VEDRANA SE U ŽIVOTU SUSREĆE SA JEZIVIM KOMENTARIMA ZBOG IZGLEDA: Palo mi je na pamet da se ubijem
Prestanite sa vređanjem, Foto: Prinstcreen/Youtube

ŠOKANTNO

VEDRANA SE U ŽIVOTU SUSREĆE SA JEZIVIM KOMENTARIMA ZBOG IZGLEDA: Palo mi je na pamet da se ubijem

"Da, imam 172 centimetra i 179 kilograma. Zbog mržnje i uvreda pomišljala sam i na samoubistvo"

Objavljeno:

Vređanje po bilo kojoj osnovi fizičkog izgleda, ume i zna da duboko povredi svako ljudsko biće. Bilo da smo po nečijim kriterijumima mršavi, debeli, niski, visoki, da nismo dovoljno lepi ili da imamo na sebi neki ožiljak ili beleg, koji upada drugima u oči, komentari koji umeju da uslede, pogotvo na internetu, znaju da veoma zabole. Jedna od osoba koji se čitav život bore sa malicioznim komentarima na račun svog izgleda, jeste i Vedrana Pribčević, magistar ekonomije.

Iako stučnjak čija se reč poštuje i ima težinu, Pribičevićeva gotovo redovno dobija pogrdne komentare na svoj izgled. Kako je sama napisala u svojoj ispovesti za Jutarnji list, maliciozne poruke i reči dobija putem društvenim mreža, na ulici, čak i putem pošte, kako na elektronsku adresu, tako i u vidu pisama.

Međutim, ovaj put, magistar ekonomije iz Zagreba, nije želela da ćuti. U opširnom tekstu koji je objavio Jutarnji list, ona je pisala sa kakvim se sve stvarima suočava, te i koliko su ljudi ponekada zli u svojim komentarima na račun njenog izgleda.

"Visoka sam 172 centimetra i imam 179 kilograma. Niko mi ne treba govoriti da kako moram da smršam, kao da nisam sama to puno puta pokušala. Da, to je moj problem s kojim se borim gotovo celi svoj život, ali puno je gori problem što me vređaju nepoznati.

Za potrebe ovog teksta, predlažem vam da zamislite sledeću situaciju.

Vlasnik ste kompanije koja se oglašava na socijalnim mrežama. Na službenim stranicama kompanije gde ste podelili neki stručni tekst iz medija u kojem je sagovornik ili autor vaš zaposleni, posetioci ostavljaju neprimjerene komentare koji nemaju nikakve veze s tekstom, a tiču se primera radi nekih fizičkih obeležja vašeg zaposlenog, i pozivaju prijatelje da urade isto.

Šta u tom slučaju treba da uradite? Da li je potrebno da zaposlite nekoga ko će te komentare brisati, jer posao komjuniti menadžera na Fejsbuku je ipak da komunicira sa klijentima i odgovara na pitanja? Trebate li komentar sakriti ili obrisati? Jeste li time povredili njihovu slobodu govora?

Odgovor na to pitanje je komplikovan. Ko je odgovoran za taj komentar, onaj ko ga je napisao, društvena platforma ili vlasnik stranice koji ga nije uklonio? Puno pitanja, malo jasnih odgovora.

Baš se to neki dan dogodilo meni.

Institucija u kojoj radim na Fejsbuku je objavila tekst iz novina o mom radu, a baš svi komentari ticali su se moje težine. Kada u tekstu koji napišem nema moje slike, komentari magično nestanu.

E sad, zamislite što debeli ljudi proživljavaju na dnevnoj bazi, kolike sam bezbrojne poruke sa uvredama dobila tokom godina, putem Fejsbuka, službenog mejla, čak i ručno pisane...

Infektivni otpad

Činjenica jeste da je u gore opisanom slučaju neko upravo u vaše “virtualno” dvorište istovario hrpu infektivnog otpada i jednostavno otišao, a vama ostavio da se time bavite. Sami neprimereni komentari i uvrede stvorili su i potrebu za poslovima brisača tih komentara i na kraju ne možete pobeći od toga da grozne poruke i komentare, pre nego što ih neko pobriše, mora i pročitati.

Možete argumentiovati to na način da su ti pojedinci plaćeni za taj posao, ali protiv mentalne štete koju takvi komentari uzrokuju onima koji ih čitaju, bez obzira kome su upućeni, nemaju apsolutno nikakve zaštite. Ljudima koji zbrinjavaju opasan otpad možete dati zaštitnu odeću, ali što ćete dati onima koji su zaduženi da pročiste digitalni prostor od koncentrata ljudske zlobe?

Problem vređanja na internetu i popularno zvanih trolova možemo gledati i kroz prizmu dobro poznatog problema u ekonomici prirode koji nazivamo tragedija zajedničkog dobra. Koncept je prvi opisao ekolog Garet Hardin 1968., a Elinor Ostrom je 2009. dobila Nobelovu nagradu za svoja istraživanja u tom polju. Zamislite selo farmera koji uzgajaju stoku i vode je na ispašu na zajedničku livadu. Svaki farmer ima motiv povećati broj krava koji poseduje jer tako povećava svoj profit, a dodatna krava će tek malo uništiti livadu.

Međutim, tako razmišljaju i drugi farmeri; kada su vođeni svojim samointeresom, svako od njih želi imati što više krava i šteta na livadi se kumulira dok ona u potpunosti ne propadne i bude posve beskorisna svim farmerima, te zajednički resurs bude uništen. Sasvim je jasno da internet možemo promatrati kao zajedničko dobro.

Osoba koja vređa na internetu, posebno ako je anonimno, ima svaki interes to da uradi jer se nakon toga oseća dobro i ne snosi nikakve posledice. Nebitno je zapravo zašto to rade, ali čisto ekonomski gledano, njima je to isplativo jer su negde ispoljili svoju frustraciju, ali nisu imali nikakav trošak za sebe, posebno ako su to uradili anonimno. Dakako, nije problem jedan komentar, problem je kad njihove akcije koje su motivisane samointeresom dovedu do toga da smanje kvalitetu zajedničkog dobra za sve koji ga koriste, odnosno za sve one koji koriste internet.

Zli ljudi

Problem zajedničkog dobra ljudi su kroz istoriju rešili su nastankom socijalnih normi koje su regulsale način na koji se koristi zajedničko dobro, i to bez potrebe za privatizacijom ili centralizovanim upravljanjem.

Po svemu sudeći, od destilata ljudske zlobe ovaj će nas put spasiti tehnologija jer su kompanije koje su vlasnici društvenih mreža počele pod pritiskom investitora istraživati načine kako da uposle veštačku inteligenciju da takve komentare automatski sklone. Tada možete dopustiti algoritmu da “trenira” na komentarima trolova i nauči njihove verbalne obrasce te upozori na njih u realnom vremenu.

Ali zašto bismo se uopšte brinuli oko toga šta ljudi pišu na internetu, ili šta nekome govore? Učestali saveti su da ignorišete komentare i da će sve biti dobro. Pojedinac svakako može razviti mentalne procese koji služe tome da racionaliziraju celi proces vređanja te ne dopusti da mu to utiče na funkcionalnost.

Napad panike

Time svojoj okolini odaje dojam da je sve u redu, da se uspešno nosi s uvredama. I to je možda istina u prvo vreme, pogotovo nastavljate li normalno život, ispunjavate svoje obaveze, a vašoj okolini se čini da je sve u najboljem redu. A sve te uvrede, taložene godinama jedna na drugu, polagano kljuckaju po vašoj podsvesti. I onda se jednog dana probudite i imate napadaj anksioznosti što počinje da vam utiče na svakodnevni život.

To vam se dodatno ispoljava u trenucima kada imate drugih privatnih problema, lične ili finansijske prirode... i onda vam se čini da je samoubisstvo sasvim realna opcija. Bez preterane patetike, osećate psihičku bol, koja ne prestaje, te želite da jednostavno nestane. Mene lično su u tom periodu, lepe reči koje su mi rekli plivači na bazenu gde sam plivala ujutro, spasile.

Zamislite, nekome možete spasiti život s dve-tri lepe reči i osmehom. Kada sam rekla da me komentari drugih ljudi ne diraju, mislila sam da više ne plačem zbog njih i ne opterećujem se njima u smislu aktivnog razmišljanja o istima. No onda se pojavi tona internetskih licitatora koji pokušavaju iskamčiti od vas da vam je ipak stalo do komentara, da vas ipak diraju, jer da vas ne diraju, samo biste ćutali i odmahnuli rukom.

Da, diraju me komentari. Diraju me u hipotalamus, amigdalu i hipokampus! U mom mozgu postoji emocionalni repozitorij svih tih uvreda koje su se taložile godinama, svesnoj mentalnoj disciplini uprkos. Pokušavam se zaštititi tako da izbegavam mesta gde mogu dobiti takve komentare, ali nekad su me uvrede sledile i do mog “brloga” u koji bih se sakrila poput kakvog uplašenog glodara - primera radi, stizale bi na službeni mail ili čak poštom. Ćutala sam dugo jer jednostavno nisam znala šta da uradim sa time, neke sam pročitala, neke samo obrisala.

Trebao mi je objektivan promatrač kojem sam sve mogla ispričati, ali ipak su mi na kraju trebali lekovi jer šteta je trajna. Umesto zaključka, dopustite mi da ponudim dva pravila po kojima pokušavam živeti: prvo pravilo je da nikada ne napišem ono što ne bih mogla nekome izgovoriti u lice.

Drugo se pravilo tiče toga da se pre svake komunikacije sa nekime uživo iskreno nasmešim, pitam ih kako su ako se poznajemo otpre i saslušam ih ako postoji neki problem. To ništa ne košta, a vredi puno.

Bonus video:

(Espreso.co.rs / Blic.rs)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.