PEVAČICAMA GURAO PIŠTOLJ U USTA: Pevaj, mamicu ti tvoju!
Foto: Youtube printscreen

zlatko bagarić

PEVAČICAMA GURAO PIŠTOLJ U USTA: Pevaj, mamicu ti tvoju!

Priča o hrvatskom podzemlju

Objavljeno: 11:40h

Zlatko Bagarić, čuveni jugoslovenski kriminalac, tema je odlomka iz knjige "Zagrebačka mafija" najpoznatije hrvatske novinarke Jasne Babić koji je objavio je hrvatski portal "Express".

Prenosimo u celosti:

Bagarić je pripadao je generaciji jugoslavenskih kriminalaca koja je početkom 80-ih činila relativno homogenu populaciju prijatelja i znanaca šarolikog nacionalnog sastava u dobi između 25 i 30 godina. Priznati status elite Bagarićeva gangsterskog naraštaja izvojevali su Srbi i Crnogorci razbacani po najbogatijim evropskim državama.

U Nemačkoj, kao najjačem centru jugoslovenskog podzemlja u Evropi, priznavali su vrhovnu vlast Ljube Magaša Zemunca. U poslednjim godinama Jugoslavije, kada su se gangsteri počeli raslojavati na deklarirane četnike i deklarirane ustaše, Magaš je postao prvi predstavnik tog miljea koji je izašao iz okvira žanrovski usmerenih “crnih hronika" da bi, najavljujući miniranje tzv. socijalističkog morala, u beogradskim medijima dobio prostor novog tipa društvenog junaka.

Po ocu Hrvat iz sela Vrnjerac u Novigradskom zaljevu, po majci Srbin, Magaš je rođen 1948. u Zemunu. U svetu kriminala, tipičnom za tadašnje socijalističko društvo, afirmirao se kao rekreativni bokser bez karijere koji je svoju fizičku nadmoć demonstrirao stalnim uličnim tučama sve dok se cela gangsterska zajednica nije pokorila najsnažnijim šakama tadašnjeg Beograda. Iz Jugoslavije je emigrirao 1974. nakon silovanja maloletne devojke na beogradskom Topčideru. Do Nemačke je stigao preko Italije, gde je nekoliko godina operisao pod lažnim imenom i s ukradenim jugoslavenskim pasošem. Prema procjenama nemačke policije, Magaš je u Nemačkoj - ponešto ubistvima, ponešto batinanjem - uspostavio vlast nad stotinjak jugoslavenskih kriminalaca “različitih nacionalnosti, uključujući i marginalnu bandu Zlatka Bagarića".

Kao poseban kuriozitet u kriminalnom cehu, gangstersko društvo imalo je čak prigodno političko pokriće: proglašeno je nemačkom ispostavom četničke organizacije Ravna gora, osnovane u Sjedinjenim Američkim Državama; titulu njenog predsednika nosio je neki falsifikator pasoša i dozvola boravka, dok je Magašu pripao naslov njegovog zamenika. Ubijen je 1986. na ulaznim stepenicama pokrajinskog suda u Frankfurtu, u nazočnosti i, prilično očito, uz blagoslov nemačke policije koja Magaša nije uspela da neutrališe ni višegodišnjom robijom.

Nakon prenosa posmrtnih ostataka u Beograd sahrana se pretvorila u javnu demonstraciju srpskog nacionalizma. U snažnom zamahu demontaže jugoslavenske federacije, kojim je tada već pripreman partijski uspon budućeg ratnog zločinca Slobodana Miloševića i početak srpske ekspanzije po teritorijima ostalih republika, hiljade Srba koji su oplakivali Magaševu smrt mogle su se uporediti samo s masovnom sahranom Aleksandra Rankovića, osnivača jugoslavenske tajne policije, koji je umro 1983.

Magaš je bio prvi gangster kojeg su beogradski mediji oslikali kao nacionalnog heroja i buntovnika čije su kriminalne aktivnosti imale višu ideološku svrhu: za račun jugoslavonske tajne službe ubijao je, navodno, viđenije pripadnike ustaške i albanske emigracije, jurišajući ujedno na najveće svetinje nemačke kapitalističke države, tradicionalnog ustaškog saveznika i vekovnogasrpskog neprijatelja. U mitu o Magašu tako je prvi put etablirana ideja patriotskog i državotvornog nasilja koju će Bagarić, kao njegov učenik, 1990. doneti u Hrvatsku.

Željko Ražnatović Arkan bio je središte drugog srpsko-crnogorskog kruga koji je operisao po Italiji, Belgiji, Hiladijii Švajcarskoj. U zajednicu priznatih kriminalaca iniciran je 1968. kad je zajedno s jednim tada “afirmiranim" hrvatskim lopovom opljačkao poslovnicu Generalturista u Zagrebu. Za tadašnje socijalističke prilike slučaj je bio utoliko skandalozniji što je maloletni Ražnatović poticao iz porodice pukovnika JNA, nekadašnjeg crnogorskog partizana kojem se pripisivalo oslobađanje Prištine u poslednjim danima Drugog svetskog rata.

Rođen 1952. u Sloveniji, gde je njegov otac neko vreme službovao, najveći deo Ražnatovićeve kriminalne karijere ipak je bio vezan za Beograd gde se njegova porodica definitivno nastanila početkom 70-ih. Rani fragmenti legende stvoreni su uoči raspada Jugoslavije, kad je Ražnatović stekao reputaciju pljačkaša banaka u Frankfurtu i Stokholmu te begunca iz najčuvanijeg hiladskog i švajcarskog zatvora. Njegovo ime prvi je put uvršteno u štivo crnih hronika 1983. kad je optužen zbog fizičkog zlostavljanja bezazlenog ekonomista u liftu stambene zgrade u Novom Beogradu. Pred sudskim većem Ražnatović je obznanio da je plaćenik Odeljenja za emigraciju Državne sigurnosti saveznog SUP-a SFRJ, dokazujući to kolekcijom pištolja, kartonom socijalnog i penzionog osiguranja i ugovorima za svoj stambeni kredit na kojima su bili žigovi tadašnje tajne službe.

Time je u Jugoslaviji prvi put javno priznato da beogradski kriminalci za jugoslavensku tajnu službu obavljaju prljave poslove i da svoj primat u jugoslavenskom podzemlju duguju zaštiti podzemnih državnih institucija. U istom svojstvu suradnika i provokatora Državne sigurnosti u proleće 1990. Ražnatović je predvodio horde navijača Crvene zvezde koji su nakon utakmice s Dinamom demolirali maksimirski stadion, najavljujući skorašnju srpsku invaziju na Hrvatsku. Nekoliko meseci posle hrvatska policija uhapsila ga je u Dvoru na Uni, dok je on obilazeći srpska sela po Hrvatskoj učestvovao u organizaciji njihove pobune, kao pripremnog razdoblja za intervenciju JNA i srpskih dobrovoljaca regrutovanih iz kruga beogradskog kriminalno-špijunskog podzemlja.

Svetska javnost upoznala ga je 1992. kao zapovednika srpske specijalne jedinice Tigrovi, čiji su pripadnici, naočigled fotoreportera, ubijali i masakrirali muslimanske civile po Zvorniku i Bijeljini. Ubijen je u auli beogradskog hotela Intercontinental 2000., kad su ga Srbi smatrali jednim od simbola srpskog patriotskog kapitalizma koji se odrekao kriminalne prošlosti kako bi postao priznati trgovac naftom, legalni osnivač fudbalskog kluba Obilić i brižan otac mnogobrojne dece iz svojih pet brakova.

Činjenica da su jugoslavenskim podzemljem u poslednjim godinama SFRJ vladali štićenici beogradske centrale jugoslavenske Državne sigurnosti, objašnjava zašto Zlatko Bagarić, sin hrvatskog azilanta, nije mogao izbiti na vrh mafijaške piramide, kako je u naknadnom napuhavanju njegovog lika i dela predstavljen hrvatskoj javnosti. Prvo ubistvo - kao akt vrhunskog samodokazivanja u kriminalnom svetu - Bagarić je počinio tek u Hrvatskoj 1990., uz minimalni rizik od pravosudnih sankcija jer je u košmarnoj državi na rubu rata ljudski život bio bagatelno jeftin. Izveden u slepom bijesu, Bagarićev revolveraški debi postao je relevantan događaj samo zbog jednog razloga: u Hrvatskoj je najavio "državotvornu" emigrantsku diktaturu u prvoj polovini 90-ih.

Ipak, tradicija bivše jugoslavonske kriminalne scene nije prekinuta njenim raspadom na područja zaraćenih nacija. Kao područje u kojem je Bagarić konačno doživeo svoju punu gangsterska afirmaciju, Hrvatska je postala pozornica vrlo sličnog procesa koji se nešto ranije, i u mnogo drastičnijem obliku, odvijao u Srbiji: i međusobno istrebljivanje dveju "otadžbinskih" linija kriminalaca, i njihovo povezivanje s raznim frakcijama vladajuće garniture.

Zlatko Bagarić rođen je 1956. u selu Kešinci nedaleko od Đakova kao jedno od troje dece Petra i Smilje Bagarić. Njegova porodica, podreklom s Kupresa u susednoj BiH, nakon Drugog svetskog rata naselila se u Slavoniji u talasu tadašnje kolonizacije opustjelih folksdojčerskih sela. Otac Petar u ranoj mladosti kraće je vreme služio u ustaškoj vojsci. Po svemu sudeći, u tome nije imao istaknutiju ulogu, jer nema informacija da je nakon uspostave komunističke vlasti bio osuđivan kao kvisling ili narodni izdajnik. Ali će davna ustaška epizoda njegovog oca postati jedna od Bagarićevih bitnih referenci za stecanje društvenog i političkog statusa u Hrvatskoj 1990

Početkom 70-ih Petar Bagarić zaista je napustio Jugoslaviju i aktivirao se u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu, jednoj od mnogih političkih skupina hrvatskih nacionalista koje su delovale na nemačkoj teritoriji. Petar Bagarić ostavio je ženu i decu u Đakovu, a s nekom Nemicom sklopio i novi brak. Njegov je sin sve do svoje 20. godine bio nastanjen u Jugoslaviji. Pre nego što se ostatak porodice takođe preselio u Nemačku, Zlatko Bagarić u Valpovu je završio gimnaziju, a u Bihaću odslužio vojni rok. Kao insert naknadno prigodno začinjene priče o osveštenom nacionalističkom profilu, spominjaće se da su ga srpski oficiri u JNA grubo šikanirali, delimice zbog oca emigranta, a delimice zbog njegova vlastitog disidentstva.

Došavši u Nemačku mladi Bagarić nekoliko je prvih godina živio u Majncu, gde je njegova majka otvorila restoran s “narodnjačkim" bendom. Ugostiteljski lokal funkcionisao je kao rezervat emigrantskog polusveta svih jugoslavonskih nacija. Okupljali su se u istim krčmama i lokalima, u potrazi za zemljacima koji u tuđinskom okruženju govore razumljivim jezicima, slušaju istu muziku, jedu istu hranu i dele iste strepnje. U istom krugu jugoslovenskih došljaka Bagarić je upoznao devet godina mlađeg Zorana Ivicu Petrovića, tada tinejdžera s jakim problemom ličnog i nacionalnog identiteta; dete nepoznatog oca, rođen u Beogradu i deklarisani Hrvat srpskog imena i prezimena.

Preuzevši ulogu njegova adoptivnog oca ili starijeg brata, Bagarić je Petrovića, prema vlastitoj slici i prilici, odgojio kao profesionalnog kockara. Zahvaljujući izvrsnoj memoriji, koncentraciji i bezizražajnoj fizionomiji starmalog deteta, Petrović se specijalizovao za profesionalne kartaške seanse remija u kojemu pobeda ne zavisi isključivo o instinktivnom doživljaju hazarderske sreće. Premda je znatno nadmašio svoga kockarskog učitelja i neretko zarađivao mnogo više od njega, Petrović je samom sebi namenio život Bagarićeva lakaja za prljave poslove. Nije ih odrađivao radi honorara nego kao gestu neizmerne privrženosti obožavanom staratelju i društvenom vođi. U istom emigrantskom društvu koje se skupljalo u restoranu njegove majke Bagarić se zbližio i s drugim budućim stalnim pratiocem, Miljenkom Žajom Krojfom - neradnikom, žicarom, zgubidanom u stalnoj potrazi za sponzorom - koji je pobegao iz Jugoslavije spašavajući glavu od nasilnih zelenaša kojima nije vratio dug.

Potkraj 80-ih Bagarić, Petrović i Žaja pojavljivaće se kao nerazdruživa trojka koju je okruženje, zavisno o uglu gledanja, doživljavalo ili kao stalni postav jedinstvene mafije koja se u svakom pogledu uzajamno ispomaže, ili kao skupinu nerazdvojnih prijatelja koji godinama dele dobro i zlo. Za kasnije Bagarićevo osvajanje Hrvatske nije bilo beznačajno ni njegovo poznanstvo s Mladenom Naletilićem 'Tutom, sličnim kockarom i još sličnijim političkim bleferom. Ni širi radijus Bagarićeva kretanja nije prelazio granice nemačke društvene margine. Njegov stil života i socijalne veze bitno su odredile besane noći po kockarnicama Frankfurta i Visbadena čija se stalna klijentela sastojala od sumnjivih bogataša na rubu bankrota ili zatvora, profesionalnih i patoloških kockara, lihvara, uterivača dugova, nasilnika i propalih sportskih šampiona.

Koristeći se tim poznanstvima, u kratkim intermecima između svojih kockarskih bdenja, pojavljivao se kao organizator ilegalnih kladionica na značajnijim bokserskim takmičenjima i turnirima, ne samo radi izvora novca, nego i radi ulaska u svet koji se ponekad dodirivao sa slavnima i bogatima. Kao simbol prestiža, u nemačko-hrvatskom podzemlju godinama se isticalo Bagarićevo dugogodišnje prijateljstvo sEdijem Tustom, jednim od poznatijih bokserskih menadžera koji je, zajedno s ocem glasovite teniserke Stefi Graf, optužen i uhapšen zbog enormnih knjigovodstvenih falsifikata, pranja novca i utaje poreza.

Uoči povratka u Hrvatsku pojavljivao se u počasnim ložama bokserskih revija i mečeva, premda je službeno bio zaposlen samo kao poslovođa jedne razvikane “saune" u Visbadenu, po nekima uobičajenog paravana ilegalnog bordela. Prema pripovesti kojom je post festum ukrašena njegova nmačka biografija, Zlatko Bagarić s Ljubom Magašem Zemuncem prvi se put sreo početkom 80-ih, u sudaru hrvatske i srpske bande oko reketaške “zaštite" jednog gastarbajterskog restorana u Frankfurtu.

O tome postoje dve različite priče. Kako tvrdi ulepšana legenda, sukob je završio happy endom, u kojemu su jedan drugome priznali ravnopravnost; iskra simpatije razvila se u trajno prijateljstvo i kumstvo, u kojem je postignuta čak i potpuna politička saglasnost. Navodno: potpredsednik četničke organizacije Ravna gora priznao je legitimitet Bagarićeva Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, ustvrdivši da imaju zajednički interes u rušenju socijalističke Jugoslavije i stvaranju dveju antikomunističkih nacionalnih država. Realističnija verzija tog fatalnog susreta u nešto drukčijem svetlu prikazuje motive Bagarićevih skladnih odnosa s Ljubom Magašem Zemuncem: da se Bagarić, priznavši Magaševu nadmoć, uklopio u njegovu jugomafiju, kao rubni kriminalac s vrlo ograničenim pravima delovanja. Bagarićev inferiorni odnos potvrđuju i poznate činjenice o njegovim kasnijim ratovima. U pamćenju kroničara emigrantskih zbivanja u Nemačkoj nije ostao zabeležen ni jedan Bagarićev okršaj sa Srbima. Ali se vrlo često spominjao sudar s Markom Grčićem, Hrvatom iz Sinja. Koliko se javno zna, Grčić i skupina njegovih kompanjona jednog su dana 1988. banuli u restoran Bagarićeve majke i teško ranili Zorana Ivicu Petrovića. Napadači su pobegli, a Bagarić je zajedno s nekolicinom majčinih gostiju završio pred sudom. Premda se u formalnopravnom smislu to nikada nije uspelo dokazati, nemački Interpol s razlogom je pretpostavljao da je Grčićeva kaznena ekspedicija bila odgovor na Bagarićev pokušaj “razbojničke ucene", kako se u njmačkom zakonodavstvu definira specifična vrsta reketa. Prevedeno na jezik laika, to znači otprilike ovo: kada bi Bagarić saznao za neku pljačku, krađu, prevaru ili poreznu utaju, od prestupnika bi zahtevao znatan deo plena ili zarade, zastrašujući ga ili batinama ili anonimnom dojavom policiji.

Grčić je bio suvlasnik građevinske firme koja je na crno zapošljavala brojne jugoslovenske radnike. Kad ga je Bagarić ucenio, građevinar koji je godinama varao i nemačke poreznike i vlastite radnike nije se mogao obratiti policiji, pa je problem s ucenjivačem pokušao rešiti vlastitim snagama. Reketarenje drugih kriminalaca i prestupnika koje je u hijerarhiji podzemlja još bilo na samom dnu vrednosne lestvice, ponajbolje svedoči da je Bagarić, u znak priznanja Magaševe vlasti, prihvatio i teritorijalno-nacionalne granice svog gangsterskog lovišta. Lojalnost Ljubi Magašu Zemuncu dokazivaće do svog poslednjeg dana. Palio je sveće na stubištu pokrajinskog suda u Frankfurtu gde je, prorešetan revolveraškim mecima, skončao vođa jugoslovenskog podzemlja.

Oženio se Magaševom nevenčanom suprugom Martinom, Nemicom. U čast svog bračnog prethodnika i mafijaškog uzora prvorođenom sinu dao je ime Ljubo. Godine 1996. putovao je u Beograd da se na desetogodišnjicu smrti pokloni nadgrobnoj skulpturi kojom je pokojnik repliciran u kamenu, u naravnoj veličini u pozi polugolog boksera u ringu. Po svemu sudeći, prisvajanje magaševskih relikvija bio je prvi čin kojim je Bagarić pokušao dokazati da je dostojan njegova vrhovnog ranga. Zlatko Bagarić pojavio se u Hrvatskoj sa svojim stalnim pratiocima Miljenkom Žajom Krojfom i Zoranom Ivicom Petrovićem u jesen 1990. predstavljajući se, pre svega, kao ustaša koji je zbog svojih političkih uverenja dobar dio života proveo u nemačkom progonstvu.

Trojka je stigla zajedno s hiljadama lažnih i stvarnih političkih emigranata koji su se legalizacijom višestranačja i ukidanjem kategorije “državni neprijatelj" vraćali u staru domovinu. Deo njih očekivao je da će, kao žrtve donedavnog komunizma, primiti priznanja, nagrade i visoke političke pozicije; većinu njih doveo je miris rata i slutnja lakih zarada u vakuumu raspada jedne i nastanka nove države. Bilo ih je koji su bežali od zakona evropskih država da bi kostimirani u hrvatske branitelje našli utočište od međunarodnih policijskih teralica. Koliko ih je pre doživljavala kao mračnu emigrantsku silu - ustaše, bombaše i teroriste iz feljtona režimske štampe - toliko ih je sada hrvatska javnost nekritički prihvatila kao avangardu hrvatske državotvornosti. Kolektivnu mistifikaciju poticala je i HDZ-ova doktrina o njihovu zasluženom prioritetu; idealizacija je trajala dok god je HDZ svoje stranačke blagajne i tajne fondove punio novcem iz dijaspore tobože za obranu Hrvatske. Doduše, u hrvatskom društvu zanos došljacima neće dugo trajati. Čim su poprimili fizionomije stvarnih osoba od krvi i mesa, otkrilo se da Hrvatskoj nisu doneli nikakva evropska iskustva i znanja, nego da su doteglili svoje frustracije, predrasude, nečiste savesti i stare emigrantske sukobe. I u samom HDZ-u pojaviće se jaka domovinska frakcija koja, u borbi za svoj deo društvenog kapitala i političku moć, osporava njihove državotvorne zasluge, pa time i prirodno pravo prvenstva u njihovoj naplati.

Stigavši u Zagreb Bagarićevo društvo ništa nije značilo u domaćem kriminalnom miljeu, još manje u njegovu društvenom okružju. Žaja je na Trnovčici imao porodičnu kuću i roditelje; u Dubravi, gde je proveo detinjstvo i mladost, imao je nešto prijatelja među starijom generacijom “mangupa". U kafiću Bonaparte obnovio je poznanstvo s njegovim vlasnikom Vjekom Sliškom, nešto zrelijim, znatno bogatijim i moćnijim, ali podjednako fasciniranim “tvrdim momcima" iz Frankfurta među kojima lično nikada nije našao svoje mesto. Kao obećana zemlja za većinu njegovih zemljaka iz bosanske Posavine - odakle su se gastarbajteri vraćali u blistavim “mercedesima" i prvim odelima - Nemačka je bila vrhovno merilo koje god vrste uspeha i neuspeha. Kafić Bonaparte postao je ujedno i prva kopča Bagarićeve bande s domovinskim kriminalnim miljeom. Zadivljen vlastitom predodžbom Žajine, Petrovićeve i Bagarićeve nemačke prošlosti, Sliško je pridoneo njihovoj promociji ne samo usmenim prenosom raznih epizoda iz njihove zajedničke emigrantsko-kriminalne epopeje, nego i ličnim preslikavanjem njihovih manira i stila života do poslednjeg detalja.

Mladi, fascinirani gangster kopirao je Bagarića, koliko je sam Bagarić bio kopija Ljube Magaša Zemunca. Po uzoru na svog idola sastavio je stalnu pratnju sledbenika koju je pokazivao na javnim mestima, u svoj je vokabular ugradio magaševsko-bagarićevske "srbizme" i psovke, prisvojio je omiljene odevne marke “Armani" i “Boss", muzički ukus, stambene i “poslovne" navike. Kada se ljubav 1995. bude preokretala u jednako snažnu mržnju, ta istovetnost blizanaca koji su proistekli iz kroatiziranog klišea srpske mafije postaće i najsnažniji poticaj njihovu nadmetanju i rivalstvu. Kada je Bagarić počeo kupovati građevinska zemljišta, planirajući gradnju motela i lanca benzinskih pumpi, isto je učinio Sliško. Kako je Bagarić svoj trajni hotelski smeštaj objašnjavao sigurnosnim razlozima, Sliško je za svoju službenu adresu, s istim argumentima, izabrao hotel svog brata nedaleko od autobuske stanice. Kad je Bagarić najavio preseljenje u urbano zagrebačko jezgro, Sliško je požurio kupiti stan u Bogovićevoj ulici. Uprkos istovetnom moralu, karakteru i temperamentu dvojice gangstera, iskusnog i mladog, postojala je među njima samo jedna, ali bitna razlika koja je, kao značajna prednost u njihovu kasnijem sukobu, Bagariću priskrbila mnogo više simpatizera: za razliku od patološki škrtog Sliška, Bagarić je bio galantan u opraštanju dugova, ugošćavanju ručkovima i večerama, i nagrađivanju svojih radnika i prijatelja. Ali na početku svoje domovinske karijere Bagarićevi povratnici, izvan Sliškove zone u Dubravi, najmanje godinu dana bili su nezanimljivi, anonimni stranci, manje-više osuđeni na poznata lica iz emigracije.

Obnovljeni geto nacionalnih nostalgičara preseljen je iz Majnca i Frankfurta u zagrebački diskoklub Dallas Stipe Jurića Kivija na Krugama, kojeg su bivši emigranti ranije susretali na njegovim kockarskim turnejama po Nemačkoj. Adresa Jurićeve ve porodične kuće prijavljena je u PUZ-u kao zagrebačko prebivalište Bagarića i Petrovića, kao i još četrdesetak povratnika koji su se, očito, na definitivni ostanak odlučili tek kad su shvatili da je Hrvatska El Dorado za njihove “kombinacije". Na kraju je i Jurić završio slično svojim beskućnicima, osuđen na dugogodišnju robiju zbog dvostrukog ubistva. Ni Bagarić se nije vratio da ostane zauvek. Kako će svedočiti njegovi prijatelji, planirao je pomoći Žaji da reši problem sa svojim poslovnim partnerom, pronađe neku unosniju kockarsku žrtvu, eventualno otvori kafić i vrati se odakle je i došao.

Hazardersku Hrvatsku, u kojoj su kockarski ulozi dosezali iznose veće nego u Baden Badenu, Bagarić je zamišljao kao mesto svojih povremenih radno-poslovnih izleta ili relativno jeftinih letovanja u Dubrovniku koji se njegovoj nemačkoj supruzi činio iznimno egzotičnim i otmenim. Dogodilo se, međutim, da je Bagarić u uličnoj svađi ubio Žajina ugostiteljskog kompanjona te pokrenuo mehanizme koji će ga lansirati u vrh kriminala koji se jedva već razlikovao od društvene elite.

Poslovni partner Miljenka Žaje Krojfa zvao se Niko Mioč. Bili su suvlasnici picerije Naša stvar na Trnovčici. Dok se Žaja motao po Frankfurtu, Majncu i Visbadenu, povremeno boravio u nemačkom zatvoru, Mioč se u Zagrebu brinuo za zajednički ugostiteljski lokal, prema dogovoru šaljući deo profita na Žajine nemačke adrese. Kad se vratio u Hrvatsku, Žaja je svog ugostiteljskog partnera optužio da godinama potkrada njegov deo zarade. Uterujući tako Miočev stvarni ili izmišljeni dug, emigrantska trojka nedeljama je na nesrećniku demonstrirala sve poznate tehnike zastrašivanja i pretnji. Maltretirali su ga neprestanim telefonskim pozivima i povremenim demoliranjem picerije. Nedovoljno impresioniran i zastrašen njihovim još ograničenim gangsterskim kapacitetima, Mioč se uporno nije dao slomiti. U oktobru 1990. na Mioča su nabasali ispred restorana Cassandra u blizini Miramarskog puta tragajući za omiljenom Bagarićevom pevačicom novokomponiranog balkanskog folka. Večernji susret, naravno, opet se pretvorio u vređanja, pretnje i psovke, pa naguravanje i tuču, i duel je kulminirao smrtonosnim pucnjem. U policijskom ispitivanju Petrović je preuzeo krivicu za Miočevu smrt, premda se zagrebačkim podzemljem proširila vest - potpuno tačna - da je to ubistvo Bagarićevo delo. Svaljujući zločin na svog najvernijeg sljedbenika, Bagarić je Petroviću obećao da će ga izvući iz zatvora i pronaći način da izbegne daljnji sudski proces. Tako je i bilo. Uz desetke, pa stotine svakodnevnih ratnih žrtava, ni policija ni pravosuđe nisu pokazali veliko zanimanje za Miočev tragični završetak.

Uz 100.000 DEM kaucije, Petrović je pušten na slobodu u avgustu 1992., bez ikakvih ličnih političkih intervencija. Kako je Bagarić ipak razgranao korisna politička poznanstva, slučaj Miočeve likvidacije ostao je zamrznut i nakon okončanja rata, još sledećih deset godina. 1 dok su svi verovali da je Bagarić time spašavao svoga prijatelja, navodni spasitelj ipak je primarno štitio sebe. Zainteresovana javnost dugo nije znala ključnu činjenicu: da optužujuće barutne čestice, sasvim dovoljne za višegodišnju zatvorsku kaznu, nisu pronađene na Petrovićevim nego na Bagarićevim rukama. Posredovanjem uličnih i kavanskih pripovedača, sekvenca Miočeva ubistva u hipu je obišla tadašnji Zagreb i stigla do ugostitelja Milana Carića poznatog pod nadimkom Mićo Romantika, kako se sredinom 70-ih zvao i njegov prvi prestižni lokal u Samoboru. U istom aktu epske prerade iz nje je izbačena najzanimljivija pouka o liku i delu novog gangstera koji je zablistao u tadašnjem kriminalnom sazvežđu. Niko nije uočio kukavičluk kojim je Bagarić bio spreman vlastiti zločin natovariti najvernijem saradniku. Govorilo se, naprotiv, ovako: eto mafijaša velikog formata, prvog u Zagrebu koji sam poteže oružje kako bi rešio probleme svojih ljudi. Mićo Carić, u tom trenutku vlasnik prestižnog predratnog restorana Tiffany na Zelenom talasu, početkom 1991. ispravno je procenio da za urbane zagrebačke 'pravoslavce", kako je samog sebe predstavljao“, nastupaju vrlo opasne godine.

U vreme velike domovinske selidbe političkih emigranata, srpskih barikada oko Knina i sve jasnijih signala nadolazeće invazije jugoslovensko-srpskih trupa, Zagrebom su počeli haračiti HOS-ovci i "zenge", otimati srpske stanove i poslovne prostore. I gradska je vlast, tek perfidnijim sredstvima, obavljala istu redistribucija vlasničkih prava u korist zaslužnih i nacionalno neupitnih HDZ-ovaca. U uličnim vestima o nekakvom hrvatsko-nemačkom mafijašu koji se zove Zlatko Bagarić uplašeni i apolitični Srbin prepoznao je čoveka koji bi, sa svojim ustaškim pedigreom i lakim potezanjem oružja, mogao obraniti i njega lično i njegove prilično pustolovne poslovne projekte. U to doba bio je još zavisnik o hazardu; večne gubitke na kocki i enormne kockarske dugove vraćao je povremenim ekskurzijama u vrlo maštovite i najčešće prilično unosne trgovačko-poslovne kombinacije. Kao svojevrsna društvena institucija predratnog Zagreba, bio je jedan od prvih pustolova koji je putovao svetom, plejboja i deklarisanih socijalističkih dendija.

U jednoj od tih svojih kreativnih faza Carić je restoran Tiffany preuređivao u kazino Jocker koji su “zdrave" hrvatske snage mogle “pomesti" jednim rafalom ili malo jačom eksplozijom. Važući njegovu vrednost političkog emigranta, našavši usto i srodnu kockarsku dušu, Carić je Bagariću ponudio suvlasništvo i status poslovnog ortaka. Kad su aranžman zapečatili službenim papirima, Carić se pobrinuo da njegov novi partner izgleda dovoljno lukavo, opako i opasno da potencijalni osvajači Jockera ustuknu već pri samom spomenu Bagarićeva imena. Šapnuvši tu i tamo kako se, eto, uortačio s kumom Ljube Magaša Zemunca, Bagarića je jednako efektno kitio atributom šefa hrvatske mafije u Nemačkoj. A onda je sve to začinio masnom laži o 7 miliona DEM što ih je Bagarić tobože zaradio na ilegalnim kladionicama i kockarskim seansama u Nemačkoj. Kliše velikog gangstera zaokružen je primerenim okvirom.

Carić je aktivirao svoje veze s Upravom hotela Intercontinentala i ishodio značajan popust da bi njegov lik iz emigrantske kolonije u kući Stipe Jurića Kivija premestio prebivalište u hotelsku sobu 1225 najskupljeg zagrebačkog hotela. Nakon celonoćnih kockarskih seansi, zabava s omiljenim ukrajinskim prostitutkama ili pijanki po krčmama sa “živom muzikom", Bagarić bi jutro i dobar deo popodneva provodio spavajući. Svakoga dana oko pet popodne sedao bi za isti sto u lobiju Intercontinentala, srkao prvu dnevnu kafu i otvarao gotovo službene audijencije za sve one koji su žicali novac, molili uslugu ili samo stisak ruke. U tim posjednjim godinama svog nekadašnjeg sjaja, Intercontinental je pretvoren u stecište ratnih profitera, prvih pretvorbenih bogataša, hercegovačkih političara i uglednika razne vrste, međunarodnih švercera oružja, svodnika i skupih kurvi - ljudske menažerije koja je isplivala iz hrvatskog i evropskog taloga. Biti viđen u društvu osobe čiji gangsterski misterij nezadrživo osvaja nacionalnu metropolu, značilo je uživati barem delić tog strahopoštovanja. Koliko je sam Carić uveo Bagarića u neke krugove zagrebačkih predratnih uglednika, koji nisu spadali u kategoriju podzemlja u najužem smislu te reči, toliko je ambijent Intercontinentala završio njegovo prikopčavanje na zagrebačku društvenu i političku kremu.

Plejada proslavljenih fudbalera, generala, javno poznatih tajnih agenata i špijuna, razvikanih biznismena i opskurnih političara prošla je kroz improvizirannu Bagarićevu kancelariju u hotelskom predvorju verujući kako mafijaš iz beloga sveta može omogućiti uspešne fudbalere, boksačke i pevačke karijere u Evropi, obraniti ih od uterivača dugova i nasrtljivih poslovnih rivala. Fama o najopasnijem i najuspešnijem hrvatskom kriminalcu u Nemačkoj narasla je u jednako golicavu priču o Bagarićevim razgranatim i jakim političkim ispostavama koje jamče sveopću amnestiju za prošla i buduća gangsterska dela, kako njegova vlastita, tako i svih onih koje on smatra svojim saveznicima.Tek nakon njegove smrti utvrdiće se da je popis tih državnih pokrovitelja ipak bio mnogo skromniji: župan Požeško-slavonske županije bio je njegov stric, ali nisu bili u dobrim odnosima; na Vinkovačkim jesenima nekoliko je puta vodio poduže razgovore s Vladimirom Šeksom, jednim od najmoćnijih HDZ-ovaca iz državne garniture, češće je komunicirao s Bosiljkom Mišetićem, jednim od HDZ-ovih ministara pravosuđa, pozajmio je znatan novac dvojici fudbalskih reprezentativaca, s Antom Prkačinom, tadašnjim saborskim zastupnikom, upustio se u neke zajedničke poslove koji, međutim, nisu realizirani, intenzivnije se viđao s poznatim biznismenom Hrvojem Petračem, bio je blizak s Tomislavom Mičićem, bivšim emigrantom koji je početkom 90-ih postavljen u neki obaveštajno odeljenje Glavnoga stožera HV-a. Šarmirao je Miroslava Ćiru Blaževića, fudbalskog selektora i Tuđmanova ljubimca, upoznao je Markicu Rebića, šefa SIS-a, i većinu budućih generala hercegovačkog podrekla. No sve su to bili uglavnom jednokratni susreti, za Bagarića bez trajne i zajamčene upotrebne vrednosti. Doista respektabilno državno pokroviteljstvo Bagarić će uspostaviti zapravo uz pomoć samo dvojice ljudi: Branka Budića i Ivice Kušurina, šefa zagrebačke filijale i čelnika prislušnog odeljenja MUP-ove tajne službe poznate po kratici SZUP. Postaće, kako su verovali, njihov kapitalni saradnik koji kontroliše ostatke srpske Zagrebu i Beogradu.

Koliko se moglo saznati, Bagarić je dobio videosnimak venčanja Željka Ražnatovića Arkana i sSvetlane Veličković Cece koje su, ko zna zbog kojih razloga, SZUP-ovci smatrali važnom obaveštajnom činjenicom. U pravilu skloni preuveličavanju vlastitih postignuća, hrvatski špijuni, očito, nisu imali pojma da je Ražnatovićevo venčanje bilo tema svih srpskih novina i jedne od srpskih televizija. Tako je bliskost s tajnim službama donela mnogo veću korist njihovu saradniku. Bio je zdrav, snažan muškarac u najboljim godinama koji je Domovinski rat, suprotno legitimitetu državotvorca, proveo daleko od fronte, zabavljen kockanjem, zgrtanjem novca i užicima neokrunjenog kralja zagrebačkih “mangupa". “Hrvatska se ne brani samo na fronti", znao bi reći svojim znancima iz emigracije kad bi od njega tražili da objasni taj raskorak između svoje patriotske retorike i stvarnog angažmana.

Domovinski rat bio je, ujedno, i ključni faktor Bagarićeve prilično ograničene klijentelističke mreže u tadašnjem državnom aparatu koji je funkcionisao po diktatu Hrvatske vojske i Ministarstva obrane. Premda je podzemlje bilo veliki rezervat njegove tajne političke i vojne strategije, MORH je gradio paktove s onim gangovima koji su svoje postojanje kako-tako mogli legitimirati ratnim zaslugama i zajedničkim ratnim iskustvom. I više od toga. Odsutnost pokrovitelja u vojnim strukturama bitno će odrediti i ograničeni vek Bagarićeve društveno-kriminalne dominacije.

Koliko su, na drugoj strani, stvarni mafijaški potencijali Zlatka Bagarića korespondirali s vlastitom legendom, svedoče dve poznate epizode. Jednog jutra, tek što se pijan vratio iz neke prigradske krčme, iz sobe 1225 začula se pucnjava. Strahujući da je zbog Bagarićeve prisutnosti Intercontinental već postao pozornica oružanih dvoboja, hotelsko osiguranje provalilo je zaključana vrata. Ali umesto leša zateklo je živog Bagarića kako revolverom gada podeblji knjižni svezak što ga je pričvrstio uza zid kao priručnu metu. Utvrdilo se da je pod uticajem prekobrojnih čaša vina trenirao svoju diletantsku revolverašku ruku, ne bi li postala dostojna reputacije hrvatskog mafijaškog bosa. Skandal je dvostruko zataškan: uprava Intercontinentala ništa nije dojavila policiji i nije mu otkazala gostoprimstvo, a za potrebe podzemlja epizoda se opisivala kao Bagarićeva uspešna obrana od nepoznatog nasrtljivca. Uvereni kako su pronašli uzor koji je od njihova sveta načinio društvenu i političku silu, zagrebački kriminalci nisu bili spremni poverovati da u strašnom Bagariću čuči infantilni, nezreli sadist, ulični štemer i razbijač koji se od njih razlikovao jedino po bogatijem i raznovrsnijem kriminalnom stažu.

Drugi prizor koji oslikava njegove realne dimenzije, svedoči o reakciji na prvih 100.000 DEM što ih je inkasirao kao polovnu neto prihoda od Jockera u manje od mesec dana. Zaprepaštenje je bilo utoliko veće što je kazino na Zelenom valu bio apsolutno prvi legalni posao u njegovoj karijeri. Budući da nikad pre nije tako lako skupio toliko mnogo novca, neverica i oprez terali su ga da pokupi plen i da istog trenutka krene u smeru Nemačke. “Ma kud ćeš? Pa to je tek početak", zaustavljao ga je Mićo Carić, strahujući da će ostati bez zaštitnika u sve težim vremenima. I Bagarić je ostao, promoviran faktički u najskupljeg telohranitelja kojeg je iko ikada angažirao. Dok se Carić brinuo za opremu Jockera, goste, osoblje, nabavke, izdatke i poreze, Bagarić je jedino imao obvezu da se, demonstrirajući gangstersku moć, stalno pojavljuje u prostorijama casina i učestvuje zatvorenim partijama bakare na kojima bi bogati Janjevci i Romi gubili i celu imovinu. Prema istom receptu, posao su pokušali proširiti na Čakovec, grad s vrlo brojnom romskom populacijom i, prema pretpostavci, jednako velikim uzorkom potencijalnih kockarskih klijenata. Brzo će se otkriti da je zbog takvog nacionalnog sastava čakovečko područje već pokriveno lokalnom mafijaškom mrežom koja se širi iz Monte Carla, registrovanog noćnog kluba s go-go plesačicama koji je, prema željama gostiju, prodavao seksualne usluge. Zato je čakovečka ispostava postala prva velika kušnja za Bagarićevu titulu vrhovnog hrvatskog mafijaša. Bio je to ujedno jedini poznati slučaj da se morao braniti od ravnopravne konkurencije.

Bagarić je, navodno, nastupio miroljubivo. U pokušaju da se zatečenoj mafiji pokaže da je Čakovec dovoljno veliko tržište za suživot dva vladara, lokalni mafijaši pozvani su na svečano otvorenje njegova casina Oaza i više no srdačno ugošćeni probranim vrstama šampanjca i kavijara. Uprkos tim gestovima, nakon samo nekoliko dana u Gazi su zaredali režirani incidenti koji su kulminirali razbijanjem jednog prozorskog stakla. Premda je finansijska šteta bila minorna, Bagarić je lično predvodio do zuba naoružanu ekipu koja je jednog petka 1994. - u vreme najveće gužve banula na ulaz Monte Carla. Razoružavši golemog, usaljenog gorilu koji je stajao na ulazu, desetak naoružanih "bagarićevaca" sve zatečene goste, konobare i plesačice polegli su na pod i svezali, a onda se Bagarić svom silom bacio na vlasnika, izvesnog Peteka. Ponavljajući omiljenu psovku iz magaševskog vokabulara - “majčicu da ti jebem" - tukao je čoveka beskrajno dugo, najpje šakama obrađujući sistematično dio po deo lica, potom jedno po jedno rebro, trbuh, bubrege, kolena... A kada se hrpa Petekova izmrcvarenog mesa našla na podu, između blatnih đonova, razbijenog stakla, prolivenog alkohola, Bagarić je isti postupak ponovio udarcima nogu, prigodno obuvenim u “čuvene" čizme od tvrde otporne kože za finalno Cipelarenje.

Pošto je horda napustila Monte Carlo, Petek se mesecima oporavljao u bolnici, ali je u Oazi nastupio dugotrajni mir. To što čakovečki kazino ipak nije dosegnuo profitabilnu razinu zagrebačkog Jockera, moglo se pripisati isključivo sveopštem padu hazarderskog zanosa hrvatske populacije koja je upravo od 1994. počela jače osećati ratnu neimaštinu i promašaje nacionalnog pretvorbenog čuda. Ipak, kao trajna tekovina Bagarićeva pogroma u Monte Carlu, u Čakovcu je uspostavljen njegov neosporan autoritet koji je, povremenim nasilničkim pohodima, održavao Bernard Hutinski, nekadašnji legionar, razvojačeni i poluludi pripadnik HV-a i HVO-a. Čakovečkom kaznenom ekspedicijom Zlatko Bagarić konačno se približio slici koju je okolina projektirala u njegovu osrednju kriminalnu biografiju. Nije, doduše, ni približno postao graditelj onako sveobuhvatne mafijaške piramide od dvadesetak discipliniranih plaćenika, kako će to posle opisivati mediji i hrvatsko pravosuđe, ali je uzdignut do vrhovnog idola velike većine zagrebačkih kriminalaca. I premda su mu mnogi od njih zavideli, sve do Sliškova uspona niko se nije usudio upustiti u borbu za to mjsto. Diktirao je ne samo pravila igre u njihovoj zajednici nego i ulični žargon i mačo-simbole, unevši u Hrvatsku i specifičan - polururalni, poluurbani - kulturološki obrazac nekadašnje magaševske mafije u Nemačkoj.

U Bagarićevu razdoblju podzemlje je postalo glavni distributer kafanske subkulture predratnih srpskih i bosanskih “narodnjaka", u opsegu koji Zagreb nikada u Jugoslaviji nije poznavao. Paradoksalno je da se na vrhuncu moći Bagarić počeo stideti i svojih gangsterskih titula i gangsterske legende koju je prethodinih godina tako naporno negovao i branio. Godinu dana pre smrti četrdesetogodišnji harizmatik zagrebačkog podzemlja strasno se, naime, zaljubio u 20-godišnju lepoticu iz zagrebačkog jet-seta, koja je u potrazi za bogatim i slavnim udvaračima zalazila u oba kafića Down Town, na Jarunu i u Teslinoj ulici. Impresioniran njenom mladošću i dahom drukčijeg sveta, počeo je mozgati o najbezbolnijem raskidu braka s Nemicom Martinom, kako se povući iz burnih kockarskih poslova u Jockeru i pronaći neko pitomije i uglednije zanimanje.

Zaljubljeni gangster kovao je planove o otvaranju benzinskih pumpi i motela na budućoj cestovnoj deonici Zagreb - Goričan, verujući da bi time mogao ući u zajednicu neporočnih kapitalista. S istim žarom bacio se u potragu za reprezentativnim stanom u zagrebačkoj pešačkoj zoni ili na Pantovčaku, koji bi, nakon sedam godina hotelskog života, učinio bračnim gnezdom po meri svoje vrlo lepe, vrlo mlade i vrlo zahtevne buduće supruge. Kako se prošlost nije mogla odbaciti jednim potezom, prema pričanju njegovih najbližih prijatelja Bagarić je doživio nešto poput šizofrenog sloma identiteta. Sve je teže podnosio i najmanje količine alkohola; agresijom je reagovao na svaku kritičku primedbu, raspoloženje mu je nepredvidljivo osciliralo od euforije do mračne depresije. U jednom trenutku bio je odlučan da promeni životne navike, pa bi noći provodio gledajući stare hollywoodske filmove na hotelskom videorekorderu. Već sutradan, poražen starim zavisničkim strastima, vraćao se barbutu, Ukrajinkama i “pevaljkama", tvrdeći kako nema te žene koja je dostojna njegova sveta. Ubijen je u tom ludilu zaljubljenog muškarca na pragu sredovečnosti i opasno uzdrmanog ega. Zbilo se to 15. jula 1998. oko pet sati ujutro, nakon što je obilno konzumirao belo vino u Okrugljaku, kao uzvanik HDZ-ova tajkuna Josipa Gucića“, na proslavi “Nikea", čiji je Gucić bio trgovački zastupnik za Hrvatsku. Da li zbog alkohola ili već trajne paranoje, u Okrugljaku ga je vidljivo uznemirila pesma “Jedan dan života" koju je pevačica otpjevala verovatno kao deo klasičnog repertoara namijenjenog toj vrsti publike.

“Zašto tu pesmu izvode gdje god se pojavim", sumnjičavo je ispitivao nazočne. Kada se Okrugljak zatvorio, pripiti Bagarić navalio je da se barem deo društva preseli u neku krčmu s narodnjacima. Svi lokali s tzv. živom glazbom bili su već zatvoreni, osim restorana NK Dubrava, inače pod zaštitom Vjeke Sliška, u kojem se pak Bagarićeva nazočnost nikada nije smatrala poželjnom. I tu je program bio blizu fajrunta, pa je jedan od Gucića nazvao telefonom i najavio dolazak nove runde gostiju spremnih da potroše znatnu količinu novca. Bagarića nije spomenuo. Bagarić je ušao u krčmu u pratnji Gucićeva sina Ante, njegova brata Zvonka, Miljenka Žaje Krojfa i Nikice Jelavića, s kojim je posljednjih mjeseci intenzivnije komunicirao, spojen prvim zajedničkim finansijskim aranžmanima. Za jednim stolom sjedili su vlasnici, braća Zoran, Lazar i Vinko Rodić, vidljivo šokirani time što se “kralj kocke" usudio prekoračiti nevidljivu granicu teritorije koji je u tom trenutku, po nepisanoj podeli podzemlja, pripadao “kralju poker automata". Dočekali su ga ledenom, odbojnom ćutnjom. Bojeći se, navodno, incidenta, izvestili su došljake da će im ispuniti samo nekoliko muzičkih želja jer je ansambl već odavno odradio svoju večernju šihtu. Bagarić se tome žestoko usprotivio. Počela je gužva. “Bagarić je s Antom Gucićem počeo bacati čaše sa stola na pod. Svakog je trenutka postajao sve nasrtljiviji. Plesao je oko mene podižući majicu i pokazujući pištolj. Onda je rukom krenuo ispod moje bluze, govoreći da mu sjdnem u krilo", reći će pjevačica Alma Kahrić u policijskoj istrazi.

Kada je na nekoliko minuta nestao u WC-u, izmrcvareni muzičariulovili su zgodu da se evakuišu iz NK Dubrava. “Potpuno je poludeo, niko ga od prijatelja takvog nikada nije video", sećaće se posle osoba iz njegove pratnje, opisujući trenutak kada je Bagarić ugledao praznu binu. “Onda ćeš ti pevati", zaurlao je, ciljajući pištoljem u Lazara Rodića. Između udaraca pištoljskom cevi, Bagarić je Rodića prisilio da prvo peva, zatim skakuće plesnim koracima, da sedne, opet ustane, legne... Prema kasnijim, neproverenim pričama, policijsku patrolu koja je u lokal stigla oko pet sati ujutro poslao je Sliško od kojeg je četvrti brat Roko Rodić telefomp, zatražio pomoć. Čim je ugledao policijsku uniformu, Bagarić je, iznenada trijezan, priseban i pitom kao janje, sam predao pištolj koji je neznatno prije gurao u Rodićeva usta. Ubijen je s leđa, drugim pištoljem koji je skrivao u torbici za pojasom i koji mu je odatle bio ispao, navodno, dok je pod policijskom pratnjom već koračao po blatnom puteljku prema policijskom kombiju. Kako će pisati u obdukcijskom nalazu, taj Bagarićev pištolj dograbio je jedan od braće Rodić i “kralja kocke" ubio ispalivši mu dva metka u glavu. Drugi je odnekud izvukao "agram" i u Bagarićevo već nepomično truplo još ispalio celi šaržer.

Godine 2003. suđenje Bagarićevim ubicama okončano je neobično blagim kaznama. Svi osim jednog Rodića proglašeni su nevinima. Jedini krivac, Lazar, osuđen je na tri godine zatvora. Sudsko veće kao osobito olakotnu okolnost u korist njegovih ubica uzelo je, navodno, u obzir sadističko ponašanje žrtve. No presudno je bilo da su nazočni policajci događaje prikazali ponešto drukčije. Ni njihovi kolege istražitelji nisu imali odveć volje da Bagarićevo ubistvo rekonstruišu u svakom detalju, nastojeći što je moguće više amnestirati egzekutore. U naoko trivijalno i neplanirano ubistvo “kralja hrvatskog podzemlja" ipak se umešao prst sudbine: kao što je njegov nekadašnji mafijaški šef Ljubo Magaš Zemunac morao umreti da se u Srbiji otvori prostor za novu vrstu kriminalaca otelovljenih u Željku Ražnatoviću Arkanu, tako je i Bagarić, deset godina posle, svoju titulu gangsterskog vladara morao prepustiti Vjeki Slišku, eksponentu druge državotvorne frakcije zagrebačke kriminalne scene. Bagarić je, naime, davno pre svog smaknuća u NK Dubrava bio već društveno i politički otpisan. Nakon ubistva u njegovu je džepu pronađen povelik svežanj nemačke valute, a celokupna imovina što ju je stekao od 1991. do 1998. procenjena je, ugrubo, na 20 milionaDEM. Sahrana je bio veličanstvena smotra obrijanih glava, najskupljih “Versace" odela i tamnih naočara. Bivša Magaševa žena ovaj se put pojavila u ulozi ucviljene Bagarićeve udovice. Lepotica iz Down Towna, pokojnikova poslednja ljubav, nije bila na sahrani. Martina Bagarić, nekadašnja šefica nemačkog “salona za masažu", ujedno je ustoličila modne standarde svih budućih mafijaških udovica: damski crni kostimić i šešir širokog oboda koji baca duboku senu na pomno našminkano lice. Danijela Sliško, udovica “kralja poker automata", na istom će jestu 2001., identično kostimirana, pokopati i oplakati Bagarićeva kratkotrajnog naslednika iz Male Bosne. Njihove kosti, kao spomenik jednog razdoblja hrvatske društvene istorije, takođe su posložene jedne uz druge, u neposrednoj blizini Aleje velikana na zagrebačkom groblju Mirogoj.

BONUS VIDEO:

(Espreso.co.rs/Express.hr)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.