Na današnji dan 1813. godine na Cetinju je rođen Petar II Petrović Njegoš, za života poznat kao Vladika Rade, jedan od najvećih srpskih pesnika i vladar Crne Gore
Objavljeno: 21:58h
Marko Nikolic
Njegoš je bio verski i svetovni poglavar srpskog naroda u Crnoj Gori.
Njegova dela i danas žive i značajan su deo crnogorskog ali i srpskog kulturnog nasleđa. Njegovo najslavnije delo svakako je “Gorski vijenac”, a ne manje genijalna su i “Luča mikrokozma”, “Ogledalo srpsko” i “Lažni car Šćepan Mali”.
Rođen kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I i Ivane Proroković, na krštenju je dobio ime Radivoje pod kojim je u narodu bio poznat i kasnije kao vladika Rade.
Po zavladičenju on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom Petar i prezimenom Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar, nego upravo kao vladika Rade.
Kad je došao na vlast, odmah je počeo da uvodi red i modernizuje društvo i državu. Podizao je škole, osnivao sudove, pravio puteve, uveo porez...
Nailazio je na brojne otpore u patrijarhalnom društvu u kom je vladala krvna osveta. Umro je od grudne bolesti 10. oktobra 1851. na Cetinju, a po želji svojoj, sahranjen je na Lovćenu.
U slavu Njegoša i njegovog velikog dela danas vas podsećamo na bisere koje je iznedrio ovaj veliki um:
Čašu meda jošt niko ne popi,
što je čašom žuči ne zagrči;
čaša žuči ište čašu meda,
smiješane najlakše se piju.
U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci!
Ćud je ženska smiješna rabota!
Ne zna žena ko je kakve vjere;
stotinu će promijenit vjerah
da učini što joj srce žudi.
Ko na brdo, ak i malo, stoji više vidi no onaj pod brdom.
Oči zbore što im veli srce. Teško zemlji kuda prođe vojska.
Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al zube polomi!
Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka.
Udri vraga, ne ostav mu traga, ali gubi obadva svijeta.
Bič sam božji za tebe ispleten
da se stavljaš šta si uradio.
Bez muke se pesma ne ispoja
bez muke se sablja ne sakova.
Blago tome ko dovijeka živi
imao se rašta i roditi.
Vuk na ovcu svoje pravo ima
ka tirjanin na slaba čoeka;
al tirjanstvu stati nogom za vrat;
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!
Mlado žito, navijaj klasove,
pređe roka došla ti je žetva.
Neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može.
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko meko pokoljenje.
Med za usta i hladna prijanja,
a kamoli mlada i vatrena.
Kome zakon leži u topuzu,
tragovi mu smrde nečovještvom.
Usred podne da ga čovjek sretne,
sva bi mu se koža naježila
Pokoljenje za pjesnu stvoreno
vile će se grabit o vjekove
da vam vjence dostojne sapletu
vaš će primjer učiti pjevača
kako treba s besmrtnošću zborit.
Slavno mrte, kad mreti morate.
Svijet je ovaj tiran tiraninu
a kamoli duši blagorodnoj.
Zdravo tvoja glava na ramena,
ti ćeš pušku drugu nabaviti
a u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita.
