovornost, kao i funkcionisanje vlade koju trenutno vodi opisala kao neprihvatljivo.

Merkel je i najavila kako bi htela da vodi aktuelnu vladu do kraja svog mandata 2021. godine, ali da se više nema nameru da se kandiduje za kancelarku.

Bila je to iznenadna najava kraja jedne velike političke karijere, kraja koji su mnogi već neko vreme predviđali i prizivali, a opet su ostali zatečeni brzinom njene reakcije na loš izborni rezultat u Hesenu.

Ali kada se pogleda cela politička karijera Angele Merkel, iznenađenja ne bi trebalo biti jer ona se od početka trudila u vlastitim rukama držati kormilo svoje političke sudbine.

Angela Merkel rođena je u Hamburgu 1954. godine kao Angela Kasner, ćerka protestantskog pastora koji je ubrzo svoju porodicu preselio zbog posla u komunističku Istočnu Nemačku, u kojoj je proveo život u tihoj opoziciji režimu.

Mala Angela odrastala je u idiličnom domu družeći se i s decom s posebnim potrebama kojoj je pomagao njen otac. U školi je bila izvrsna učenica, a u tom periodu je naučila i ruski jezik. Zanimljivo, iz predmeta marksizam imala je ocenu - dovoljan.

U Lajpcigu je diplomirala fiziku, a onda se 1978. preselila u Berlin i zaposlila na Akademiji nauka. Doktorirala je 1986. godine i objavila i nekoliko naučnih radova iz područja hemijske fizike.

Njen prvi brak s kolegom Ulrihom Merkelom trajao je od 1977. do 1982. godine, ali nakon razvoda je zadržala njegovo prezime. Svog sadašnjeg supruga Joahima Sauera upoznala je 1981., kasnije su započeli ljubavnu vezu, a venčali su se tek 1998. godine. Po svemu sudeći, reč je o skladnom braku. Dece nema.

Sve do pada Berlinskog zida i kraja DDR-a, Merkel je živela povučenim građanskim životom ne ističući se u opoziciji komunističkom režimu, ali ga i ne podržavajući. Kada joj je pristupila zloglasna istočnonemačka tajna policija Stasi da je regrutuje za doušnicu, Merkel je vešto uspela da ih odbije.

Merkel u mladosti
Merkel u mladosti foto: Youtube printscreen

Iako je bila u Berlinu u presudnim danima krajem 1989. koji su kulminirali rušenjem Berlinskog zida, Merkel nije učestvovala u velikim demonstracijama koje su dovele do toga. Zapravo, u noći 9. novembra kada su ljudi iz Istočnog Berlina konačno prodrli kroz dotad neprobojni zid, Merkel je prvo bila u sauni i odmarala se od napornog radnog dana, a onda je - otišla u stan da spava. Doslovno je prespavala jedan od najvažnijih trenutaka novije nemačke istorije.

Ali doktorka fizike se ubrzo probudila i shvatila da se padom Berlinskom zida stvorio jedan celi novi svet s mnogo dotad nezamislivih šansi. Priključila se rastućem pokretu za demokratizaciju pa postala zamenica glasnogovornika jedinog demokratski izabranog lidera DDR-a Lotara de Majciera, koji je vodio Istočnu Nemačku u prelaznom periodu između pada komunističkog režima i ujedinjenja Njemačke.

U tom razdoblju postala je i članica CDU-a, koji je tada vodio legendarni Helmut Kol, te je na izborima za Bundestag krajem 1990. postala i zastupnica. Nije se dugo zadržala u parlamentarnim klupama jer ju je Khl imenovao ministarkom za žene i omladinu, izabravši je gotovo slučajno jer mu je u kabinetu trebala žena iz Istočne Nemačke.

Merkel je u tom periodu dobila i nadimak Kohova Devojčica, što sjedoči o tome koliko su je drugi političari i mediji ozbiljno shvatali, ali je to bilo i razdoblje njenog velikog učenja kako politika na najvišem nivou izgleda iznutra i kako se kao žena nositi s moćnim muškarcima.

U Kolovom kabinetu nakon izbora 1994. postala je ministarka okoliine i nuklearne sigurnosti, čime je podignut njen profil u nemačkoj javnosti, ali i dalje je bila političarka drugog ešalona. Njena dva ministarska mandata u vladama Helmuta Kola ponajviše se ističu time što nije proizvela nijedan značajan skandal, ali ni sprovela nikakve značajne reforme. Bila je kompetentna i neinovativna, što je ocena koja se u mnogočemu može primeniti i za njene kancelarske mandate.

Nakon Kolovog poraza na izborima 1998., Merkel je u pretumbavanju unutar CDU-a postala glavna sekretarka stranke, koja se uskoro našla u ogromnoj aferi kada je otkriveno da je Kol koristio crne fondove za predizborne kampanje CDU-a. U sve je bio donekle upetljan i njegov naslednik Vulfgang Šauble, međutim CDU nije uspevao da donese odluku da se odvoji od svojeg višedecenijskoh lidera i ujedinitelja Nemačke uprkos gubitku izbora i uprkos korupcijskom skandalu.

Sa Kolom 1991. godine
Sa Kolom 1991. godine foto: EPA/MICHAEL JUNG

U tom trenutku je Merkel povukla jedan od najvažnijih poteza svoje političke karijere koji pokazuje da nije sposobna samo beskrajno taktizirati nego i odlučno udariti šakom o sto. U uglednom konzervativnom dnevnom listu objavila je komentar u kojem poziva CDU da se oslobodi Kolovog uticaja i krene u bolju budućnost, što je bio poziv na koji je stranka željno čekala. Ubrzo je izabrana za predsednicu CDU-a, 10. aprila 2000. godine.

Iako je to bila pozicija s koje se puca na Kanzleramt, Merkel nije odmah imala stranku pod svojom kontrolom - s jedne strane tu je bilo mnogo muških rivala koji su se videli kao budući kancelari Nemačke, a s druge je bio sestrinski CSU, koji je tada vodio bavarski premijer Edmund Stoiber, inače vrhunski političar mnogo staloženijeg temperamenta od aktualnog predsednika CSU-a, Horsta Sihofera. Unutar sestrinskih stranaka eksplodirala je debata o tome ko treba biti njihov kancelarski kandidat koji će izaći na megdan alfa-mužjaku Gerhardu Šrederu - iskusni pokrajinski Stoiber ili neiskusna bivša ministarka Merkel.

Deo nemačkih političkih legendi postao je doručak na kojemu su se Stoiber i Merkel sastali i navodno zajednički i u drugarstvu odlučili da će kancelarski kandidat ipak biti on, dok je u realnosti Merkel procenila da jednostavno nema dovoljno podrške ni unutar vlastite stranke, a ni kod sestrinskog CSU-a da bude njihova kancelarska kandidatkinja i da treba da pričeka bolji trenutak. Stoiber je naravno izgubio od Šredera pa je time i završena rasprava među demokršćanima oko toga ko bi ubuduće trebao biti njihov kancelarski kandidat - Merkel je jedina preostala tako što je strpljivo čekala.

Šreder je, zbog previranja unutar SPD-a koje je izazivala njegova reformska agenda i gubitka vlasti svoje stranke u pokrajini Nordrhajn-Vestfalen, nenadano 2005. raspisao vanredne izbore u kojima je Merkel prezentovala prilično neoliberalan ekonomski program zalažući se za smanjenje poreza i privatizaciju. Nije bila baš uverljiva u kampanji pa je Šreder u furioznom finišu uspeo SPD - koji je mesecima loše stajao u anketama - dovesti do 34,2 posto glasova, dok je CDU dobio tek jedan posto više.

To definitivno nije izgledalo kao uverljiva pobjeda Merkel, ali onda je Šrederov ego odigrao ključnu ulogu - u televizijskoj emisiji u kojoj su se u izbornoj noći skupili svi predstavnici parlamentarnih stranaka, tzv. Elefantenrunde, Šreder se neverovatno bahatio objašnjavajući Merkel da ona nikad neće postati kancelarka i da SPD nikada neće ući u veliku koaliciju s njom kao kancelarkom. (Velika je koalicija bila jedina opcija da samo dve stranke sastave vladu jer ni demokršćansko-liberalni lager nije imao većinu u Bundestagu, kao ni crveno-zeleni, dok s istočnonemačkim naslednicima komunista iz PDS-a niko nije hteo koaliciju).

I te noći je Merkel de facto postala nemačka kancelarka jer CDU/CSU i SPD jesu uskoro ušli u veliku koaliciju bez Šredera, a s njom na čelu. Merkel je još jednom primetila kako treba samo pričekati da se njeni protivnici samounište, što je postala jedna od ključnih vodilja njene političke taktike.

Za divno čudo, prvi kabinet pod vodstvom Angele Merkel funkcionisao je prilično harmonično, previranja su se događala samo u SPD-u, dok je ona kao kancelarka zauzela poziciju osobe koja lebdi nad svime time, nad vladom i nad strankama, poziciju osobe koja se samo brine o Nemačkoj dok se ostali bave sitnim prepucavanjima.

Ključni trenutak njene prve vlade bila je svetska financijska kriza 2008., kada je jednim istupom sa svojim socijaldemokratskim ministrom finansija Pirom Štajnbrukom (koji će kasnije biti jedan od propalih kancelarskih kandidata protiv Merkel) zaustavila pad Nemačke u ekonomski ponor. Njih dvoje su poručili da nemačka država garantuje depozite u bankama i to je sve što je bilo potrebno. Ali to je bila Štajbrukova ideja, koju je kasnije Merkel prezentovala kao svoj veliki uspeh, što je takođe postalo stalno obeležje njene politike.

Na izborima 2009. opet je ostvarila solidan rezultat za CDU i ušla u željenu koaliciju s liberalnim FDP-om, koji je u četiri godine mandata maestralno politički nadigrala. Merkel je u tom periodu CDU pomaknula prema centru preuzimajući mnoge socijaldemokratske, zelene i liberalne politike kao vlastite pa su se politički suparnici žalili kako ona provodi njihovu politiku i za to dobija kredit kod birača.

To je bilo tačno, ali birače nije bilo briga pa je Merkel na izborima 2013. ostvarila izvrstan rezultat za CDU od 41,5 posto, ali je FDP ispao nakon šezdeset godina iz Bundestaga pa je Merkel opet sklopila veliku koaliciju sa SPD-om. Bio je to trenutak njene najveće političke moći, dobila je ogromnu podršku za treći kancelarski mandat i već dobila nadimak Muti, s jedne strane ironičnim, a s druge izrazom strahopoštovanja. Merkel je tada zaista bila Muti ne samo CDU-a nego i cele Nemačke.

Što se tiče njene pozicije u svetu, Merkel je s pravom u jednom trenutku ponela titulu najmoćnije političarke sveta. Tokom svojih kancelarskih mandata sa svetske političke scene ispratila je Džordža Buša, Žaka Širaka, Tonija Blera, Nikolasa Sarkozija, Dejvida Kamerona, Silvija Berluskonija, Baraka Obamu i mnoge druge.

Jedini od velikih faca koji će je politički nadživeti je, kako se čini, Vladimir Putin, s kojim je imala istovremeno napete i dobre odnose. Osim donekle s Obamom, s ostalim svetskim liderima ciljano nije izgradila prisnije odnose, ali je zato privatno dobra sa šeficom MMF-a Kristin Legard, koju izuzetno poštuje i za koju skoro pri svakom službenom susretu ostavlja vremena za privatno druženje.

Nemačka je pod dugogodišnjim vodstvom Angele Merkel postala uspavana republika u kojoj se većinom dobro živi i koja je pošteđena potresa i drama kakve su u ostatku sveta bile svakodnevica, zbog čega su je glasači nagradili, ali što je zapravo i naštetilo nemačkoj demokraciji. Uspon ekstremno desnog AfD-a jedna je od posledica takve njene politike.

Dve su stvari ključno obeležile Merkel kao kancelarku - kriza evrozone, odnosno Grčke, i izbeglička kriza. Neće se moći ispisati politička istorija Evrope 21. veka i politička biografija Angele Merkel, a da se to ne spomene. Teško je reći da je u oba slučaja izabrala pravu politiku, ali je pogrešila na različite načine.

Grčku krizu je trebalo preseći i što pre završiti umesto da se godinama mrcvare i ta članica EU-a, i cela Evropska unija politikom malih koraka koja zapravo na kraju nije rešila nijedan uzrok te krize. Merkel je u svemu tome previše taktizirala i odugovlačila, umesto da je odlučno i jasno delovala, kao što bi učinio njen prethodnik Šreder. Na kraju svega je uspela da spasi nemačke banke koje su Grčku kreditovale a ne Grčku, a upadanje cile evrozone u krizu zapravo je zaustavio guverner Evropske centralne banke Mario Dragi.

U izbegličkoj krizi je, pak, nakon što je problem predugo ignorisala, donela u kasno leto 2015. naprasitu odluku da izbeglice i migrante koje je u Mađarskoj zlostavljala vlada Viktora Orbana pusti u Nemačku. Ovu hvalevrednu humanitarnu odluku, koja je onda zapravo legitimisala balkansku rutu kao validan put u Evropsku uniju, Merkel je u organizacijskom smislu posve kompromitovala - nije se konsultovala s partnerima u Evropskoj uniji, nije osigurala kapacitete u Nemačkoj za prihvatanje stotine hiljada izbeglica.

Njeno poznato “Wir schaffen das”, odnosno “Mi to možemo”, nije bilo dovoljno - trebao je konkretan plan koji se počeo da se osmišljavaprekasno da bi sve prošlo bez skandala i napetosti. Na kraju je svoju politiku prema izbeglicama i imigrantima sasvim promenila pa je s turskim predsednikom Redžepm Tajipom Erdoganom ispregovarala da ih za velike pare od EU-a drži u Turskoj.

Sve to se odrazilo na rezultat CDU-a na izborima za Bundestag prošle godine, kada su demohrišćani dobili tek 32,9 posto, skoro deset posto manje nego 2013., a Merkel krenula u pregovore za svoj četvrti kabinet. Želena koalicija sa Zelenima i liberalnim FDP-om nije uspela pa je Njmačka još jednom završila s vladom velike koalicije koju niko ne želi, pa ni stranke koje je čine, i s kancelarkom koju mnogi više ne mogu da gledaju, nezavisno o tome priznaju li joj velike zasluge ili je smatraju najgorom štetočinom. Merkel je jednostavno predugo na sceni da se ljudi ne bi zaželeli novih lica.

Merkel je uvek najavljivala da želi da ode iz politike pre nego što “postane ljudska olupina”, a čini se da je ipak ostala predugo. Međutim, teško je poverovati da se neće snaći u civilnom životu kada više ne bude kancelarka - uvek može da ide na fudbalske utakmice što inače obožava, kao i da ide na izvedbe dela Riharda Vagnera, njenog omiljenog kompozitora. Nekada je sanjarila da nakon političke karijere otvori restoran.

Merkel je od povučene istočnonemačke fizičarke postala najmoćnija političarka sjeta. Biće zanimljivo videti kako će izgledati treći čin njenog neverovatnog života.

BONUS VIDEO:

(Espreso.co.rs/Index.hr)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.