POTRESNO PISMO MAJKE USVOJENOG DEČAKA: Stigao je PUN MODRICA I OŽILJAKA
Dečak u bolnici / Ilustracija, Foto: Printscreen/Twitter

DA SRCE PREPUKNE

POTRESNO PISMO MAJKE USVOJENOG DEČAKA: Stigao je PUN MODRICA I OŽILJAKA

Za zlostavljanje je osumnjičena njegova dadilja, 19-godišnja devojka kojoj je majka u Zagrebu ostavila dečaka na čuvanje dok sezonski radi na moru

Objavljeno: 16.07.2019. 09:03h
  • 1

U zagrebački Dečji dom u Nazorovoj ulici juče je iz Klaićeve bolnice stigao 2,5-godišnji dečak. Pothranjen je, pun modrica i povreda nalik onima od gašenja opušaka, starih, nelečenih preloma i jednog novijeg, zbog kojega ga je komšinica pre nedelju dana dovela u bolnicu

Za zlostavljanje je osumnjičena njegova dadilja, 19-godišnja devojka kojoj je majka u Zagrebu ostavila dečaka na čuvanje dok sezonski radi na moru. I dadilja i majka nalaze se u pritvoru - majka je osumnjičena za zanemarivanje i neodgovorno poveravanje deteta na čuvanje drugoj osobi - i preti im kazna do osam godina zatvora.

Bude li osuđena na zatvorsku kaznu, zatvor će mladoj dadilji biti još jedna u nizu ustanova u kojoj će živeti. Život je počela vrlo slično kao i dečak o kojem je brinula proteklih nedelja i zbog čijeg je zlostavljanja sada u pritvoru.

Izdvojena je, zajedno s braćom i sestrama, iz porodice,, smeštena je u hraniteljsku porodicu u kojoj nije funkcionisala, u dobi od 5,5 godina usvojili su je ljudi koji su je nakon devet godina vratili sistemu. Završila je na dečjoj psihijatriji, pa u domu za decu bez roditelja, pa u hraniteljskoj porodici, domu za decu s poremećajima u ponašanju, s vremena na vreme nešto bi ukrala, sledio je drugi dom, za devojke s problemima...

Onda je upoznala dečka, postala punoletna i u javnosti za novine izjavila da konačno živi kako misli da treba.

Živela je, zapravo, kako se sada saznaje, u šupi bez prozora u dvorištu nečije kuće. Živela je onako kako misli da treba devojka kojoj se uspomene iz detinjstva svode na ustanove i porodice u kojima je ne žele.

To formira osobu na drugačiji način, način koji “oni napolju” ne mogu da razumeju.

“U mom slučaju sistem je zakazao”, uobičajena je floskula kojom žrtve obično završavaju svoje ispovesti, što je u osnovu u novinama učinila i dadilja.

Floskula koja je ovih dana dobila zastrašujuću dubinu i neizdrživu težinu koju sistem mora da ponese na svojim leđima. 

Pročitajte pismo u celosti. 

Ovo sam istresla iz sebe u šutu. Otad je zadnje zlostavljano dijete dovedeno u Klaićevu i kad sam pročitala da ga namjeravaju smjestiti u dom ili udomiteljsku obitelj, ne spavam razmišljajući o tome što mogu i moram napraviti da ne završi na kraju kao moj N. Grijeh sustava je što prava bioloških roditelja stavlja ispred prava djece. Ne oduzmu ih roditeljima tako da mogu biti posvojeni dok su još mali, dok još imaju neke šanse, nego ih ostave u domovima i pokušavaju vratiti biološkom roditeljima koji ih ne žele te im više nema spasa, kao mom N. Ili dočekaju punoljetnost u udomiteljskoj obitelji, a nemaju zapravo nikoga na svijetu, kao sestra našeg N. Ona je imala tri, a on pet godina kad su prvi put završili u domu. Njega su zlostavljali, nju nisu, Bogu hvala. Ali su i nju grubo zanemarili, kao i njega. Da je tada roditeljima oduzeto roditeljsko pravo, bili bi oboje posvojeni. Da nije bilo nas, malo luđih, tko zna u kojem zatvoru, bordelu ili ispod kojeg mosta bi bila ta djeca. Ni kriva ni dužna. Zato sam ovo napisala kad sam vidjela da je još jedno nedužno malo stvorenje vjerojatno na nekom od tih putova. Kao da nije dovoljno propatilo.

U suzama čitam ovih dana priču o zlostavljanom malenom dječaku koji je dvije i pol godine živio u paklu jer njegove muke nije vidio ili nije htio vidjeti nitko. Takav maleni dječak, takva beba, koju su neopisivo grubo povrijedili i iznevjerili njegovi biološki roditelji, bio je prije 24 godine i naš posvojeni sin. Kada smo ga suprug i ja upoznali, bio je neprilagođeni desetogodišnjak, za kojeg su se djelatnici jednog doma zatvorenog tipa brinuli najbolje što su znali i umjeli, ali to nije bilo ni približno dovoljno. Pohađao je domsku školu jer u redovnoj nije funkcionirao, neprestano je bio u sukobu i započinjao tučnjave gdje god je stigao, a dom je mir od njega kupovao PlayStationom koji je igrao dvanaest sati na dan, kako nikome ne bi bio na putu. Bile su mu dostupne najnasilnije igrice koje su tada postojale, jer ništa ga drugo nije zanimalo. To je njegovo stanje sustavno činilo još gorim. Odgojitelji su ih imali puno na brizi i nisu se uspijevali na odgovarajući baviti dječakom koji je prije 11. godine već bio na putu za popravni dom, sutra zatvor, možda i za groblje. Ne svojom krivnjom, naravno. Kako dijete od nepunih 11 godina uopće može završiti u takvom stanju? Naš je sin biološkim roditeljima bio oduzet u petoj godini života, nakon što je već prije bio nađen kako sam noću luta cestom, a u dom je odveden kad je spašen iz septičke jame u koju je, ostavljen, bio upao i skoro se ugušio u fekalijama. Doslovce. Ubrzo je smješten u jednu udomiteljsku obitelj u kojoj se, svim problemima unatoč, ubrzo i snašao. No, s navršenih sedam godina života neki socijalni radnici su ga odlučili vratiti biološkoj majci. U školu je krenuo prekasno, jer ga majka nije bila upisala, a pritom mu je neprestano govorila da je sam kriv što je završio u domu jer je toliko loš i zločest da se nitko za njega ne može brinuti. Da to nije njezina, nego njegova krivica. Umjesto hrane, kada bi je gladan tražio, često je znao dobiti šamar ili šaku u glavu, što je samo ilustracija onoga što se događalo u toj obitelji koja je bila pod nadzorom sustava. Njegova mlađa sestra bila je udomljena, što isto nije baš sretno završilo, a stariju polusestru uzeli su baka i djed. Naš sin je izvukao najdeblji kraj te je naposljetku, nakon godinu i nešto više neuspjelog eksperimentiranja s povratkom biološkoj majci i ponovnog zlostavljanja, na intervenciju škole vraćen u dom. U takvom stanju da više nije bio ni za udomiteljsku obitelj.

A sve što mu je trebalo bila je briga i sigurnost obitelji. Sustav socijalne skrbi, koji ga je jedini mogao zaštititi, to nije napravio. Iako je oduzet zbog zanemarivanja i zlostavljanja u ranoj dobi, socijalni radnici nisu pokrenuli postupak za oduzimanje roditeljskih prava njegovim biološkim roditeljima. Nisu to napravili ni nakon što je na njegovu strašnu štetu propao suludi pokušaj da ga vrate majci koja ga nije htjela. I nije se suzdržavala iživljavati nad njim. Mi smo ga upoznali jednog Božića koji je provodio u domu jer mu je biološka majka, kojoj su ga pokušali poslati da zajedno provedu praznike, doslovce zalupila vrata. Djetetu s ruksakom na leđima koje je nakon svega došlo biti s njom i socijalnom radniku uz njega, s porukom da je on nemoguć i da se ona neće brinuti za njega. Ali ne želi ga se ni odreći, jer to bi bila potvrda da je grozna majka, pa ga je uz prešutnu suglasnost sustava poslala u dom.

Postupak oduzimanja prava biološkim roditeljima pokrenut je tek u njegovoj 12. godini, nakon što smo ga suprug i ja formalno udomili i počeli se boriti za njegovo pravo na život. Naš je sin tada već bio u takvom stanju da se s posljedicama svega što je proživio u prvih deset godina života i on i mi s teškom mukom nosimo i danas, kad je već i sam postao otac. U nekoliko godina od udomljenja do posvojenja nikad niti jedan socijalni radnik nije našeg sina obišao u našem domu. Super je to što smo im valjda izgledali normalni pa se nisu previše brinuli. Ali da smo ga držali lancima vezanog u podrumu, ni nitko ne bi znao. Jer nitko od tih ljudi koji su mu formalno bili skrbnici nikada ga nije obišao, niti jednom. Niti jedan najavljeni ili nenajavljeni posjet. Zato im je valjda i biološka majka izgledala kao ne baš loša osoba jer je nisu često viđali. Kako bi ga inače nakon pakla koji je jednom s njom bio prošao mogli opet vratiti toj osobi? Socijalni radnici, suci, psiholozi, pedagozi, ne znam kome je sve to dijete bilo prošlo kroz ruke. Znam samo da ga nitko od njih nije zaštitio na odgovarajući način.

Ne znam ni ime ni životne okolnosti malenog dječaka koji je sada na sigurnom, u Klaićevoj, ne znam tko mu je nanio zlo, ali pišem ovo pismo apelirajući na one koji ga sada trebaju zaštititi - nemojte ponovo pogriješiti, molim vas. Nemojte ponovo pogriješiti, preklinjem vas! Nemojte ga zato što se nekome čini da oni koji su ga jednom povrijedili i izdali i nisu tako loše osobe vratiti tim istim osobama!

Nemojte čekati da postane punoljetan u nekom domu ili da ostane vječno u udomiteljskoj obitelji, ako može i treba biti posvojen dok mu u toj ranoj dobi još netko može pružiti ljubav i sigurnost doma. Budite odgovorni i hrabri i donesite odluku u korist djeteta, jer dok ne nađe roditelje koji će ga voljeti, on ima samo - vas. Molim vas! Uputila bih vam ovaj apel pod punim imenom i prezimenom kad to ne bi samo osnažilo demone s kojima se i dalje bori moj sin. Ne mogu mu to napraviti. Ali nije niti važno tko smo mi i kako se zovemo. Ova priča je istinita. Nemojte dopustiti da se ponovi.

Jedna iskreno zabrinuta majka"

(Espreso.rs / jutarnji.hr)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
Inicijalizacija u toku...

Espreso.rs


Adria media