RATKO VARDA: Zbog Džordana sam se umalo upiškio! Miličić je bio talentovaniji od Jokića, koji me pravio budalom
Ratko Varda tokom intervjua za Espreso, Foto: Filip Plavčić

ESPRESO INTERVJU

RATKO VARDA: Zbog Džordana sam se umalo upiškio! Miličić je bio talentovaniji od Jokića, koji me pravio budalom

Nije to samo priča o uspešnom sportisti, to je priča i o životu, o naučenim lekcijama, upornosti, karakteru, postojanosti i borbi

Objavljeno: 14:58h
Uroš Marjanović

Možda nije iz Harlema, ali ako se za nekoga u srpskoj košarci može reći da je "Gloubtroter" onda je to Ratko Varda.

Košarku je živeo 27 godina aktivno, 22 godine je igrao u seniorskoj konkurenciji, 21 klub u 14 zemalja, igrao je od Detroita do Teherana i onda u 39. godini rešio da kaže da je dosta.

Sad je u potpunosti posvećen porodici i trudi se da što manje razmišlja o sportu koji mu je toliko toga doneo, iako ga s vremena na vreme "žigne" nešto da se ponovo aktivira.

I to i jeste normalno kad ste navikli da nešto radite svakog dana, svakog časa skoro tri decenije.

Ratko Varda u redakciji Espresa
Ratko Varda u redakciji Espresafoto: Filip Plavčić

Ali mi ga u Espreso.co.rs nismo zvali zbog toga, već zbog svega onoga što je, upravo zahvaljujući košarci, prošao u životu, svih onih iskustava, priča, dogodovština i doživljaja kojih se nakupio.

Nije to samo priča o uspešnom sportisti, to je priča i o životu, o naučenim lekcijama, upornosti, karakteru, postojanosti i borbi...

Pripremajući se za ovaj intervju, malo sam išao po društvenim mrežama, i možete li da pretpostavite koje pitanje najčešće se tamo postavlja kad se pominje Ratko Varda?! Gde je i šta radi zaboravljeni as, iako vi ne možete tako brzo biti zaboravljeni, jer ste pre godinu dana tek definitivno završili karijeru.

- Tviter ne znam ni kako radi, niti ga imam. Možda ga aktiviram, moraću pitati kuma (Milan Dozet prim. aut.), jer je on tu iskusan što se tiče tih tvitova, pa da i ja budem malo u toku. Tu sam, u Beogradu, više-manje sam se sklonio od košarke, mada mi u nekim segmentima dosta nedostaje. I kad pokušavam da razmišljam da li da se opet vratim i odigram par utakmica, čisto da me želja mine, ali kako krenem s nekim treninzima, već osetim bolove, koji su neminovni, posle 27 godina konstantno isti ritam treninga, trčanja...

Pa, niste se vi tako davno penzionisali, prošle godine ste se i vratili nakratko u Dinamik.

- To je zbog Olivera Popovića. Ja sam dobar s dosta bivših košarkaša koji su sad treneri i zbog njega sam se vratio. Njemu je trebalo tih nekih 10-15 minuta iskustva ili čega već, ali kako je Oliver otišao, tako sam i ja rekao da je dosta. Mada, opet sad ima neki Pazar, pa razmišljam da li da odem ili ne. Videćemo.

A raspituju se iz Novog Pazara da se vratite košarci?

- Ma, mislim da nema ništa od toga, ali da ostavim po strani te komentare.

Igrali ste do svoje 38. godine aktivno od svoje 12. godine. Šta vas je toliko držalo i vuklo da se držite igranja košarke?

- Kad radimo nešto, mislim to je sad pitanje "kad radimo nešto", jer dosta ljudi kaže da je to igra i ne nazivaju to radom, ali kad provedete 27 godina u nečemu. I to nije neki kraj, jer neki ljudi nastavljaju da budu treneri ili se bave nekim drugim delatnostima u košarci. Onda je to za mene nešto s čim sam navikao da živim. To je kao kad ujutru ustanete i idete da se umijete i perete zube. Košarka je deo mene i dao sam joj mnogo, ali je i ona meni vratila mnogo toga. Uvek kad gledam neke utakmice i vidim nešto što u moje vreme nije moglo biti pojmljivo, npr, dođe neki klinac, uslovno rečeno, od 17-18-20 godina, i nema želju da se bori, onda se zapitaš: "Ajde, ja ću s 39-40 godina, da se bacim na parket" ili tako nešto, ponekad mi tako nešto proradi da bih možda opet još nešto odigrao. Držala me je u košarci sve vreme ta želja za nadmetanjem. I uvek kad dolazi neki mlađi želim da vidim da li će zaista biti dobar ili kakav će da bude u duelu sa mnom. To mi je poslednjih desetak godina bilo ispunjenje. Dok sam još bio u Prokomu dolazio je tad mladi Valančijunas, o kome je bila neka velika priča s njegovih 17 godina i rad s njim mi je ušao pod kožu, kao što je posle bilo i s Jokićem. Hteo sam da vidim da li ima nešto u sebi. Taj Valančijunas sa 17 godina se uopšte nije plašio da udari u mene ili uradi nešto. Ponašanje, iz toga vidite da će neko jednog dana biti igrač. Da li će doći do NBA, o tome nisam razmišljao, ali sigurno sam znao da će biti odličan igrač. Njih dvojica su sada u NBA.

Ratko Varda u razgovoru s glavnim urednikom Espresa
Ratko Varda u razgovoru s glavnim urednikom Espresafoto: Filip Plavčić

- Posle moje povrede, kad sam u Radničkom pokidao tetivu, već je dosta ljudi govorilo da se neću vratiti, rekao sam sebi: "ja sam mazga". Od kad radim to što radim i uvek sam govorio da li nešto mogu ili ne mogu. I kad nisam mogao nešto da uradim ja sam uvek pokušavao to da uradim. Tako sam i rekao da ću se vratiti, iako su govorili da neću više moći pravilo ni da trčim, a kamoli da igram košarku. I onda dolazim na tih prvih nekoliko treninga u Megu i gledaš klinca Jokića i vidiš gde se on zeza, igra se s vama, pravi budalu od vas, da izvinete. Kažem Dekiju: "Slušaj, ne ide pod stare dane da me neko zeza, bolje da ne igram", a on mi kaže: "'Alo ludi, polako, tek si odradio par treninga, videćemo". I ta sezona s klincima mi je bila jedna od lepših, jer neko vam da da vi pokušate da im budete kao neki stariji brat, da im govorite na treningu ili utakmicama šta da rade.

Da li vas onda privlači trenerski poziv jednog dana?

- Dosta ljudi me pitaju zašto ne idem da budem trener. Kad bismo gledali ovako, radio sam s preko 20 trenera kroz svoju karijeru, a od njih petnaestak su velika imena. Sigurno sam nešto naučio od njih i nešto bih mogao da pokažem. Mada, opet, niko ne zna šta nosi sutrašnji dan. Ništa nije isključeno.

Kad ste bili klinac i odrastali, počinjali da trenirate, da li ste razmišljali dokle ćete stići s košarkaškom karijerom?

- To je pitanje da li je bila želja da samo sutra ustanem i idem da se igram s drugarima iz naselja u Bosni ili želja da taj neki period detinjstva da prestane noćna mora tog rata koji je tada zahvatio bivšu Jugoslaviju ili je bila želja samo da preživite ono što je bilo u Srbiji 90-tih? Tada kad sam došao kao klinac u Beograd nije bilo uopšte razmišljanja da li ću jednog dana da budem neki košarkaš. To je samo bila igra koju sam zavoleo. Današnja deca su vezana za tablete, kompjutere, njima je kad ih terate napolje da se igraju to kao smrtna kazna. Znam to po svojim klincima. Nikad nisam mogao da zamislim kakva će biti moja karijera. Možda je mogla da bude bolja, ali sam zadovoljan kakva je bila i Bogu sam zahvalan na tome, ali u tom trenutku kada sam bio klinac nikad nisam razmišljao da li ću nešto postati. Gledam svog sina od 11 godina i on već kopira neke poteze, a ja mu kažem: "Stani, polako. Nauči prvo one stvari koje su bitne, pa kasnije kreni da kopiraš".

Ratko Varda je radio sa Jokićem i Valančijunasom
Ratko Varda je radio sa Jokićem i Valančijunasomfoto: Filip Plavčić

Pomenuste da ste došli u ona zla vremena u Beograd i u Partizan. Po čemu pamtite taj dolazak, kao dete iz provincije, u klub koji je tada iza sebe imao titulu prvaka Evrope?

- Sećam se, to je bilo teško vreme. Kad sam stigao oni su te godine bili prvaci Evrope. Nije to bilo kao sad. Sad su uslovi za decu neverovatni. Ja sam zahvaljujući Novici Čičiću i ostao tu, inače tad je bio neki Rajče ili kako već koji je nekolicinu igrača vratio, hteo je i mene da vrati za Bosnu, i Rašu Nesterovića vratio kao netalentovanog. Taj period je bio dosta težak. Tih prvih godinu dana smo živeli u neka tri kvadrata majka, sestra i ja. I to je to. Majka spava na podu. To je bio neki studentski hotel, Titograd mislim da se zvao. Ali kad si klinac ne razmišljaš i sve ti je lepo, ali sad kada se zamisliš... Nas troje u 3 kvadrata godinu dana, dok Partizan nije odlučio da mi da smeštaj. Mene je Novica doveo i ja sam trenirao kod njega i sve što ima u meni košarkaško njemu dugujem. On je video nešto u meni i ostao je istrajan u tome i borio se zajedno s mojom majkom da ja dobijem taj smeštaj, jer sam ja takoreći pobegao od rata. Bio sam kod sestre koja je tada bila u Zvezdi i bili smo, u stvari, u njenom smeštaju. Dosta težak period. Današnji klinci kad dođu iz provincije nisu svesni koliko zapravo dobijaju.

Sestra vam je igrala u Zvezdi, vi potičete iz zvezdaške porodice, pa kako to da takvo dete završi u Partizanu?

- Sticajem okolnosti. Nije bila želja. Tamo odakle sam nije postojao drugi klub osim Zvezde, okolina Banja Luke, Gradiška. Partizan nije postojao. To je bila Zvezda ili je tu Borac Banja Luka. U Partizan sam došao zahvaljujući Novici Čičiću koji je čuo da moja sestra ima brata koji je toliko i toliko visok, bio je uporan, pa je onda počeo rat i onda smo svi razmišljali da samo odemo odatle. Znam da je to leto ili proleće pre nego što je počeo rat, mi smo u septembru došli, ja sam išao na kampove neke za Borac Banja Luku, pa ne sećam se da li je trebalo i Cibona tu ili tako neki klubovi, ali desilo se to što se desilo i nije bilo previše izbora. Što se tiče Zvezde u tom trenutku, ja sam se pitao zašto me Zvezda ne zove. Ali onda sam zavoleo Partizan i partizanovac sam, ne krijem to. Ali poštujem i navijače Zvezde i igrače, kao i svih suprotnih ekipa.

Ratko Varda je iz zvezdaške porodice
Ratko Varda je iz zvezdaške porodicefoto: Filip Plavčić

Po vašem dolasku se u Partizanu vrlo brzo nakon osvajanja titule prvaka Evrope ponovo stvorila vrhunska generacija uz koju ste stasavali. S njima ste igrali i fajnal-for. Kako je bilo boriti se u to vreme s reprezentativcima Tomaševićem i Koturovićem, pošto ste često u intervjuima isticali da niste, bez obzira na vaše godine uvek, dali na sebe?

- Sad ne znam da li da pričam o tome kako nisam dao na sebe ili kako je bilo stasavati uz njih. Pazite, u tom timu, a to je 1998. kada smo otišli na fajnal-for, napravljena je ekipa koja je bila slična onoj koja je 1992. bila prvak Evrope. Možda smo bili malo stariji, ali nijednog stranca nismo imali. Bili smo ekipa koja je napravljena da nešto uradi. Mislim da je tad trebalo da igramo Kup Saporte, ali smo onda, ne sećam se baš dobro šta se desilo, uskočili u Evroligu na specijalnu pozivnicu. Bilo je na početku kao ajde samo da odigramo to. Međutim, posle sjajnog početka i odlično odigranih tih prvih nekoliko utakmica, onda je došao period gde smo pogubili dosta. Muta je otišao i klub je stavio Kimeta (Bogojevića) kao prelazno rešenje, ali smo s njim dobili dve-tri utakmice, mislim da smo izbacili CSKA, pa smo onda Olimpijakos izbacili i otišli na fajnal-for, gde smo mogli da uđemo i u finale da smo imali malo sreće. Polufinale smo igrali s Kinderom, oni su uzeli te godine titulu Evrope. Oni su i bili sastavljeni da uzmu to, sećam se da je prvo poluvreme bilo dosta otvoreno i nisu oni igrali tada kao što su igrali cele sezone, pa ostaje neka mala žal. Ali i s tim smo napravili veliki uspeh, ali da se vratimo na te igrače koji su bili tu.

- Velika imena koja su obeležila i pre i posle toga našu košarku, a ti reče ono da nisam dao na sebe nikad. Pa nisam. Kad sam došao u Beograd s nekih 12-13 godina tek tad mi je došao klik u glavi da više ne dam na sebe, jer sam prethodno u Bosni bio povučen, a zbog visine sam bio sa starijima i uvek sam ja bio taj koji će da "plati". Ušao sam u prvi tim, to možda nije za hvaljenje, ali uglavnom su neki stariji igrači pokušavali da preko tih nekih "batina" dobiju rejting i poštovanje, ali svaki put kad dođu do mene onda se desi nešto što nije trebalo da se desi.

Ratko Varda nikada nije dao na sebe
Ratko Varda nikada nije dao na sebefoto: Filip Plavčić

Mislite li da je možda to vaše držanje i taj stav na neki način doprinelo tome da ne dobijete veću šansu u Partizanu koju ste verovatno po kvalitetu i zasluživali?

- Da mi je ova glava bila u tom periodu bio bih zahvalan. Ljudi se uče dok su živi. Neke greške koje pravimo kroz život su nešto s čim moramo da naučimo da živimo. Da nije bilo tih nekih odluka možda ne bi bilo ni mene da ovde sad pričam s vama. To je tako kako je moralo da bude. Dosta puta se zapitam zašto neke stvari nisam uradio drugačije, ali onda znam da nisam jer je tako moralo biti. To je bila Božja volja. Ako nekad smisle tu vremensku mašinu možda odem da promenim neke odluke, ali to sam ja. Kroz ceo život nisam dao na sebe, nisam znao da sakrijem kad osetim nepravdu, nego sam to transparentno pokazivao iako sam ja u pravu. S ove tačke gledišta shvatam sve te trenere i sve te ljude koji su govorili suprotno od toga, jer je to bio neki najlakši način da stariji igrači moraju da igraju, pa onda kao vi ste mladi i doći će vaše vreme. Sad isplivaju odjednom, sad kad vidite talenat, onda ga gurate. Ali taj neki period, mislim da su u nekim novinama me sa 16 godina proglasili za najtalentovanijeg igrača Evrope, i onda odjednom do 22 godine vas nema, ne postojite. To je bilo u Partizanu. I na kraju sam samo želeo, po svaku cenu, da izađem iz tog lošeg sna, samo da krenem da igram. Znate, dominantni ste u svim tim pionirima, kadetima, juniorima i onda odjednom vas gurnu u prvi tim sa 16 godina i kao ajde mladi ste, učite tu, ali onda 17 nema veze, 18 nema veze, dođe 19-20-21, a vi ne igrate i onda dođe nervoza.

I tako je došlo i do vašeg rastanka s Partizanom iako ste imali i razgovor s Duškom Vujoševićem koji se tad vratio tek da bude trener. Šta je to što je prelomilo u vama, pa ste rekli da ne želite više da čekate šansu u Partizanu?

- Sad je to transparentnije, a u to vreme se tek internet pojavio. Nije bilo da vas neko prati, da neko može da vas vidi. To je krenulo nekih par godina kasnije. Ja sam izašao na draft te godine i s razlogom jer nisam igrao, nisam imao minute, osim nekih par utakmica uglavnom u plej-ofovima. Gurnuli su me 1998. kad smo ispali od FMP-a, to je poslednje što je Kime uradio, i mislim da sam dobro odigrao tu jednu ili dve utakmice i mi smo ispali, ali nikako nisam dobijao pravu šansu da pokažem šta znam. A u ugovoru sam imao opciju da mogu da odem iz Partizana samo ako odem direktno u NBA. Nije bila opcija ni za jedan drugi klub. Izašao sam na draft, neke treninge sam radio dobro, neke loše i dobio sam obećanje od Detroita da će da me uzmu kao 38. pika, međutim, Mehmet Okur je trebalo da bude "pokupljen" mnogo ranije, ali niko ga nije uzeo. E, onda su oni uzeli njega, ali kako su obećali da će mene da uzmu, ispali su gospoda i odmah su mi dali ugovor bez da sam bio draftovan. To je bio jedini način da odem iz Partizana. Partizan mi je i dalje kao moja prva ljubav i dao mi je sve, ali kad sam ja hteo da dam Partizanu sve što mogu nisam dobio šansu i onda sam samo gledao da odem odatle. I odem ja u Ameriku i opet dve godine ne igram, tako da ništa nisam postigao time.

Ratko Varda nije dobio šansu koju je čekao u Partizanu
Ratko Varda nije dobio šansu koju je čekao u Partizanufoto: Filip Plavčić

Moram da vas prekinem i da kažem da ste ipak iz Partizan poneli nešto što je možda najvrednije od svega - kuma Milan Dozeta.

- On je jedna od najčistijih i najboljih duša koje čovek može upoznati. Zahvaljujući tom Partizanu ja kuma imam za ceo život. On je bio kod Ace Janjića, a ja kod Novice. Ja nisam igrao s njima jer su me već gurnuli u 78. godište da igram, ali sam tek poneke utakmice igrao. I kad se setim Dozeta bio je kao neko nedonošče malo, a onda je samo u nekih ggodinu i po dana isklijao čovek. Kad ga pogledate on je isti čovek i sad i s nekih 17-18 godina kad je počeo da igra u Partizanu.

A zajedničko vam je i da obojica volite da koristite društvene mreže, vi na Instagramu, on na Tviteru i Instagramu i često delite neke priče iz karijera, ali se i međusobno "peckate". Imate onu sliku sapivom na kojoj Dozet liči na Šveda, pa ste ga tako i predstavili.

- Ah, to je staro, negde 2010. godina. I to je bila neka vrućina, leto, a kum i još jedan prijatelj su prali kola ispred zgrade. I ja došao i pitao ih šta radite, a oni mi kažu da peru kola. Ja sednem u svoj auto, odem i "prođem kroz četke", vratim se i kažem im da sam ja svoja oprao i odem i kupim im dve one flaše piva, a čak su i dva različita piva bila. I ja sam seo i počeo da pijem, a kum odustane od pranja kola i sedne pored mene da pije i ta je fotka tad nastala. Zato kažem da je Aleksej Šved lažni Milan Dozet. Ali od te fotke je krenulo, "Evo ga Varda, pije sa Švedom".

Da nastavimo s vašim odlaskom u NBA. Stigli ste u klub koji je počeo da formira ekipu koja će kroz koju godinu osvojiti šampionski prsten.

- Pazi sad, ekipa koja godinu pre toga nije ušla u plej-of. Bio je tu Džeri Stekhaus kao zvezda, Dejna Berouz plejmejker na zalasku karijere, Čaki Etkins koji je stigao iz Cibone i on je iskoristio šansu kad se Berouz povredio i to je od imena koje ljudi možda znaju. Rebrača je došao te godine kad i ja. Ali je zanimljivo da vi idete s nadom u Detroit da možda dobijete priliku da igrate. Da, tu je bio i Ben Valas na poziciji pet. Ali te godine, potpisuje se Klif Robinson, dolazi Rebrača, dolazi Viktor Aleksander iz CSKA, tad najbolji američki igrač u Evropi, pa Korlis Vilijamson koji je sezonu pre bio najbolji šesti igrač lige, pa je onda došao još neko, bio je i neki Majki Mur, visok, mršav, atraktivan igrač. I sad vi gledate - u rotaciji imate ispred sebe 5-6 igrača, i opet idete s glavom kroz zid - ja hoću da igram i hoću da igram. A sad kad gledam, realno nisam ni mogao da igram. Za trenera je došao Rik Karlajl, koji je bio ruki kao trener i on je gledao da se što bolje pokaže. Sad mi je jasno što nisam dobio šansu i nisam ni mogao, s ove tačke gledišta.

Ratko Varda je hteo samo da ode iz Partizana
Ratko Varda je hteo samo da ode iz Partizanafoto: Filip Plavčić

Zanimljivo je to da Srbi i Detroit nikako ne mogu zajedno. Niste igrali vi tada, pa nije posle igrao Darko Miličić, pa ni sad skoro Bobi Marjanović, jedini koji je nešto igrao je Rebrača. Koji je to "problem" Pistonsa sa Srbima?

- Iskreno, ne znam. Rebrača je igrao i igrao je jako dobro, igrao je na onom ruki meču na Ol staru. On je igrao baš jako dobro te godine, on je tek kasnije trejdovan u Kliperse. Ja sam bio kolateralna šteta za Stekhausa i Hamiltona, pa smo tako ja i još jedan igrač završili u Vašingtonu, a ovamo su došli jedan ili dva igrača. E sad, da li je to neko prokletstvo što naši igrači ne igraju u Detroitu. Pomenuo si i Darka koji je po meni imao nesreću, a to je da je otišao u šampionski tim. Mislim da se nikad nije ni desilo da kao drugi pik čovek ne dobije ni šansu, i ako je dobije to je "garbage time", jer ako uzimate nekog kao drugog pika on mora da vam bude nosilac igre. To je jedna nesrećna okolnost, a druga je ta da je možda otišao previše mlad iz Evrope i dolazite tamo gde vam je sve nadohvat ruke, sve imate... On je sigurno bio talentovaniji i od Jokića i od Valančijunasa kog sam pominjao.

Vas trejduju u Vašington direktno kod najboljeg svih vremena, kod Majkla Džordana. Mnogi bi se menjali da samo sede pored njega i da ga slušaju i gledaju.

- Opet moram da se vratim na početak, na te nesrećne 90-te kada mi se s kumom desilo da nas presretnu i hoće da skinu patike i vi tad bežite, imate strah i imate osećaj da ćete da se upiškite u gaće, da se tako izrazim. Drugi ili treći put mi se to desilo tamo u Americi. Prvi put je bilo u Detroitu kad idete do svog mesta da sednete pošto ne igrate i ide Šakil O'Nil prema vama i vi sad uzbuđeni ste, ali treba da budete kul i on vas pozdravi, a vi se hvatate za srce, ne možete da dišete. A drugi put kad sam otišao na prvi trening u Vašingtonu, a ispred vas trenira najbolji svih vremena. I vi gledate kao tenisku lopticu pratite očima šta on radi s jednog na drugI kraju terena. To je bila jedna od tih situacija gde sam od sreće mogao da se upiškim.

Ratko Varda je igrao sa Majklom Džordanom u Vašingtonu
Ratko Varda je igrao sa Majklom Džordanom u Vašingtonufoto: Filip Plavčić

Kakav je on bio s ostalim igračima, kako se odnosio prema njima, prema vama? Pamtite li neku specifičnu situaciju?

- Ja sam tu tek počeo da pričam engleski. Svi su govorili da je Džordan prema saigračima jako loš, ali prema meni nije bio takav. Bio je uvek korektan i par puta je ulazio u priču o nekim stvarima, poredio je Evropljane po oblačenju, pa je mene stalno upoređivao s Kukočem, kako mi nosimo usko. A sad svi oni nose uske stvari, a tad je bilo što šire, što šljempavije. Meni je ostalo u lepom sećanju, jer ste pre svega imali prilike da sedite s Džordanom. I glupo vam je da se slikate, ja nemam nijednu fotku s njim.

Stvarno?

- Ma da se zapita čovek. On kako odradi jedan trening tako se te patike zapakuju i idu verovatno da se prodaju, jer ih je nosio Džordan. Znate, svi igrači imaju u ormariću po 3-4 para patika, a kod njega brdo celo.

Međutim, u Vašingtonu je dobro krenulo za vas u letnjem trening kampu i onda se ponovo desio maler. Povreda.

- E, to je to. Povrede me kroz celu karijeru uništiše, ali to je tako moralo biti. Ne mogu biti ljut ni na koga, niti na sebe, ni na sudbinu. To je kao i svaki trening kamp, sedam-osam dana ubistvenih treninga da oni vide kako ste se spremili preko leta, jer oni nemaju pripreme. I to mi se jako sviđa i to bih radio kad bih bio trener. Potpišemo ugovor, baš me briga šta ćete da radite, dolazite tad i tad, imamo deset dana da prođemo te taktičke stvari. Nisi spreman? Izvoli, nećeš igrati dok se ne spremiš.

Ratko Varda je odlično odradio letnji kamp u Vašingtonu i bio blizu tima
Ratko Varda je odlično odradio letnji kamp u Vašingtonu i bio blizu timafoto: Filip Plavčić

- I sad počeo je taj trening kamp u Vašingtonu, gledam sebe, gledam onaj Vajt je povređen, bio je tu Brendan Hejvud, na četvorci Kristijan Lejtner, ne mogu sad da se setim ko je još bio tu na tim mojim pozicijama. I sad kroz treninge gledam da sam ja tu, da sam možda čak i bolji od njih. I neki trening je Kolins zaustavio i krenuo nešto da priča i gledao sve nas i obrati im se i kaže: "vi ste svi, znate već šta... osim ovog momka" i pokaže prstom ka meni, a ja se okrećem da vidim da li ima nekog iza. Ali ne, to sam ja, on misli na mene. I tad pomislim da ću sigurno dobiti šansu makar 5-10 minuta po utakmici i sledeći dan, neka glupost, nije trebalo ni da bude trening već samo razgovor od nekih 45 minuta i kao ajde da se malo istrčimo i tih nekih 20-30 minuta trčanja, ja napravim neki potez, krenem po loptu i puf! Ode zadnja loža. I opet tri nedelje bez treninga, oni potpišu Čarlsa Ouklija koji je tad imao 39-40 godina, mislim da je on Džordanovo godište. I meni sve lađe tonu, ne gledaju vas, samo gledaju napred, kao s amovima. Ništa ih ne zanima, osim ako se ne desi nešto nepredviđeno.

- I eto, 5-6 godina sedite u Partizanu, pa 2 godine sedite tamo, a vi samo želite da igrate. I na sve to, odem iz Vašingtona, gde mi je menadžer rekao da imam već ugovor s Olimpijakosom, ja dolazim u Beograd, čekam 2-3-5 dana. Šta je s ugovorom? Nema ugovora. Niko ništa ne spominje i šta ćemo, kako ćemo, ajde da idem u Olimpiju, u Ljubljanu. Tu nastavljam gde sam stao u Americi. Dolazim u tim gde im generalno nisam bio potreban, nego čisto kao tu sam, ne znam koji su razlozi bili ili odnosi menadžera i uprave bili dobri ili sam im trebao, ja da budem tu kao neko ko je došao iz Amerike, ali nisam im bio potreban i nisam ni igrao. Olimpija je te godine bila na utakmicu od fajnal-fora Evrolige.

Ratko Varda kaže da se pokajao što se vratio iz Amerike
Ratko Varda kaže da se pokajao što se vratio iz Amerikefoto: Filip Plavčić

Izjavili ste jednom prilikom da se kajete što ste se vratili iz Amerike u Evropu. Zbog čega?

- Jesam. S ove tačke gledišta, ova glava sada, da. Dolazite odnekud odakle ste na sve načine pokušali prethodno da odete. Vi treba da idete negde gde je bolje, vi dođete do boljeg i onda u tom nekom nerazmišljanju, samo gledanju da igrate, vi se vraćate tamo odakle ste krenuli i to pet stepenika niže, jer ja onda kasnije odlazim u tim koji je ušao iz druge lige Grčke. I to sam otišao zbog Darka Rusa i nisam se pokajao, jer je on jedan od boljih ljudi s kojima sam radio.

Nekako se čini da ste najbolju košarku u karijeri igrali u Bešiktašu. Sve do onog nesrećnog incidenta u plej-ofu. Da li ste stali nekad pred ogledalo i zapitali se - "dokle meni ovo više da se dešava"? - Opet se vraćamo na ono da je tako kako je moralo biti. Ja sam otišao iz Grčke zahvaljujući opet Rusu i treneru koji kako ti kaže tako moraš da staneš. Ne zanima ga ni santimetar levo ili desno, nego tu. On me vratio, gde sam posle krenuo uzlaznom putanjom. Posle Patre dolazim u Bešiktaš, u klub gde je i Kalida Amin. Te godine smo nas dvojica gurali ceo tim do finala plej-ofa. Ne znam da li je i sad to pravilo u Turskoj da dvojica ili trojica Turaka moraju biti na parketu. Tad smo bili ekipa koja će možda igrati plej-of, a mi smo bili drugi, izbacili smo Ulker koji je bio jači i od Efesa. Ali nesreća je što su oni imali prednost domaćeg terena. Prva utakmica koja se igrala kod njih izgubili smo na kraju i bilo je 2:0 za njih. Dođemo kod nas 2:1 i ta treća ili četvrta utakmica kreće... To ne mogu da zaboravim. Nikša Prkačin, Ermal Kučo i Goran Nikolić i to je bilo samo po meni, tuča, udaranje, samo da me isprovociraju. Trener me izvadi da li zbog trećeg faula, ne sećam se, i ja uzmem dres i bacim ga na pod. Nisam razmišljao da uvredim nekog, niti da ću uvrediti. I onda kako je završena utakmica dođu iz uprave i kažu mi da to ne mogu da radim, da sam uvredio klub, jer je Bešiktaš jedini na tadašnjem dresu imao tursku zastavu, pa sam se ja izvinjavao, jer zaista nije bilo nikad ni pomisli da nešto tako uradim. Niti bih želeo da se neko osetio uvređenim, već se jednostavno desilo. Ja sam u toku sezone bacio dres dva ili tri puta isto tako i niko ništa nije rekao, ali tad su mi rekli. Možda zato što su mi ostali dosta novca dužni, pa je to bio način da raskinu ugovor sa mnom.

Ratko Varda je najbolju košarku tokom karijere igrao u Bešiktašu
Ratko Varda je najbolju košarku tokom karijere igrao u Bešiktašufoto: Filip Plavčić

A onda Real Madrid, najslavniji klub na svetu i fudbalski i košarkaški. Kako se sećate tog perioda u Madridu? - Posle Bešiktaša sam otišao u Kijev samo zbog finansijskog šprica koji ne verujem da bi iko odbio. Bila je ponuda Benetona, trebalo je da idem u Evroligu, ali kad su oni dali svoju ponudunisam mogao da odbijem. Potpišem na dve godine za Kijev, međutim, posle prve godine nemaju novca, smanjio se budžet, blablabla. I ja čekam da li ostajem ili idem negde. I u jednom momentu dolazi ponuda da idem u Real na mesec dana, jer se Sonseka povredio. I ja kažem, čekaj, to je Real. Idem, makar da imam dres kući. I dođem tamo i odmah posle prve utakmice, bila je Unikaha i ja za 10 minuta dam 18 poena, tako da sam onda za mesec dana postao starter. Ali pre nego što sam odigrao te utakmice, ovi iz Kijeva nisu hteli da mi daju ispisnicu. I ja sedim s Albertom Ererosom i on mi kaže da mu je žao, ali ovaj ugovor koji imaš s Kijevom je na godinu dana, a ovo je na jedan mesec. I ja uzmem taj ugovor iz Kijeva i pocepam ga i kažem daj mi da potpišem. I tim potpisom za Real ja sam se odrekao da tužim Kijev, ostao sam tu mesec dana. Onda je došao produžetak do kraja sezone. Igrao sam dobro osim te neke poslednje utakmica gde je zbog moje nervoze došlo i do povrede. Pokušavao sam na sve načine da izađem iz te neke loše igre. Sećam se kao juče da je bilo, otišao sam da udarim bananu Lavrinoviču iako je to bilo nemoguće, ali kao daj da pokušam i na doskoku mi pukne koleno. Onda opet operacija i vraćamo se na početak. Sad kad tako govorite šta vam se dešavalo, može se reći da je vaša karijera bila pouka o upornosti. - Kad tako gledamo, koliko je trajala moja karijera, od ulaska u prvi tim, to je neke 22 godine, ali ja sam propustio pune tri godine zbog povreda. Lomio sam jagodičnu kost, oba ramena su mi izletala, operacije obe kile, pa lakat operacija, pa ode koleno, celo, ne samo ligament nego i meniskus i sve živo, 10 meseci pauze. I onda vratim se iz početka, Menorka, pa opet diži, diži, vrati se, dolazim i opet dođem do Kragujevca, a u Radnički sam došao jer mi je bilo preko glave da putujem non-stop, da se razdvajam od porodice, pa kao ajde tu je blizu, imaju oni neke svoje ideje, hteli su da naprave nešto... I zaista, Radnički je bio odmah iza Zvezde i Partizana, a možda je bio i ispred, i na kraju smo bili na jednu loptu od Evrolige. Sećam se protiv "mog Partizana" neki roling sam radio na Lovernju i tu mi pukne Ahilova tetiva.

Ratko Varda je kada se sve sabere 3 godine pauzirao zbog povreda
Ratko Varda je kada se sve sabere 3 godine pauzirao zbog povredafoto: Filip Plavčić

Kad govorite o svim tim povredama, ja sam se naježio koliko ste ih imali. Koji je bol najjači u trenutku kada se dogodi povreda? - Definitivno koleno. Meni je koleno otišlo u hiperekstenziju, noga je stajala u suprotnom smeru. Samo ta bol je prvih nekih 15-20 sekundi neverovatna, a ovo ostalo je... Meni Ahilova jeste pukla, čuo se prasak, ali nije taj bol, samo ne možete da stanete na nogu. Obično izvrtanje zgloba je ista bol kao kad ode koleno. Meni je ispalo rame i zaista boli, ali posle par minuta prestane bol dok ga opet ne pomerite. Ali to je život.

Igrali ste u brojnim velikim i renomiranim klubovima, a na kraju ste stigli da zaigrate i u Iranu i u Libanu, šta vas je privuklo da idete tamo? - Te godine, posle Prokoma, odem u Olimpiju, međutim, vrlo brzo krenu finansijski problemi, iako je bio napravljen fenomenalan tim koji je počeo da puca jer igrači nisu dobijali novac. I rasturili smo se i pokojni Aco Petrović me zvao da dođem u Azovmaš i čoveka posle pet dana smene. I dolazi mi za trenera čovek zbog koga sam otišao iz Žalgirisa isto zbog finansijskih problema, i onda kreće osveta. To je bio jedini klub gde sam jedva čekao da odem, nisam znao kako da izađem, samo je bilo da mogu na svoju štetu, a nisam to hteo, nego sam čekao da oni nešto naprave. I najsrećniji čovek na svetu sam bio kad su mi dali otkaz. Taj Marijupolj je najgore mesto gde sam ikad bio, i to ne da budem, nego da živim tamo. Ta četiri meseca tamo su mi užas. I posle te godine je sve bilo kao gde ću, šta ću. Dolazi septembar i neki čovek mi kaže za Iran, ali meni ne pada na pamet. I oni sad daju neku cifru, ali ja neću. Pričam s Miškom (Ražnatovićem) i kažem mu da samo ne bude Iran, jer je bila tad ta neka tenzija sa Izraelom. Prođe nekih desetak dana, zove Miško i kaže: "Znam da si mi rekao da nećeš Iran, ali samo čuj ponudu". I ja pogledam i u odnosu na tu prvu, maltene, duplo više. Gledam i potpišem na mesec dana. Oni su imali Kup azijskih šampiona, najbolji timovi tih nekih država se skupe i igraju utakmice na jednom mestu, tako da sam ja faktički u Iranu bio tek nekih 7 dana, jer je takmičenje bilo u Libanu. Ušli smo tamo u finale i tad su nekog ministra u Libanu digli u vazduh ili šta već i FIBA je prvo odložila finale za jedan dan, pa sutradan kad je došlo vreme utakmice odlučili su da ta utakmica ne bude zbog bezbednosti, jer su valjda Libanci rekli da iranska obaveštajna služba stoji iza atentata ili šta već. Dali su mi taj novac da osvojimo to, a na kraju nismo ni igrali to finale. Vratio sam se s njima na nekih 48 sati u Teheran i posle toga nazad za Beograd.

Ratko Varda je stigao da zaigra i za iranski i libanski klub
Ratko Varda je stigao da zaigra i za iranski i libanski klubfoto: Filip Plavčić

- A u Liban sam otišao posle Mege. Bio sam u Megi da pomognem Dekiju i da vidim da li mogu da igram i onda rekoh, ajd da zaradim još neki novac i otišao sam u Liban. I mogu da kažem da je Bejrut možda i najbolje mesto gde sam ikad igrao, živeo. Mada ja nisam bio direktno u Bejrutu, ali ceo Liban vam je kao relacija Beograd - Novi Sad. Imate jedan autoput, država ide u dužinu i idete od Tripolija, koji je skroz gore na severu, pa do Bejruta na obali i to vam je tih nekih 50-60 kilometara. Prvo sam bio u Biblosu, pa sam bio u tom Sažesu koji jeste originalno iz Bejruta, ali pošto je populacija hrišćanska malo veća u sredini, oni su se prebacili. U Libanu imate osam klubova, a od tih 8 klubova su 2 muslimanska i 6 hrišćanskih. Jako mi je bilo lepo tamo. Imate dosta zeznut klub - Rijad i on je kao islamski klub, navijači su dosta onako, bar prema meni bili onakvi kakvi su bili, pošto sam ja ulazio uvek u te neke priče, malo ih provocirao. Imate klub Homense koji je jermenski klub, oni moraju da imaju Jermene u klubu. Generalno, nije bilo nikakve tenzije između hrišćana i muslimana, oni tamo žive zajedno, poštuju se, tako sam ja zaključio. Pomenuli ste Marijupolj kao najgore mesto gde ste bili, nahvalili sad taj boravak u Libanu... Dvedeset klubova, 16 država. Gde je bilo najbolje i po čemu pamtite neke klubove ili države. - Da ne okolišam, definitivno Madrid i taj Liban. To je mesto... Sutra bih se opet aktivirao da opet odem u Liban, jer treninzi nisu naporni, utakmice koje su njima sve, jer drugi sport nemaju, samo košarku i nešto malo fudbala. Jako je lepo, prijatno, gde god da ste vam je lepo. A o Madridu ne moram da pričam ništa. Ako izuzmem Beograd koji mogu da nazovem svojim gradom, jer sam tu od 12 godine, ovo ostalo ne postoji. Madrid i Bejrut.

Ratko Varda kaže da mu je bilo najlepše u Madridu i Bejrutu
Ratko Varda kaže da mu je bilo najlepše u Madridu i Bejrutufoto: Filip Plavčić

Koliko vam je bila zanimljiva klupska karijera, isto tako je bila zanimljiva i reprezentativna. Vi ste igrali za mlađe kategorije Jugoslavije, bili na spisku za seniorski tim, a na kraju ste na velikom takmičenju zaigrali za Bosnu. Ajd prvo da krenemo od onih priprema s Jugoslavijom na Zlatiboru za Olimpijske igre 2004. godine. Šta se desilo, pa ste otpali posle tog prvog dela? - Te godine sam rešio da napravim nešto od košarke i to leto sam uzeo Seju Krdžalića da napravi nešto od mog tela i on je uradio neverovatan posao. Ja sam s nekih 135 kila došao na 120, gde se apsolutno nije osetio ni nedostatak grama. Sve što sam radio s 135 radio sam i sa 120 i došao sam na te pripreme jako spreman i željan za dokazivanjem. Šta se desilo? Ne znam. U tom prvom krugu smo otpali Deki Milojević i ja, a na kraju su na Olimpijske igre otišli Petar Popović, Đuro Ostojić, Tomašević i možda je bio Drole (Drobnjak), ne znam. Ali posle mi je došao neko od tih trenera, neću da ga imenujem, i rekao mi je da nikad nikog nije video da je došao tako spreman. Sad imam neku svoju teoriju da sam se na jednom treningu pokačio nešto s Bodirogom i Tomaševićem, pa je možda to bio razlog. Bilo mi je jako krivo, jer su mi drugi govorili da sam bio i u planu za Sidnej 2000. pa je došla povreda gde sam otišao na operaciju celog lica i to me odvojilo od šanse da pokušam, da mi neko da kao mladom da budem tu. I to mi je uvek bila žal da nisam s Jugoslavijom tada ili SCG, nisam dobio šansu da dođem do nekih velikih takmičenja.

Ratko Varda priznaje da mu je bila greška što je hteo da igra za BiH
Ratko Varda priznaje da mu je bila greška što je hteo da igra za BiHfoto: Filip Plavčić

- A Bosna, kako je to došlo? Imao sam neku idiotsku zamisao. Sad vidim da je idiotska, jer u toj Bosni nikad neće biti ono što je nekad bilo, jer to će uvek da bude ničija zemlja i uvek će biti, da kažem u razmišljanju tih ljudi, da jedna nacija ne pripada tu i to će uvek tako da bude. Ja sam razmišljao da mi kao reprezentacija nešto napravimo, pa da će to da prestane, jer je rat završen 1995, evo 24 godine je prošlo, a kao da je juče završen. To se osetilo. Mi u reprezentaciju kad smo došli, kako kaže moj ujak koji živi u Hrvatskoj: "Vi ste križari (krstaši)", nema veze da li ste katolici ili pravoslavci, vi se molite Bogu i nosite krst. Tad je u reprezentaciji bilo nas 7 ili 8 "križara" i ostali su bili neki igrači, osim Đedovića i Kikanovića koje boli briga za sve i bili su korektni, a ovi ostali su bili "mi smo ovakvi, vi ste onakvi". Na kraju i kad sam trebao da odem na to Evropsko, a reprezentacija je bila jaka tada, došao je Teletović, bio je Sale Vasiljević, Gordić, Domerkant... Te godine je Makedonija bila četvrta, a mi smo njih dva puta u pripremnim mečevima lagano dobili. Ja sam u Sloveniji ušao u raspravu s pokojnim Sabitom Hadžićem, jer on da bi izbegao sukob neka dva jako bitna igrača, da ih ne spominjem, on ih je stavio u petorku, mislim da provode vreme na parketu, a ja koji sam bio nosilac prethodne dve godine i igrao kvalifikacije sam sklonjen. Samo sam otišao u svlačionicu, uzeo pasoš i rekao: "Izvoli. Imam ja neka preča posla, troje dece me čeka kući". Bilo mi je žao što nisam otišao na to Evropsko, ali eto ceo život sam bio mali Kalimero, pa sam tako i završio. Da se okrenemo malo i nekošarkaškim temama, nešto što vas je uvek karakterisalo jeste česta promena imidža, neobične frizure, tetovaže... Otkud to i da li i dalje vas drži taj nestašni duh da se razlikujete od ostalih? - Tad kad niko nije, osim Divca, imao bradu, ja sam nosio bradu i brijao glavu. A glavu sam brijao jer sam bio nezadovoljan što je kod nas počelo bombardovanje. To je bilo od 1999. do 2002. ja sam brijao glavu svaki drugi dan. Bio sam nezadovoljan što su nas bombardovali, pa sam onda eto tako nastavio još te dve godine da brijem glavu.

Jedna od tetovaža na telu Ratka Varde
Jedna od tetovaža na telu Ratka Vardefoto: Filip Plavčić

- A tetovaže zaista volim. U nekom periodu života mi je prijao taj neki "bol" koji imate kad se tetovirate. Radio sam prvo desnu stranu, pa je došlo jedno dete, drugo dete, pa obeležavaj te stvari, pa neki period vašeg života, pa i njega šarate pa dobijete četvrto dete... Svaka ima značenje i svaka je s namerom tu i to je nešto što na moj način pokazujem koliko mi je stalo do tih trenutaka i dešavanja. Otkud onda taj Hit Ledžer s maskom Džokera iz filma "Betmen - Pad crnog viteza"? - Ima dosta značenja. To je jedan od perioda mog života koji je bio jako bolan i ta tetovaža obeležava to, jer je neverovatno da nešto što niste mogli da zamislite, može da se desi. Ne znam ni kako da objasnim, nemam pravu reč ili rečenicu da opišem, a s druge strane bolje da ne pričam o tome.

Ratko Varda je vrlo aktivan na Instagramu
Ratko Varda je vrlo aktivan na Instagramufoto: Filip Plavčić

Pominjali ste i vi i ja ovo moderno vreme društvenih mreža i tehnologije, a tom poroku ni vi niste odoleli. Vrlo ste aktivni na Instagramu, šta vas privlači tome, pogotovo da objavljujete neke stvari vrlo iskreno i da gađate direktno u srž? - Fejsbuk sam otvorio skoro, imao sam i ugasio ga bio ranije, Tviter nemam, a Instagram pre nekih 4-5 godina kad je krenuo, slučajno mi je izašla aplikacija i ja je skinem. Uđem u nju i nešto ne kontam, neke slike... I od nečega što ne znate šta je to, dolazite do onoga da koristite. Ponekad nešto objavim i napišem, jer ne volim da skrećem puno pažnje na sebe, ali kad me nešto dotakne moram to da kažem. I uvek ste direktni? - Pa, u principu nisam imao dlaku na jeziku. I sad što mi je na umu, to na drumu.

1 / 23 Foto: Filip Plavčić

BONUS VIDEO:


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.