LOŽIMO SE NA FUDBAL, A S KOJIM PRAVOM?! Pobrojali smo sve najveće uspehe srpskog fudbala u istoriji! DETALJNO!
Svi najveći uspesi srpskog reprezentativnog i klupskog fudbala, Foto: AP, Printscreen

Od Montevidea do novog zelanda

LOŽIMO SE NA FUDBAL, A S KOJIM PRAVOM?! Pobrojali smo sve najveće uspehe srpskog fudbala u istoriji! DETALJNO!

Zašto je to tako? Gde su nam ti uspesi koji su nas učinili tako emotivnim, tako slepo zaljubljenim, tako iracionalnim?

Objavljeno: 22:16h
Uroš Marjanović

Fudbal je najvažnija sporedna stvar na svetu i bez ikakve sumnje najpopularniji sport na čitavoj planeti, pa kao takav i dalje je glavni sport i u Srbiji.

Jednostavno, uz svo poštovanje svim drugim sportovima u kojima smo bili daleko, daleko uspešniji nego u fudbalu, nekako u Srba i dalje je fudbal najveća lična preokupacija, glavna tema u svakom druženju i diskusiji, a ono malo uspeha koje donosi se slave kao kada se osvajaju zlatne medalje u nekom drugom sportu.

Podjednako emotivno slavimo i kada Zvezda ili Partizan uđu u grupnu fazu Lige šampiona, kada se reprezentacija plasira na Svetsko prvenstvo (Evropsko odavno nismo videli), kada mlađe selekcije dođu do nekog finala, kao kada košarkaši, vaterpolisti, odbojkaši ili neki drugi osvoje evropsko, svetsko ili olimpijsko zlato.

Iako se ti rezultati, kao ni medalje ne mogu meriti sa recimo 5 zlata sa Svetskih prvenstava košarkaša, ni sa time što su vaterpolisti u jednom trenutku bili prvaci sveta, Evrope i šampioni Olimpijskih igara, fudbal ostaje i dalje najveća strast i porok srpske nacije.

Uostalom i pisac ovih redova je plakao i lio krokodilske suze kad fudbalska reprezentacija nije otišla na Svetsko prvenstvo 2002. godine, dok kada su košarkaši 2005. godine na Eurobasketu u našoj zemlji doživeli brodolom, samo je gutao knedle, ali suzu nije pustio.

Ali zašto je to tako? Gde su nam ti uspesi koji su nas učinili tako emotivnim, tako slepo zaljubljenim, tako iracionalnim?

Bilo ih je, nije da ih nije bilo, ali bilo ih je pre nekoliko decenija i bude ih povremeno kada se desi neki bljesak, ali bude baš to bljesak. Traje kratko, obasja nas i onda se opet vrati mrak i tmina, i tako iz godine u godinu, iz decenije u deceniju.

Ipak, ovo je tekst upravo o tome. O tim zlatnim dobima, tim vremenima koja su odavno iza nas, kada smo bili neko i nešto u evropskom i svetskom fudbalu, i o tim povremenim bljeskovima.

Jer mnogo, mnogo više je bilo crnih vremena i oblaka u srpskom fudbalu od kada se "tera lopta" po našim terenima ili livadama.

Fudbalski savez Srbije je prošle godine proslavio ceo vek postojanja i za tih stotinu godina na reprezentativnom račun je sledeći:

UČINAK REPREZENTACIJA

- na Svetskim prvenstvima smo učestvovali 12 puta od mogućih 21; imamo jednu bronzanu medalju, jedno četvrto mesto i 3 puta smo bili peti u konačnom plasmanu

- na Evropskim prvenstvima smo igrali 5 puta od mogućih 15; imamo dve srebrne medalje i jedno 4. mesto

- na Olimpijskim igrama se naša selekcija pojavila 12 puta od 26 mogućih; osvojili smo jedno zlato, 3 srebra, 1 bronzu i jedno 4. mesto

- na Svetskim prvenstvima za omladince učestvovali 2 puta: 2 puta bili šampioni

- na Evropskim prvenstvima za omladince smo osvojili 3 zlata, 4 srebra, jednu bronzu na 19 održanih šampionata

- na Evropskim prvenstvima za mlade (do 21 godine) smo igrali 11 puta od 22 održana; jednom bili zlatni, 3 puta srebrni

UČINAK KLUBOVA

- Liga šampiona (Kup evropskih šampiona): jedna šampionska titula, jedno finale, 2 polufinala

- Liga Evrope (Kup pobednika kupova, Kup UEFA, Liga UEFA): jedno finale, 3 polufinala

- Kup sajamskih gradova: 2 polufinala

- Mitropa kup: 4 puta šampioni, jedno finale

- Intertoto kup: jedno finale

Dakle, tako izgleda suva statistika najboljih rezultata i zlatnih momenata ovdašnjeg fudbala.

Kada se baci pogled isprva i ne izgleda tako loše, ali opet koliko je tu između tih uspeha samo bilo onih neuspeha, razočarenja, bolnih i slavnih i neslavnih poraza?! Mnogo, baš mnogo!

Ali o tome nekom drugom prilikom, sada da se posvetimo tim zlatnim trenucima.

Neki kažu da je možda i najveći uspeh srpskog fudbala zapravo došao u njegovim prvim decenijama, odnosno već na prvom Svetskom prvenstvu održanom u Urugvaju 1930. godine.

Reprezentacija Kraljevine Jugoslavije na prvom Svetskom prvenstvu 1930. godine u Montevideu
Reprezentacija Kraljevine Jugoslavije na prvom Svetskom prvenstvu 1930. godine u Montevideufoto: Wikipedia

Nacionalna reprezentacija Kraljevine Jugoslavije, u tom trenutku sastavljena samo od Srba (Hrvati su bojkotovali reprezentaciju zbog premeštanja sedišta Fudbalskog saveza iz Zagreba u Beograd), uspela je da priredi iznenađenje i stigne do polufinala.

Tada se nije igrao meč za treće mesto, već je poraženim polufinalistima dodeljena bronzana medalja.

To je ta generacija Moše, Tirketa, Milutinca, Beka koju je na filmskom platnu ovekovečila serija i film Dragana Bjelogrlića, a koja je stigla kao autsajder u Montevideo i onda tamo već u prvom meču šokirala fudbalski svet.

Voljom žreba bili su smešteni u grupu sa Brazilom i Bolivijom. U prvom susretu Aleksandar Tirnanić i Ivica Bek su postigli golove protiv favorizovanog Brazila i pobedom 2:1 plasman u polufinale je bio na dohvat ruke. Ostalo je upisano da je Aleksandar Tirnanić postao prvi maloletni fudbaler koji je postigao gol na Mundijalima.

Protiv Bolivije je posao odrađen rutinski 4:0 golovima Beka (2), Marjanovića i Vujadinovića, pa je žreb poslao Jugoslaviju na megdan domaćinu Urugvaju u borbi za mesto u finalu.

U polufinalu sa domaćinom nije toliko fudbal bio u prvom planu, već neke druge "igre" oko, ali i na samom terenu. Poveli smo već u 4. minutu preko Vujadinovića, ali domaćin uz svesrdnu pomoć sudije preokreće na 2:1. Usledio je poništeni gol Jugoslovena zbog "ofsajda" i potom sledi potop i poraz od 6:1.

Meč za treće mesto sa Amerikancima nije ni odigran, makar ne zvanično, pa je našoj reprezentaciji, kao i SAD, dodeljena bronzana medalja.

Sastav u Urugvaju: Milovan Jakšić, Aleksandar Tirnanić, Blagoje Marjanović, Branislav Sekulić, Đorđe Vujadinović, Dragan Mihajlović, Ivica Bek, Ljubiša Stefanović, Milorad Arsenijević, Milutin Ivković, Momčilo Đokić, Branislav Hrnjiček, Dragan Tošić, Dragutin Najdanović, Milan Stojanović, Teofilo Spasojević i Vlastimir Petković. Selektor: Boško Simonović.

Nakon Urugvaja su prvi put počele da se igraju kvalifikacije za Mundijale, a reprezentacija nije uspela da se plasira ni na jedno veliko takmičenje. Usledio je i Drugi svetski rat, posle koga slede, u stvari, zlatne godine, bolje reći najlepše dve decenije jugoslovenskog, a samim time i srpskog fudbala.

Prvo veliko sportsko takmičenje posle stravičnog Drugog svetskog rata bile su Olimpijske igre u Londonu 1948. godine i na njima se pojavila fudbalska selekcija u tom trenutku pod imenom FNR Jugoslavije.

Tada na scenu stupa generacije čiji su glavni igrači bili prve perjanice Crvene zvezde i Partizana - Rajko Mitić i Stjepan Bobek.

U prvom meču protiv Luksemburga je upisan trijumf 6:1 i plasman u četvrtfinale gde golovima Željka Čajkovskog, Bobeka i Volfla pobeđujemo Tursku 3:1 i ulazimo u polufinale. Tamo nas je čekala domaća selekcija Velike Britanije i u tom meču naša selekcija prikazuje najbolju igru na turniru.

Kultni "Vembli", na kome je bilo oko 40.000 navijača, videli su magiju Mitića i Bobeka, a još jedan gol je dao Volfl i trijumfom 3:1 stižemo do finala i borbe za zlato.

Neizvesna i uzbudljiva utakmica protiv Švedske je rešena golovima najboljeg igrača turnira Gunara Grena i zlato je pripalo njima pošto je bilo 3:1 u konačnom rezultatu.

Sastav Jugoslavije na OI 1948: Franjo Šoštarić, Miroslav Brozović, Branko Stanković, Zlatko Čajkovski, Miodrag Jovanović, Aleksandar Atanacković, Prvoslav Mihajlović, Rajko Mitić, Franjo Volfl, Stjepan Bobek, Željko Čajkovski, Kosta Tomašević, Ljubomir Lovrić, Zvonimir Cimermančić, Bernard Vukas. Selektori: Aleksandar Tirnanić i Milorad Arsenijević.

U međuvremenu su tada počela i takmičenja mlađih selekcija, tačnije Evropska prvenstva za mlade igrače ispod 18 godina koja su u tom periodu bila pod pokroviteljstvom FIFA i već 1951. naši omladinci postaju prvaci Evrope.

Na FIFA turniru za mlade, kako se tada zvalo to takmičenje, u Francuskoj, klinci iz Jugoslavije su u finalu tukli Austriju 3:2 nakon što su pre toga pobedili domaćina 3:0 i u polufinalu Severnu Irsku 2:1.

Posle Svetskog prvenstva 1950. u Brazilu kada smo ispali u grupnoj fazi zbog poraza od Brazila i u krajnjem poretku zauzeli 5. mesto usledio je novi uspeh na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju i nova srebrna medalja.

Jugosloveni su stigli kao jedni od favorita za najviši plasman i tu ulogu su opravdali pošto su pobedili Indiju (10:1), a onda je po prvi put odigran meč protiv Sovjetskog saveza.

To je bila utakmica koja je bila više od utakmice zbog političkih odnosa dve zemlje (čuvenog Titovog "Ne" Staljinu). Meč je počeo idealno i "plavi" su stekli vođstvo 4:0 (Mitić, Zebec (2), Ognjanov), usledio je pad i Sovjeti se za 15 minuta vraćaju u meč koji je na kraju završen nerešeno 5:5 (još jedan gol za nas je dao Bobek). Pošto ni posle dva produžetka nije bilo pobednika, a tada se nisu izvodili penali zakazan je novi meč dva dana kasnije.

U novom susretu Jugoslavija nije ništa prepustila slučaju iako je SSSR poveo u 6. minutu, ali usledio je preokret preko Mitića i Bobeka, a tačku na pobedu je postavio Zlatko Čajkovski.

U četvrtfinalu je pala Danska 5:3 golovima Zlatka Čajkovskog, Ognjanova, Vukasa, Bobeka i Zebeca, pa se u polufinalu išlo na selekciju Zapadne Nemačke.

I to je bio specijalni meč, koji je doneo specifičan naboj kod jugoslovenskih fudbalera željnih da se na fudbalskom terenu osvete Nemcima za Drugi svetski rat i taj motiv je doneo najbolji odigrani meč na celom turniru.

Plesali su po terenu Mitić i Čajkovski i svojim golovima doneli pobedu 3:1 i plasman u finale, gde je čekala nadolazeća sila svetskog i evropskog fudbala, čuvena, mađarska "laka konjica" predvođena ponajboljim igračem sveta tog doba Ferencom Puškašem. On i Cibor su postigli po gol i ostavili Jugoslaviju ponovo bez zlata.

Sastav Jugoslacije na OI 1952: Vladimir Beara, Branko Stanković, Tomislav Crnković, Zlatko Čajkovski, Ivan Horvat, Vujadin Boškov, Tihomir Ognjanov, Rajko Mitić, Bernard Vukas, Stjepan Bobek, Branko Zebec, Dušan Cvetković, Milorad Diskić, Ratko Čolić, Slavko Luštica, Zdravko Rajkov, Vladimir Čonč i Vladimir Firm. Selektorska komisija: Milorad Arsenijević, Aleksandar Tirnanić i Leo Lemešić.

Ponovo dobri rezultati na Olimpijskim igrama nisu doneli značajniji uspeh na narednom Svetskom prvenstvu pošto smo ispali u četvrtfinalu od Zapadne Nemačke, iako smo imali jednu od najboljih generacija u istoriji.

Ipak, prilika za iskupljenje je stigla na narednim Olimpijskim igrama 1956. u Melburnu koji je bio "labudova pesma" udarnog tandema nacionalnog tima Mitića i Bobeka i najavio dolazak nekih novih zvezda jugoslovenskog fudbala na veliku scenu.

S obzirom da je pred sam početak turnira došlo do povlačenja čak 5 reprezentacija, Jugoslavija je svoj prvi meč igrala tek u četvrtfinalu protiv SAD i upisana je ubedljiva pobeda 9:1. Zablistao je tada mladi napadač iz Vojvodine Todor Veselinović sa 3 gola, koliko ih je dao i Mujić, 2 puta se u strelce upisao Antić i jednom Papec.

Nova pobeda 4:1 je upisana protiv Indije u polufinalu golovima Papeca (2), Veselinovića i autogolom Salama, pa je u finalu igran meč protiv SSSR-a. Ovog puta su nam se Sovjeti osvetili za poraz od pre 4 godine i po treći put zaredom smo izgubili finale OI.

Sastav Jugoslavije na OI 1956: Sava Antić, Ibrahim Biogradlić, Mladen Koščak, Dobroslav Krstić, Luka Liposinović, Muhamed Mujić, Zlatko Papec, Petar Radenković, Nikola Radović, Ivan Santek, Dragoslav Šekularac, Ljubiša Spajić, Todor Veselinović i Blagoja Vidinić. Selektor: Aleksandar Tirnanić.

U to vreme počinju i prve klupska internacionalna takmičenja, pa i ovdašnji klubovi izlaze na međunarodnu scenu da igraju takmičarske utakmice, a ostaje zabeleženo da su Partizan i Sporting odigrali prvu istorijsku utakmicu Kupa evropskih šampiona.

Tako u jesen 1955. godine crno-beli igraju susret u Lisabonu 3:3, a u revanšu pobeđuju 5:2 i odlaze u četvrtfinale gde ih zaustavlja i u tom trenutku moćni Real iz Madrida predvođen Alfredom di Stefanom. Malo je nedostajalo crno-belima za podvig posle poraza 4:0 u Madridu, ali ostalo je 3:0 u Beogradu, iako je Herceg pogodio bio prečku.

Ostalo je da se prepričava da je legendarni Santijago Bernabeu, u to vreme prvi čovek "kraljevskog kluba" i čovek po kome sada ime nosi čuveni stadion, pričao da je njegov klub bio pred katastrofom, a da je bio oduševljen "Plavom čigrom" Milošem Milutinovićem, koga je istog trenutka hteo da vodi u Madrid.

Postava Partizana koja je odigrala prvi meč u istoriji KEŠ protiv Sportinga: Slavko Stojanović - Čedomir Lazarević, Branko Zebec, Bruno Belin - Božidar Pajević, Ranko Borozan - Prvoslav Mihajlović, Miloš Milutinović, Marko Valok, Stjepan Bobek, Anton Herceg.

Iste godine je Partizan ispao polufinalu Mitropa kupa od mađarskog Vašaša (1:0, 1:6), da bi crno-beli ponovili isti rezultat i 1959. ali ih je tada u borbi za finale eliminisao drugi mađarski klub, Honved, odnosno nisu imali sreće na žrebu, jer posle prva dva meča nije bilo pobednika (3:3, 2:2), a nije važilo pravilo gola u gostima i nisu se izvodili penali.

Već u sezoni 1956/1957 beležimo i prvi značajniji klupski uspeh u istoriji srpskog fudbala, jer Crvena zvezda stiže do polufinala Kupa šampiona, gde je zaustavljena od Fiorentine.

Crveno-beli su najpre izbacili Rapid Herlen iz Holandije (2:0 i 4:3), potom u četvrtfinalu bili bolji od CSKA iz Sofije (3:1 i 1:2), ali protiv Fiorentine nisu mogli. U prvom meču na stadionu JNA (Marakana još nije bila izgrađena), gosti su slavili 1:0 golom Prinija 2 minuta pre kraja, a Zvezda je veći deo meča igrala sa desetoricom zbog povrede Toplaka, a u to vreme nije bilo zamena. U revanšu na "Komunaleu" u Firenci bilo je 0:0.

Iste godine je Zvezda stigla i do polufinala Mitropa kupa, gde ju je zaustavio Vašaš (2:3, 1:3), dok je u finalu tog takmičenja koje je, u stvari nosilo ime i Srednjoevropski kup, igrala i Vojvodina koja je takođe u borbi za trofej izgubila od Vašaša.

Postava Crvene zvezde u prvom meču polufinala KEŠ protiv Fiorentine: Srboljub Krivokuća, Miljan Zeković, Lazar Tasić, Ljubiša Spajić, Dragoslav Šekularac, Vladimir Popović, Bora Kostić, Jovan Cokić, Ivan Toplak, Antun Rudinski, Rajko Mitić.

Postava Vojvodine u prvom meču finala Mitropa kupa: Andraš Vereš, Novak Roganović, Dobrosav Krstić, Žarko Nikolić, Vujadin Boškov, Luka Malešev, Zdravko Rajkov, Todor Veselinović, Stevan Bena, Aleksandar Ivoš, Radomir Krstić.

Naredne godine stiže i prvi evropski trofej u Srbiju pošto Crvena zvezda osvaja Mitropa kup. U osmini finala je izbačena Dukla (2:0, 0:0), potom Lokomotiva Sofija (1:0, 4:4), u polufinalu pobeda nad Radničkim iz Beograda (2:1, 0:0) i u finalu u dvomeču su crveno-beli bili bolji od imenjaka iz Heba (Ruda Hvezda iz Čehoslovačke) 4:1 i 3:2.

Sve je to najavljivalo ono što će biti kulminacija srpskog fudbala cele te decenije, a koja je dostignuta na reprezentativnom nivou kada je osvojeno zlato na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine.

Nakon što smo na Svetskom prvenstvu 1958. ponovo zaustavljeni u četvrtfinalu od Zapadne Nemačke, slede nova dva velika takmičenja, pošto UEFA odlučuje da pokrene i Evropsko prvenstvo koje je tada nazvano Kup evropskih nacija.

I KEN i Olimpijske igre su se održavali u kratkom razmaku, a posle kvalifikacionih pobeda nad Bugarskom i Portugalijom seniorska reprezentacija stiže na završni turnir u Francusku na kome učestvuju četiri selekcije.

U polufinalu na "Parku prinčeva" se igra jedna od najuzbudljivijih utakmica toga doba, Francuska - Jugoslavija 4:5. "Plavi" počinju vođstvom preko Milana Galića, ali odmah u sledećem minutu izjednačuje Vensan, da bi potpuni preokret usledio golovima Ota i Visnjeskog. Žanetić smanjuje na 3:2, ali Ot opet povisuje na 4:2. I onda rapsodija Jugoslovena u 4 minuta. Prvo pogađa Knez u 74, da bi potpuni preokret i plasman u finale doneo Dražan Jerković golovima u 78. i 79. minutu.

U finalu nas je čekao stari i veliki rival, Sovjetski savez. Stižemo prvi go dola preko Galića, ali izjednačenje donosi Meterveli. I onda u 113. minutu utakmice, u drugom produžetku Ponedeljnik pogađa i donosi SSSR-u prvu titulu evropskih šampiona.

Sastav Jugoslavije u Parizu: Blagoje Vidinić, Vladimir Durković, Fahrudin Jusufi, Ante Žanetić, Jovan Miladinović, Željko Matuš, Željko Perušić, Dragoslav Šekularac, Dražan Jerković, Milan Galić, Bora Kostić. Selektorska komisija: Aleksandar Tirnanić, Ljubomir Lovrić, Dragomir Nikolić.

Samo mesec dana posle prvog EP slede Olimpijske igre u Italiji, a nacionalni tim odlazi tamo u nešto izmenjenom sastavu, sa dosta mladih igrača i bez nekih udarnih igala poput Šekularca i Jerkovića.

U grupnoj fazi su zabeležene pobede nad Ujedinjenim Arapskim Emiratima (6:1), Turskom (4:0), dok u poslednjem meču protiv Bugarske iako smo vodili 3:1 het-trikom Galića Bugari stižu do izjednačenja 3:3, ali bez obzira na to kao prvoplasirani prolazimo u polufinale.

I tada je "Fortuna" prešla na stranu Jugoslovena kako bi im verovatno vratila za ona tri uzastopna poraza u finalima. Najpre, pošto je polufinalni meč protiv domaćina, Italijana, završen nerešeno 1:1 posle produžetaka (Galić 107 - Rosini 110), nisu se izvodili penali nego je žreb bez prisustva publike odlučivao ko će u finale.

Ser Stenli Raus, predsednik UEFA i član FIFA, je u beli šešir stavio listiće sa imenima Italije i Jugoslavije, da bi, posle par trenutaka, izvukao jedan i saopštio ime prvog finaliste. Bila je to Jugoslavija.

Da je sreća uz "plave" pokazalo se i u drugom polufinalu kada su Danci priredili iznenađenje i eliminisali strašnu ekipu Mađarske, te smo dobili i lakšeg protivnika u borbi za zlato.

Tog 10. septembra u Rimu, Jugoslavija je već u prvom minutu došla do vođstva od 1:0 preko Milana Galića, a u 11. Željko Matuš povećava na 2:0. Uz Galića najbolji igrač turnira, Bora Kostić, u 69.minutu pogađa za 3:1, a Danska uspeva da ublaži poraz golom u zadnjim trenucima meča.

Sastav koji je osvojio prvo i jedino olimpijsko zlato: Blagoje Vidinić, Milutin Šoškić, Novak Roganović, Fahrudin Jusufi, Ante Žanetić, Vladimir Durković, Željko Perušić, Andrija Anković, Željko Matuš, Tomislav Knez, Milan Galić, Bora Kostić, Aleksandar Kozlina, Dušan Maravić, Velimir Sombolac, Silvester Takač, Ante Žanetić. Selektorska komisija: Aleksandar Tirnanić, Ljubomir Lovrić, Dragomir Nikolić.

U skladu sa reprezentativnim uspesima nastavljaju se i uspesi srpskih klubova. Najpre iste te godine ekipa Beograd XI, koja u stvari predstavlja reprezentaciju Beograda, stiže do polufinala Kupa sajamskih gradova tokom dvogodišnjeg trajanja takmičenja, a koje je bilo preteča kasnijeg Kupa UEFA.

Tim sastavljen od igrača beogradskih klubova je u osmini finala izbacio Lozanu (6:1 5:3), potom u četvrtfinalu je eliminisan Čelsi (0:1, 4:1), ali u polufinalu je bila prejaka Barselona (1:1, 1:3).

Sastav reprezentacije Beograda u prvom meču protiv Barselone: Šoškić, Durković, Maravić, Tasić, Jusufi, Miladinović, Mihajlović, Šekularac, Spajić, Petaković, Zebec.

Sastav reprezentacije Beograda u u revanšu protiv Barselone: Beara, Durković, Šijaković, Jusufi, Šekularac, Kaloperović, Spajić, Kostić, Petaković, Ognjanović, Tasić.

U narednom izdanju takmičenja prelazi se samo na klubove predstavnike i iz Jugoslavije učestvuje Crvena zvezda koja tokom novog dvogodišnjeg trajanja takmičenja ponovo stiže do polufinala.

U prvom kolu je izbačen Bazel (4:1, 1:1), potom Hibernijan u osmini finala (4:0, 1:09, zatim Espanjol (5:0, 1:2), ali opet je moćna Barselona prepreka u polufinalu (0:2, 1:4).

Sastav Crvene zvezde u prvom meču protiv Barselone: Mirko Stojanović, Vladimir Durković, Luka Malešev, Toma Milićević, Novak Tomić, Dragoslav Šekularac, Dušan Maravić, Vladica Popović, Vojislav Melić, Antun Rudinski, Nikola Stipić.

Sastav Crvene zvezde u revanšu protiv Barselone: Dragomir Vukićević, Vladimir Durković, Luka Malešev, Toma Milićević, Novak Tomić, Svetozar Andrejić, Dušan Maravić, Vladica Popović, Vojislav Melić, Nikola Stipić, Selimir Milošević.

U aprilu 1960. godine reprezentacija igrača do 18 godina stiže do finala Evropskog prvenstva pobedom u grupi nad Engleskom (5:0), i remijima bez golova protiv Bugarske i Holandije, te tako kao prvoplasirana odlazi u polufinale na meč sa Čehoslovačkom koji dobija ubedljivo 6:2.

Ipak, u finalu doživljava poraz od domaćina, Rumunije, 4:1.

Koju nedelju kasnije počinje i Svetsko prvenstvo u Čileu na kome naša seniorska reprezentacija ostvaruje drugi najveći uspeh u istoriji ovdašnjeg fudbala kada je reč o Mundijalima i zauzima četvrto mesto.

Posle startnog poraza od evropskog prvaka, SSSR (2:0), proradio je tandem Galić - Jerković i upisane su pobede nad Urugvajem (3:1) i Kolumbijom (5:0), pa je obezbeđen plasman u četvrtfinale i novi okršaj sa Zapadnom Nemačkom.

U jednoj utakmici sa malo šansi i čvrstom igrom, osvetili smo se za poraze na ranijim Mundijalima i golom Radakovića u 85. minutu (sa čalmom na glavi zbog rasekotine) stigli do pobede i plasmana u polufinale.

I tada se pojavljuju prvi problemi u nacionalnom timu koji kasnije postaju konstantno obeležje reprezentacije, koji nas prate i dan-danas, samo su ponekada različiti uzroci tih problema.

Konkretno tada posle plasmana u polufinale javio se problem premija. Rukovodstvo FSJ je želelo da nagradi igrače sa po 5.000 dolara, iz državnog odgovora je stiglo oštro ne (jer, zaboga, znaju li ti naši igrači i to rukovodstvo "koliko zarađuju naši rudari"), što je izazvalo i nezadovoljstvo među samim fudbalerima.

Na to se pojavio i osećaj više vrednosti kod igrača i potcenjivanje protivnika u polufinalu, jer Čehoslovačka je bila daleko slabiji tim od Zapadne Nemačke koju smo pobedili, pa se meču prišlo pod geslom "lako ćemo" i to se naravno obilo o glavu.

Kadraba je doneo prednost protivniku u 48. minutu kada su "plavi" shvatili da je vrag odneo šalu. Počelo je opsedanje gola Čehoslovačke i to se isplatilo u 69. minutu sjajnim udarcem glavom Jerkovića koji donosi izjednačenje. Ali taman kada se očekivao potpuni preokret i plasman u finale, gde je ceo svet želeo da vidi okršaj Jugoslavije i Brazila, jugoslovenski igrači su potpuno stali (delom i zbog umora od prethodnog meča), a tada stiže kazna.

Šerer najpre jednu kontru kruniše golom u 80. minutu, a onda Marković pravi glupost i igra rukom u svom šesnaestercu, sudija pokazuje na "belu tačku" i Šerer je novim golom zapečatio plasman Čehoslovačke u finale.

Ipak, prilika da se osvoji medalja, pa makar i bronzana, je ostala u meču protiv Čilea, ali indisponirani i "ubijeni u pojam" zbog neulaska u finale, Jugosloveni su samo gledali da otaljaju taj meč i za to su kažnjeni golom Rohasa u 90. minutu koji donosi domaćinu medalju.

Sastav Jugoslavije na Svetskom prvenstvu u Čileu: Milutin Šoškić, Srboljub Krivokuća, Vladimir Durković, Vlatko Marković, Fahrudin Jusufi, Slavko Svinjarević, Žarko Nikolić, Vladica Popović, Dragoslav Šekularac, Petar Radaković, Željko Matuš, Vasilije Šijaković, Željko Perušić, Dražan Jerković, Milan Galić, Josip Skoblar, Vojislav Melić, Vladimir Kovačević, Andrija Anković, Muhamed Mujić, Radoslav Bečejac, Nikola Stipić. Selektorska komisija: Ljubomir Lovrić, Prvoslav Mihajlović, Hugo Ruševljanin.

Nakon deceniju uspeha sledi pad domaćeg reprezentativnog fudbala, jer se nismo plasirali na naredna dva velika takmičenja (EP 1964 i SP 1966), a na Olimpijskim igrama 1964. smo stigli samo do četvrtfinala.

Ni na klupskoj sceni nisu beleženi neki značajniji rezultati u naredne četiri godine, jer je samo OFK Beograd u sezoni 1962/63 stigao do polufinala Kupa pobednika kupova. "Romantičari" su tada na krilima sjajnog Skoblara izbacivali redom Šemi Hale (2:0, 3:3), potom Portdaun (5:1, 2:3), u četvrtfinalu je odigran tromeč sa Napolijem pošto je u prvom meču bilo 2:0 za OFK-u, ali su Italijani u revanšu pobedili 3:1, pa pošto je bio ukupan rezultat 3:3, igrala se i treća utakmica koja je pripala Beograđanima 3:1.

U polufinalu se ipak nije moglo protiv Totenhema, koji beleži najpre trijumf u Beogradu 2:1, a potom i na svom terenu 3:1.

Sastav OFK Beograda u revanšu protiv Totenhema: Vidinić, Gavrić, Krivokuća, Milovanović, Gugleta, Milošev, Marić, Popov, Skoblar, Samardžić, Banović.

Novo uzdizanje fudbala usledilo je u sezoni 1965/66 kada Partizan ostvaruje najveći uspeh ovdašnjeg klupskog fudbala sve do 1991. prve godine. Crno-beli tada stižu do finala Kupa evropskih šampiona.

Bila je to čuvena generacija "Partizanovih beba" predvođenih Veliborom Vasovićem koja je na startu izbacila Nant (2:0, 2:2) da bi da je zrela za visoke domete pokazala u 1/8 finala, u dvomeču sa nemačkim Verderom.

U Beogradu je slavljena pobeda 3:0, a u gostima je upisan trijumf 1:0 i usledili su četvrtfinalni okršaji protiv Sparte iz Praga. Bio je to pravi ispit za ekipu crno-belih, posebno posle poraza u prvom meču na "Letni" 4:1, iako su poveli golom Hasanagića. Ipak, revanš je bio nešto posebno.

Već u 4. minutu Kovačević donosi vođstvo i to je bila kapisla koja je upalila Partizanovu mašineriju koja je do kraja samlela čehoslovački tim 5:0. U strelce su se upisivali još Vasović, pa Hasanagić, pa ponovo Kovačević i na kraju je zapečatio Hasanagić kome je sudija iz Bugarske i poništio još jedan gol, onaj najlepši, makazicama.

U polufinalu je čekao jedan od najmoćnijih timova tog doba, Mančester junajted na čelu sa legendarnim trenerom Metom Bezbijem i nekima od najboljih igrača sveta tog vremena Bobijem Čarltonom i Džordžom Bestom.

Na JNA je bilo 2:0 za crno-bele golovima Hasanagića i Bečejca, dok je u revanšu pretrpljlen minimalni poraz 1:0 i ostvaren je istorijski i najveći uspeh u klupskoj istoriji, plasman u finale Kupa evropskih šampiona i duel sa najboljim timom onog vremena - Realom iz Madrida.

Utakmica se igrala na stadionu "Hejsel" u Briselu, Milanu Galiću je dozvoljeno da napusti služenje vojnog roka i zaigra na ovom meču. Partizan je sjajno počeo meč propustio šanse preko Galića i Hasanagića, ali je ipak u 54. minutu prvi stigao do gola preko Velibora Vasovića.

I kada se očekivalo da crno-beli nastave da gaze ka pobedi i najvažnijem evropskom trofeju, u njih se uvukao strah i grč, što su iskoristili iskusniji u ovakvim mečevima igrači "kraljevskog kluba" i preko Amansija i Serene preokreću rezultat i osvajaju novu evropsku titulu.

Sastav Partizana u finalu Kupa evropskih šampiona: Šoškić, Jusufi, Mihailović, Bečejac, Rašović, Vasović, Bajić, Kovačević, Hasanagić, Galić, Pirmajer.

Iste te godine reprezentacija Jugoslavije do 18 godina osvaja novu medalju, ovog puta bronzanu na Evropskom prvenstvu čiji smo bili domaćini. U grupnoj fazi su upisane pobede protiv Portugalije (2:1), Istočne Nemačke (2:1) i Bugarske (2:0), pa je usledio plasman u polufinale gde je doživljen poraz od SSSR-a. U meču za 3. mesto je pobeđena Španija 2:0.

Sastav mlade reprezentacije: Jovan Aćimović, Petar Bonačić, Mirko Dakić, Borivoje Đorđević, Josip Katalinski, Trifun Mihajlović, Milašin Milić, Fikret Mujkić, Mithad Mujkić, Vlada Nikolić, Marijan Novak, D. Petrović, Danilo Popivoda, Vinko Šrok, Miloš Vidović, Vladimir Vučković.

Dve godine kasnije Crvena zvezda osvaja po drugi put u svojoj istoriji Mitropa kup. Eliminisali su redom Diošđer (3:0, 1:3), Internacional iz Bratislave (3:0, 2:3), Ujpešt Dožu (0:1, 4:1) i na kraju u finalu, u dvomeču bili bolji od Spartaka iz Trnave (0:1, 4:1).

Sastav Crvene zvezde u revanšu finala: Ratomir Dujković, Milovan Đorić, Petar Krivokuća, Miroslav Pavlović, Kiril Dojčinovski, Branko Klenkovski, Zoran Antonijević, Stevan Ostojić, Vojin Lazarević, Jovan Aćimović, Dragan Džajić.

Sve to je najavilo i novi dobar rezultat na reprezentativnom nivou jer je usledilo novo Evropsko prvenstvo i novo, i do sada poslednje finale.

Do završnog turnira na kome su i dalje učestvovale samo po 4 reprezentacije smo došli kroz kvalifikacionu grupu sa Albanijom i Zapadnom Nemačkom i tamo nas je u polufinalu čekao aktuelni šampion sveta - Engleska.

Bila je to jedna od najboljih utakmica u istoriji reprezentacije koja je začinjena onim čuvenim golom Dragana Džajića Gordonu Benksu koji je proglašen za jedan od najboljih u istoriji Evropskih prvenstava, a koji je doneo plasman u finale.

Tamo nas je čekao domaćin Italija koja je imala sreće na žrebu jer je posle 0:0 posle produžetaka protiv SSSR-a papirić sa njenim imenom izvučen na žrebu.

U finalu su morala da se igraju 2 meča, jer u prvom susretu na rimskom "Olimpiku" bilo je 1:1. Vodili smo golom Džajića u 39. minutu, ali je Domengini izjednačio u 80. pa kako ni posle produžetaka nije bilo pobednika zakazan je novi meč za dva dana kasnije. U tom susretu trijumfuju "azuri" golovima Rive i Anastasija.

Sastav Jugoslavije na EURO u Italiji: Ilija Pantelić, Mirsad Fazlagić, Milan Damjanović, Blagoje Paunović, Dragan Holcer, Vahidin Musemić, Dragan Džajić, Miroslav Pavlović, Jovan Aćimović, Dobrivoje Trivić, Idriz Hošić, Radomir Vukčević, Borivoje Đorđević, Ilija Petković, Ivica Osim, Rudolf Belin, Ratomir Dujković, Rajko Aleksić, Mladen Ramljak, Ljubomir Mihajlović, Ivan Brzić, Boško Antić. Selektor: Rajko Mitić.

I to je bio poslednji uspeh koji je zaokružio tu deceniju odličnih rezultata kako na reprezentativnom tako i na klupskom nivou, a ujedno to je bila najuspešnija decenija što se tiče seniorskog nacionalnog tima, jer u narednoj smo se više radovali klupskim uspesima i uspesima mlađih reprezentativnih kategorija.

Sedamdesete godine prošlog veka smo započeli novim uspehom Crvene zvezde koja u sezoni 1970/71 po drugi put u svojoj istoriji stiže do polufinala Kupa evropskih šampiona.

Pošto je u 1. kolu eliminisala Ujpešt (4:0, 0:2), a potom i rumunski Arad (3:0, 3:1) u četvrtfinalu je naišla na Karl Cajs Jenu. U prvom meču u gostima, Nemci nisu birali sredstva što je rezultiralo i isključenjem Dragana Džajića koji nije mogao da istrpi pregrube startove i udarce domaćih igrača, pa je pretrpljen poraz 3:2.

Ipak, u revanšu se na Marakani okupilo 100.000 navijača, dok je ispred stadiona ostalo još tridesetak hiljada. A oni koji su bili na tribinama videli su rapsodiju crveno-belog tima i to bez suspendovanog Džajića. Jenu je načeo Đorić iz penala u 14. minutu, vođstvo je duplirao Filipović, pobedu je osigurao Ostojić u 60. a plasman u polufinale je zapečatio Karasi.

U borbi za mesto u finalu je čekao atinski Panatinaikos, i Zvezda je bila favorit u ovom dvomeču, posebno posle ubedljivih 4:1 u Beogradu het-trikom Ostojića i golom Jankovića. Delovalo je da je revanš u Grčkoj samo formalnost.

Ali tada počinju neke "igre" van teren i do dan-danas je ostalo pod velom misterije šta se to dogodilo u Atini. Igrači tvrde da su pre meča bili drogirani od strane osoblja hotela, neki govore da je neko "prodao utakmicu", a treća teorija je da je meč namešten na državnom nivou.

Bilo kako bilo Panatinaikos je upisao neočekivanu pobedu 3:0 i otišao u finale.

Sastav Crvene zvezde u prvom meču protiv Panatinaikosa: Ratomir Dujković, Milovan Đorić, Branko Klenkovski, Mile Novković, Miroslav Pavlović, Vladislav Bogićević, Slobodan Janković, Stanislav Karasi, Stevan Ostojić, Jovan Aćimović, Zoran Filipović.

Reprezentacija do 18 godina 1974. stiže do novog finala Evropskog prvenstva kroz pobede u grupi nad Istočnom Nemačkom (1:0) i Poljskom (2:1) uz remi sa Turskom (0:0), te u polufinalu pobeđuje Grčku 1:0, ali u meču za titulu gubi od Bugarske minimalnim rezultatom:

Sastav Jugoslavije na U18 EURO u Švedskoj: Miloš Šestić, Zlatko Kranjčar, Novica Kostić, Zoran Lukić, Slobodan Pavković, Goran Popović, Hamdo Radeljaš, Nenad Šalov, Marjan Vlak, Miodrag Vranješ, Đorđe Vujkov, Joško Duplančić, Vlado Fatur, Selver Jahić, Rajko Janjanin, Gazin Ljalja, Željko Švaljek, Aranđel Todorović, Janez Zavodnik.

Posle ovog uspeha mlade reprezentacije u sezoni 1974/75 Crvena zvezda stiže do novog polufinala, ali ovog puta u Kupu pobednika kupova. U 1. kolu je eliminisan PAOK (2:0, 0:1), potom u osmini finala Avenir Bergen, da bi u četvrtfinalu bio spektakularan dvomeč sa Real Madridom.

U Madridu je u prvom meču bilo 2:0, a za revanš na Marakani se ponovo tražila karta više i opet je oko 100.000 ljudi na tribinama gledalo kako njihovih voljeni crveno-beli ruše slavni Real predvođen Santiljanom, Brajtnerom, Necerom, Del Boskeom, Kamačom i ostalima, dok na klupi nije bilo Miljana Miljanića (nije hteo da vodi Real protiv svog bivšeg tima), pa je trener bio Srećko Radišić.

Džajić je doneo vođstvo, a golman Ognjen Petrović iz penela ga duplirao i tako nadoknadio zaostatak iz prvog meča. Kako golova više nije bilo usledili su penali u kojima je Olja Petrović izrastao u junaka odbranivši odlučujući udarac u sedmoj seriji Santiljani.

U polufinalu je čekao Ferencvaroš, koji u prvom meču slavi 2:1, a u Beogradu u revanšu pada rekord u poseti na jednom fudbalskom meču. Bilo je prema procenama oko 110.000 duša na Marakani (delom i zato što je tadašnji prvi čovek Zvezde Nikola Bugarčić sekirom isekao televizijske kablove kako bi ispunio obećanje da TV prenosa neće biti).

Rekord je pao, ali ne i mađarski tim, koji je poveo preko Pustajia u 7. minut. Preokret u drugom poluvremenu je usledio preko Kerija i Filipovića, ali taman kada se činilo da slede novi produžeci na Marakani, Međeši je matirao Petrovića i vinuo Ferencvaroš u finale.

Sastav Zvezde u revanšu protiv Ferencvaroša: O. Petrović, Đorđević, Nikitović, Radović, Keri, Baralić, S. Janković, Antonijević (od 37. Filipović), Savić, V. Petrović, Šestić.

Godine 1976. beležimo poslednji značajniji rezultat seniorske reprezentacije, a to je bio plasman u polufinale Evropskog prvenstva, čiji je domaćin završnog turnira na kome su igrale 4 selekcijeje bila upravo Jugoslavija.

Ipak, u polufinalu na beogradskoj "Marakani", doživljen je poraz od Zapadne Nemačke uprkos fantastičnom početku i vođstvu 2:0 posle samo pola sata igre zahvaljujući golovima Popivode i Džajića. Ipak u drugom poluvremenu "panceri" stižu do izjednačenja preko Flohea i Gerda Milera, da bi nas isti taj Miler sa još dva gola u produžecima dotukao i poslao u borbu za treće mesto.

Tamo smo na zagrebačkom "Maksimiru" izgubili od Holandije opet posle produžetka, iako smo golovima Katalinskog i Džajića uspevali da stignemo dva puta zaostatak.

Reprezentacija Jugoslavije na EP 1976: Jovan Aćimović, Ivan Buljan, Borislav Đorđević, Dragan Džajić, Džemal Hadžiabdić, Vahid Halilhodžić, Jurica Jerković, Josip Katalinski, Enver Marić, Dražen Mužinić, Branko Oblak, Ognjen Petrović, Danilo Popivoda, Ivan Šurjak, Drago Vabec, Franjo Vladić, Momčilo Vukotić, Slaviša Žungul. Selektor: Ante Mladinić.

Tačno 20 godina nakon svog prvog evropskog finala i to baš u Mitropa kupu, Vojvodina ostvaruje najveći klupski uspeh i osvaja ovo isto takmičenje 1977. godine.

"Lale" iz Novog Sada bile su među 4 ekipe koje su učestvovale u ovom takmičenju, koje se igralo po ligaškom sistemu i u konkurenciji Fiorentine, Sparte iz Praga i Vašaša sakupile su 7 bodova, koliko i Vašaš, ali zbog bolje gol razlike bili su pobednici grupe i samim time i Mitropa kupa.

Te 1977. godine, za Vojvodinu su igrali: Petar Nikezić, Vasa Rutonjski, Đorđe Vujkov, Šandor Mokuš, Martin Novoselac, Vladimir Trifunović, Željko Jurčić, Ratko Svilar, Slavko Ličinar, Miladin Purać, Rajko Aleksić, Laslo Lerinc, Slobodan Pavković, Josif Ilić, Miroslav Vukašinović, Slobodan Vučeković, Dragan Todorović, Dragan Bošnjak, Milorad Kosanović, Branislav Novaković, Mile Dragojević, Momčilo Bošković, Dušan Stakić, Zoran Mišić, Nebojša Vučković, Dušan Nenadić, Ivica Radosavljević, Luka Titov i Brane Anikić.

Da pehar namenjen pobedniku Mitropa kupa i drugu godinu zaredom ostane u Srbiji potrudio se Partizan koji je u narednoj sezoni trijumfalno prošao kroz grupu sa Peruđom (1:2, 4:0) i češkom Zbrojevkom (5:1, 4:1) i plasirao se u finale gde je upisan trijumf nad Honvedom 1:0. Jedini gol je postigao Aca Trifunović.

Sastav Partizana u finalu Mitropa kupa protiv Honveda: Zalad, Đurović, Kozić, Trifunović, Stojković, Lazičić, Zavišić, Živković, Santrač (Varga, Jović), Prekazi i Klinčarski.

Te godine su i mlađe reprezentativne selekcije beležile uspehe na Evropskim prvenstvima. Mlada reprezentacija (do 21 godine) osvojila je zlato na prvom organizovanom šampionatu "starog kontinenta" za taj uzrast.

"Plavi" klinci su posle kvalifikacija, u kojima su bili ispred Španije i Rumunije, ušli u nokaut fazu, pa su tako u četvrtfinalu eliminisalil Mađarsku ukupnim rezultatom 2:1, a u polufinalu slavili nad Engleskom ukupno 3:2 i onda u finalu protiv Istočne Nemačke, na krilima nezaustavljivog Halilhodžića, je najpre u gostima upisana pobeda 1:0, a u revanšu u Mostaru je bilo 4:4, te je tako prva i jedina titula na EP za igrače do 21 godine došla u Jugoslaviju.

Sastav Jugoslavije koji je osvojio U21 EP: Aleksandar Stojanović, Nenad Stojković, Zlatko Krmpotić, Srećko Bogdan, Milovan Obradović, Velimir Zajec, Dragan Bošnjak (Vladeta Starčević 46), Nikica Klinčarski (Nedžad Verlašević 36 or 41), Radomir Savić, Vahid Halilhodžić, Damir Desnica.

Te godine je i omladinska reprezentacija (do 18 godina) osvojila srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u Poljskoj. Zahvaljujući boljoj gol-razlici od Mađarske smo prošli grupu u kojoj su još bili Island i Belgija (koja se povukla zbog trovanja igrača), pa smo u polufinalu išli na Škotsku koju smo izbacili posle penala (4:2) pošto je rezultat posle produžetaka bio 2:2.

U finalu je doživljen poraz od Sovjetskog saveza 3:0.

Sastav reprezentacije Jugoslavije na U18 EP: Mehmed Baždarević, Nikola Duvnjak, Goran Džafić, Marko Elzner, Ivan Gudelj, Milan Icin, Tomislav Ivković, Milan Janković, Robert Juričko, Mirza Kapetanović, Vladimir Lazičić, Predrag Milovanović, Marko Mlinarić, Igor Mrkun, Ante Rumaro, Ante Rumora, Haris Smajić, Željko Stanić, Zvonko Varga, Dragan Vasović, Zvonko Živković.

U sledećoj sezoni Crvena zvezda je dogurala do finala Kupa UEFA. U 1. kolu je eliminisan Dinamo iz Berlina (4:1, 2:5), potom i Sporting iz Hihona (1:1, 1:0) da bi usledili kultni dueli sa Arsenalom. U Beogradu je bilo 1:0 golom Cvijetina Blagojevića, da bi potom na redu bio onaj legendarni revanš na "Hajberiju" u kome je Sanderlend anulirao rezultat iz Beograda, da bi u 87. minutu Dule Savić postigao čuveni gol iz voleja i u "Londonu je nastao muk".

U četvrtfinalu je čekao još jedan engleski tim, VBA, koji je takođe eliminisan (1:0, 1:1), a u polufinalu je čekala Herta iz Berlina koja je izbačena zahvaljujući golu u gostima Miloša Šestića posle pobede u prvom meču na Marakani golom Duleta Savića.

Protivnik u finalu je bila tada moćna Borusija iz Menhengladbaha. Prva utakmica finala odigrana je u Beogradu i završila se nesrećno po tim Crvene zvezde – 1:1, jer je tokom čitave utakmice Zvezda napadala, propustila niz sjajnih prilika. Crveno-beli su došli do vođstva od 1:0 golom Šestića u 21. minutu, ali je nesrećan autogol Jurišića u 60. minutu izjednačio rezultat na 1:1.

U revanšu u Dizeldorfu je sudija pogurao domaće kada je u 15. minutu pokazao na "belu tačku" posle pada nemačkog igrača u kaznenom prostoru Zvezde iako nije bilo nikakvog kontakta. Loptu uzima Alan Simonsen i postiže, ispostaviće se, jedini i odlučujući gol na meču koji donosi "koltovima" evropski trofej.

Sastav Crvene zvezde u revanšu finala Kupa UEFA: Stojanović, Jovanović, Miletović, Jurišić, Muslin, Jovin, Petrović, Blagojević, Milovanović (Šestić), Savić, Milosavljević.

Te 1979. godine su i reprezentativci do 18 godina osvojili Evropsko prvenstvo, posle poraza prethodne godine u polufinalu. U grupi su zabeležene pobede nad Mađarskom (2:0), Austrijom (2:1) i Norveškom (3:1), pa je u polufinalu deklasirana Francuska 3:0 da bi u finalu pala Bugarska golom Stojančeta Zlatanovskog.

Sastav reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila U18 EP: Mehmed Baždarević, Mladen Bogdanović, Zlatko Cakalić, Vlado Čapljić, Stjepan Deverić, Boško Đurovski, Adnan Džanić, Ivan Gudelj, Luka Lazić, Srboljub Marinković, Sead Merdanović, Borislav Mitrović, Ivan Pudar, Miodrag Radović, Radomir Radulović, Bratislav Rinčić, Stojanče Zlatanovski.

Sa ovom decenijom se završavaju godine kada je srpski fudbal, bilo klupski, bilo reprezentativni doživljavao uspehe u nizu, te tako veliki rezultati od tada postaju sve ređi, neuspesi i slavni i neslavni porazi sve češći, a zlatni bleskovi se pojavljuju tek na nekoliko godina.

Iako deveta decenija 20. veka nije krenula loše, plasmanom u polufinale Evropskog prvenstva za igrače do 21 godine 1980. gde smo eliminisani od SSSR-a u dvomeču (0:1, 0:3), ali i istorijskim uspehom Radničkog iz Niša koji je dogurao do polufinala Kupa UEFA u sezoni 1981/82, uspesi i dobri rezultati su počeli da izostaju u većem broju.

Ipak, "Real sa Nišave" je odigrao furiozno tu sezonu u Evropi. Odmah na startu je izbačen Napoli zahvaljujući golovima u gostima u prvom meču (0:0, 2:2), potom je eliminisan Grahsopers posle boljeg izvođenja penala (0:2, 2:0, 3:0 pen.), pa je krcati Čair dočekao slavni Fejnord koji je pao golovima Radosavljevića i Savića. U revanšu je pretrpljen minimalni poraz i Radnički je u četvrtfinalu išao na Dandi junajted.

Poraz 2:0 u Škotskoj nije obeshrabrio Nišlije koje su svesne istorijske šanse u revanšu pobedile 3:0 golovima Panajotovića (52, 72) i Nikolića (86). Te je tako obezbeđen ulazak u polufinale i okršaji sa fantastičnim HSV-om koga su predvodili Magat, Hrubeš, van Hesen i ostali.

I takav Hamburger je pao na Čairu (2:1) golovima Beganovića i Obradovića, ali je u revanšu nemački tim pokazao svu svoju moć (5:1).

Sastav Radničkog u polufinalu Kupa UEFA protiv HSV: Milenković, Gavrilović, Obradović, Bojović, Vojinović, Drizić, Stojiljković, Đorđević, Nikolić (Stanković), Aleksić (Radisavljević), Beganović.

Upravo to je bilo sve od ulaska u samu završnicu evropskih takmičenja srpskih klubova u toj deceniji. Jesu bila neka četvrtfinala Kupa šampiona ili Kupa pobednika kupova, ali dalje od toga se nije doguralo.

Ni seniorskoj reprezentaciji nisu cvetale ruže, jer jedini značajniji rezultat je ostvaren na Olimpijskim igrama 1984. u Los Anđelesu. Tada je reprezentacija Jugoslavije, sastavljena od mladih igrača osvojila bronzanu medalju.

U grupi na OI su ostvarene pobede nad Kamerunom (2:1), Kanadom (1:0) i Irakom (4:2) pa se u četvrtfinalu išlo na Zapadnu Nemačku protiv koje je prikazana najbolja igra, ponajpre zahvaljujući trostrukom strelcu Bori Cvetkoviću i upisana ubedljiva pobeda 5:2.

U polufinalu protiv Francuske je doživljen poraz 4:2 u produžetku, iako smo se vratili posle zaostatka od 0:2, pa smo igrali meč za treće mesto protiv Italije i pobedili 2:1 golovima Baljića i Deverića.

Sastav Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu: Mirsad Baljić, Mehmed Baždarević, Vlado Čapljić, Bora Cvetković, Stjepan Deverić, Milko Đurovski, Marko Elsner, Nenad Gračan, Tomislav Ivković, Srećko Katanec, Branko Miljuš, Mitar Mrkela, Jovica Nikolić, Ivan Pudar, Ljubomir Radanović, Admir Smajić, Dragan Stojković. Selektor: Ivan Toplak.

Iste te godine je mlada reprezentacije do 21 godine stigla ponovo do polufinala Evropskog prvenstva pošto je u četvrtfinalu u dvomeču izbacila Škotsku ukupnim rezultatom 4:3, ali je na putu ka finalu zaustavila Španija (0:1, 0:2).

Vrhunac te decenije se u stvari dogodio 1987. godine kada se pojavila čuvena generacija "Čileanaca", odnosno momaka koji osvajaju Svetsko prvenstvo za igrače do 20 godina i to na prvom pojavljivanju Jugoslavije na tom završnom turniru.

Da to je bila ona ekipa sa Prosinečkim, Mijatovićem, Šukerom, Petrićem i ostalima koja je tamo negde u Južnu Ameriku ispraćena s očekivanjem brzog povratka, a dočekana kao svestski šampion koji treba da vrati tadašnji jugoslovenski fudbal na stare staze slave u narednim godinama.

Krenulo je ubedljivim pobedama u grupi nad Čileom (4:2), Australijom (4:0) i Togom (4:1), a prekretnica je bio četvrtfinalni meč protiv favorizovanog Brazila. Poveli su Južnoamerikanci preko Alsinda u 44, ali je izjednačio Mijatović u 52. da bi onda u 89. minutu Prosinečki postigao evrogol iz slobodnog udarca vredan polufinala.

Tamo je pala Istočna Nemačka 2:1 golovima Štimca i Šukera, a u finalu posle 1:1 (Boban u 85, Viteček iz penala u 87) i produžetaka bez golova naši "Čileanci" su bili bolji izvođači penala, a Boban je dao odlučujući gol.

Sastav omladinske reprezentacija Jugoslavije koja je postala prvak sveta: Dragoje Leković, Branko Brnović, Robert Jarni, Dubravko Pavličić, Slavoljub Janković, Igor Štimac, Zoran Mijucić, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Milan Pavlović, Predrag Mijatović, Tomislav Piplica, Davor Šuker, Gordan Petrić, Pero Škorić, Dejan Antonić, Slaviša Đurković, Ranko Zirojević. Selektor: Mirko Jozić.

I to je bilo sve od velikih i zlatnih momenata u toj deceniji, pa je sledeći veći uspeh stigao 1990. godine kada je mlada reprezentacija Jugoslavije do 21. godine ponovo stigla do finala Evropskog prvenstva.

Bila je to upravo selekcija mahom sastavljena baš od dosta igrača iz ekipe iz Čilea koja je svojila Mundijalito, pa je tako u četvrtfinalu, posle uspešno prebrođenih kvalifikacija, eliminisana Bugarska u dvomeču (2:0, 1:0), a potom u polufinalu Italija (0:0, 2:2).

U finalu novi okršaji sa SSSR-om i opet poraz u dva meča. U prvom meču kao domaćini smo poraženi 4:2, a u revanšu u gostima novi poraz 3:1.

Sastav Jugoslavije koji je igrao finale EP za igrače do 21 godine 1990: Dragoje Leković, Niša Saveljić, Alen Petrović, Siniša Mihajlović, Miroslav Đukić, Boban Babunski, Robert Jarni, Branko Brnović, Davor Šuker, Alen Bokšić, Predrag Mijatović, Andrej Panadić, Džoni Novak, Robert Prosinečki, Zvonimir Boban. Selektor: Ivan Čabrinović.

Najveći uspeh srpskog fudbala svih vremena, makar kada govorimo o seniorskom, dogodio se u sezoni 1990/91 kada je Crvena zvezda postala prvak Evrope u Bariju.

Crveno-beli su te sezone naplatili sve neke neuspehe iz prethodne decenije, neka nepravedna ispadanja u osminama finala i četvrtfinalima, neke sudijske greške, jednostavno je to bila godina ispravljanja svega.

Redom su pred četom Ljupka Petrovića padali Grashopers (1:1, 4:1), potom Rendžers (3:0, 1:1), pa u četvrtfinalu Dinamo Drezden (3:0, 3:0), sve do onih kultnih dvomeča sa minhenskim Bajernom u kojima je Zvezda pružila i najbolju igru, posebno u prvom susretu na Olimpijskom stadionu Minhenu.

Savićević je igrao doktorski i pobedu u gostima 2:1 začinio asistencijom i golom, da bi u revanšu usledio vrhunac neizvesnosti pošto su se Nemci vratili iako je Mihajlović doneo vođstvo.

Golovima Augentalera i Bendera usledio je preokret i anuliran je rezultat iz prvog meča, a usledili su trenuci strepnje i neizvesnosti sve do onog 90. minuta, ubacivanje lopte u kazneni prostor Mihajlovića, nespretne reakcije Augentalera i još većeg kiksa golmana. Lopta je bila u mreži, 2:2, Zvezda u finalu, a "nebo se otvorilo i stadion je eksplodirao".

U finalu na stadionu "Sveti Nikola" čekao je Olimpik Marsej, u tom trenutku po imenima igrača daleko bolji tim. Ipak, nije bilo golova posle 120 minuta igre, pa su se izvodili penali. Stojanović je već u prvoj seriji zaustavio šut Amorosa, igrači Zvezde (Prosinečki, Binić, Belodedić, Mihajlović i Pančev) bili su neumoljivi, a ovaj poslednji donosi evropsku titulu i pehar Kupa evropskih šampiona na Marakanu.

Tim Crvene zvezde koji je osvojio Kup evropskih šampiona: Stevan Stojanović, Milić Jovanović, Željko Kaluđerović, Miodrag Belodedić, Duško Radinović, Ilija Najdoski, Slobodan Marović, Refik Šabanadžović, Rade Tošić, Goran Vasilijević, Aleksandar Ilić, Vlada Stošić, Vladimir Jugović, Robert Prosinečki, Dejan Savićević, Siniša Mihajlović, Ivica Momčilović, Dejan Joksimović, Ivan Adžić, Duško Savić, Đorđe Aćimović, Dragiša Binić, Darko Pančev, Ljubiša Milojević, Vladan Lukić.

Zvezda je te godine osvojila i Interkontinentalni kup protiv Kolo Koloa 3:0, dok je u Superkupu Evrope nezasluženo izgubila na "Old Trafordu" od Mančester junajteda 1:0.

Učestvovala je i sledeće sezone u Kupu evropskih šampiona kao branilac titule i posle prva dva kvalifikaciona kola preko Portdauna (4:0, 4:0) i Apolona (3:1, 2:0) ušla u grupnu fazu koja se od tada po prvi put igrala u Kupu šampiona.

Zbog stanja u zemlji i rata na prostorima Hrvatske i BiH, mečeve u grupnoj fazi je igrala kao domaćin u Sofiji i Budimpešti. S obzirom da je sistem takmičenja promenjen, a pobednici grupa su išli direktno u finale, Zvezda je bila druga u grupi iza Sampdorije koja je otišla u borbu za titulu sa Barselonom.

Bila je to i labudova pesma jugoslovenskog fudbala, ali i srpskog klupskog fudbala, jer je to poslednji ulazak u samu završnicu nekog od naših klubova u nekom od najjačih evropskih takmičenja.

Usledio je rat, raspad zemlje, i sportske sankcije koje su uvedene tadašnjoj SR Jugoslaviji koja do 1996. godine nije mogla da učestvuje u međunarodnim takmičenjima, iako je recimo 1992. godine reprezentacija imala možda i najbolju generaciju koja se plasirala na Evropsko prvenstvo, ali je odlukom UEFA izbačena pred početak takmičenja i na šampionat su poslati Danci koji su postali tada i prvaci Evrope.

Tokom 90-tih posle ukidanja sankcija naši klubovi i reprezentacija su se vraćali na međunarodnu scenu, ali "evropskog proleća" nije bilo, možemo pomenuti da je Vojvodina 1998. stigla do finala Intertoto kupa, ali to je daleko nižerazredno takmičenje i na neki način je predstavljalo kvalifikacije za Kup UEFA, a igrala su se u okviru njega tri finala.

Prvu deceniju 21. veka su obeležili pre svega uspesi mlađih reprezentativnih selekcija koje su u svojim kategorijama beležile zapažene rezultate na Evropskim prvenstvima.

Počelo je 2001. kada su omladinci u Finskoj prošli grupu pobedama nad domaćinom (8:4) i Ukrajinom 2:1 uz poraz od Češke (1:0), i tako stigli do meča za 3. mesto u kome ih je razbila Španija 6:2.

Sastav Jugoslavije na EP za omladince (do 18 godina): Emir Bihorac, Saša Cilinšek, Jovan Damjanović, Nikola Jozić, Dejan Kekezović, Danko Lazović, Zoran Ljubinković, Goran Lovre, Aleksandar Luković, Dražen Međedović, Nenad Milijaš, Dejan Milovanović, Zvezdan Misimović, Miljan Mrdaković, Vukašin Poleksić, Dragan Radosavljević, Demir Ramović, Slaven Stanković, Saša Stojanović, Miloš Stojičić, Đorđe Tutorić.

Veliki uspeh je napravila selekcija do 21 godine 2004. kada je na EP u Nemačkoj posle grupne faze pobedama na Hrvatskom (3:2) i Belorusijom (2:1) uz poraz od Italije (2:1) ušla u polufinale i tamo izbacila Švedsku posle penala (1:1, pen 6:5) te tako stigla do finala u kome je ponovo bila bolja Italija 3:0.

Sastav U21 reprezentacije SCG na EP u Nemačkoj: Nikola Milojević, Dragan Stančić, Nikola Mijailović, Marko Baša, Danko Lazović, Miloš Marić, Bojan Miladinović, Dejan Milovanović, Milan Biševac, Branislav Ivanović, Radomir Đalović, Vladimir Stojković, Miloš Krasić, Goran Lovre, Igor Matić, Bojan Neziri, Simon Vukčević, Branimir Petrović, Boško Janković. Selektor: Vladimir Petrović Pižon.

Naredne godine omladinci ponovo stižu do polufinala Evropskog prvenstva pobedama u grupi nad Nemačkom (4:2), Severnom Irskom (1:0), Grčkom (3:0), ali se u borbi za finale isprečila Engleska 1:3.

Sastav omladinske reprezentacije SCG na EP 2005: Aleksandar Jović, Milan Perendija, Gojko Kačar, Milan Smiljanić, Vladimir Bogdanović, Ljubomir Stevanović, Predrag Pavlović, Borislav Pavlović, Nebojša Marinković, Marko Markovski, Borko Veselinović, Dejan Muštur, Nenad Đurović, Nenad Tomović, Nenad Lazarevski, Stefan Đurović, Nemanja Arsenijević. Selektor: Zvonko Živković.

Sledećeg leta mlada reprezentacija sastavljena stiže do polufinala Evropskog prvenstva u Portugaliji, uprkos promenljivim rezultatima u grupnoj fazi, porazi od Nemačke (0:1) i Francuske (0:2) i pobeda nad domaćinom je donela mesto među 4 najbolje ekipe.

Ipak, u polufinalu posle 0:0 nakon 120 minuta, Ukrajinci su bolji na penalima i odlaze u finale.

Sastav U21 reprezentacije SCG na EP u Portugaliji: Vladimir Stojković, Branislav Ivanović, Duško Tošić, Milan Stepanov, Milan Biševac, Nenad Milijaš, Marko Lomić, Miloš Krasić, Dušan Basta, Ivan Todorović, Milan Purović, Aleksandar Jović, Miroslav Vujadinović, Nemanja Rnić, Boško Janković, Simon Vukčević, Predrag Pavlović, Stefan Babović, Dejan Milovanović, Đorđe Rakić, Igor Burzanović. Selektor: Dragan Okuka.

Novo i do sada poslednje finale reprezentacije do 21 godine usledilo je godinu dana kasnije u Holandiji, kada je selektor Miroslav Đukić poveo strašan tim koji je vrveo od talentovanih pojedinaca i koji su u grupi pobeđivali Italiju (1:0), Češku (1:0) i izgubili od Engleske (0:2).

U polufinalu je pobeđena Belgija golovima Kolarova i Mrđe, ali je u borbi za zlato doživljen debakl protiv domaćina, Holandije, 4:1.

Sastav U21 reprezentacije Srbije na EP u Holandiji 2007: Damir Kahriman, Branislav Ivanović, Antonio Rukavina, Duško Tošić, Aleksandar Kolarov, Dejan Milovanović, Milan Smiljanić, Nikola Drinčić, Boško Janković, Miloš Krasić, Zoran Tošić, Đorđe Rakić, Dušan Basta, Gojko Kačar, Stefan Babović, Nemanja Rnić, Predrag Pavlović, Nikola Petković, Slobodan Rajković, Đorđe Ivelja, Dragan Mrđa, Aleksandar Kesić. Selektor: Miroslav Đukić.

Posle toga kreću novi dobri rezultati u omladinskoj konkurenciji, pa tako momci do 19 godina 2009. stižu do polufinala prvenstva Evrope preko grupe u kojoj su tukli Španiju (2:1) i Tursku (1:0) uz nerešeno sa Francuskom (1:1). Ali u polufinalu ih zaustavlja Ukrajina (1:3).

Sastav omladinske reprezentacije Srbije na EP 2009: Aleksandar Kirovski, Nikola Matek, Dejan Blagojević, Nemanja Crnoglavac, Miloš Cvetković, Gojko Ivković, Milan Milanović, Aleksandar Miljković, Filip Pjević, Mihajlo Cakić, Filip Đuričić, Adem Ljajić, Uroš Matić, Slobodan Medojević, Danijel Aleksić, Milan Bubalo, Nemanja Milić, Milan Pršo. Selektor: Aleksandar Stanojević.

I na sledećem Evropskom prvenstvu ponovo stižemo do polufinala. Bilo je to 2011. godine u Rumuniji kada beležimo u grupi pobedu nad Turskom (2:0), remi sa Belgijom (1:1) i poraz od Španije (1:4).

U polufinalu nalećemo na prejaku Češku i ispadamo porazom 4:2.

Sastav omladinske reprezentacije Srbije na EP 2011: Nikola Perić, Marko Petković, Uroš Ćosić, Nenad Lukić, Aleksandar Pantić, Uroš Vitas, Filip Malbašić, Andrej Mrkela, Darko Brašanac, Goran Čaušić, Đorđe Despotović, Spasoje Stefanović, Jovan Krneta, Miloš Jojić, Nikola Trujić, Aleksandar Pešić, Ivan Rogač, Danilo Kuzmanović. Selektor: Dejan Govedarica.

Sve neuspehe i ispadanja u polufinalima prethodnih godina konačno naplaćuje 2013. godine u Litvaniji ekipa koju je selektirao Ljubinko Drulović, a koju su predvodili neki od danas naših najboljih fudbalera.

Taj tim je u grupi tukao Tursku (2:1), potom Gruziju (1:0) igrao nerešeno sa Francuskom (1:1) i zatim u polufinalu, posle 2:2 i produžetaka, na penale izbacio Portugaliju (3:2). U borbi za titulu prvaka Evrope je odlučujući gol postigao Andrija Luković i doneo posle toliko decenija šampionski pehar namenjen najboljem evropskom timu u omladinskoj konkurenciji u Beograd.

Sastav omladinske reprezentacije Srbije na EP 2013 koja je postala prvak Evrope: Predrag Rajković, Stefan Čupić, Petar Golubović, Slobodan Urošević, Nikola Antić, Aleksandar Filipović, Miloš Veljković, Sergej Milinković Savić, Dejan Meleg, Marko Pavlovski, Andrija Luković, Mijat Gaćinović, Milan Vojvodić, Nemanja Maksimović, Ognjen Ožegović, Uroš Đurđević, Aleksandar Mitrović, Aleksandar Čavrić. Selektor: Ljubinko Drulović.

Već sledeće godine na novom Evropskom prvenstvu za igrače do 19 godina Srbija ponovo stiže do 4 najbolja tima. U grupi smo pobedili Bugarsku (1:0) u igrali nerešeno protiv Nemačke (2:2) i protiv Ukrajine (1:1) što ne samo da je donelo polufinale, već i plasman na Svetsko prvenstvo za igrače do 20 godina.

U polufinalu nam se Portugalija osvetila za eliminaciju od prošle godine pošto je opet bilo nerešeno posle 120 minuta (0:0), ali na penalima nismo imali sreće.

Sastav omladinske reprezentacije Srbije na EP 2014: Predrag Rajković, Milan Gajić, Nemanja Antonov, Saša Zdjelar, Miladin Stevanović, Srđan Babić, Nemanja Maksimović, Staniša Mandić, Mijat Gaćinović, Vukašin Jovanović, Sergej Milinković Savić, Vanja Milinković Savić, Marko Grujić, Mihailo Ristić, Dejan Dražić, Luka Jović, Milan Jokić, Danilo Pantić, Veljko Simić, Andrija Živković. Selektor: Veljko Paunović.

I onda naredne godine je usledio za sada najveći uspeh našeg reprezentativnog fudbala u 21. veku. Upravo ova generacija momaka je posle plasmana u polufinale na EP uspela da ponovi uspeh legendarnih "Čileanaca" iz 1987. i postane šampion sveta u uzrastu za igrače do 21. godine.

Na Novom Zelandu su "Orlići" počeli loše porazom u grupi od Urugvaja (0:1), ali u narednom kolu je pobeđen Mali (2:0) da bi prvo mesto u grupi bilo obezbeđeno trijumfom nad Meksikom (2:0).

U osmini finala smo eliminisali Mađarsku srećnim autogolom Talabera u 118. minutu, pa smo u četvrtfinalu išli na Amerikance. Bez golova posle 120 minuta i onda ludačka penal drama u kojoj naši dečaci izlaze kao pobednici (6:5).

Mali nas je čekao u polufinalu, ovog puta je pao teže nego u grupnoj fazi, tek u 101. minutu golom Šaponjića (2:1) i onda specilitet u finalu sa favorizovanim Brazilom koga su predvodili Andreas Pereira i Gabrijel Žesus.

Bilo je to 120 minuta drame. Srbija je povela preko Mandića u 70. minutu, ali je izjednačio Pereira tri minuta kasnije. Ušlo se u produžetke, ali taman kada se činilo da će se opet izvoditi penali, u 118. minutu je sevnula kontra Srbije, Ilić za Živkovića, Živković za Maksimovića, a ovaj rutinski, spoljnim delom stopalam šalje loptu ispod brazilskog golmana i SRBIJA JE PRVAK SVETA!

Sastav omladinske reprezentacije Srbije koja je postala šampion sveta: Predrag Rajković, Milan Gajić, Nemanja Antonov, Saša Zdjelar, Miloš Veljković, Nemanja Maksimović, Staniša Mandić, Mijat Gaćinović, Andrija Živković, Filip Manojlović, Stefan Milošević, Vukašin Jovanović, Miladin Stevanović, Marko Grujić, Radovan Pankov, Filip Janković, Stefan Ilić, braća Sergej i Vanja Milinković Savić.

I to je ujedno bio i dosadašnji vrhunac srpskog fudbala u 21. veku i poslednje veliko slavlje i značajniji rezultat.

Ne zaboravljamo ni neke klupske uspehe poslednjih godina kao što je Crvena zvezda dva puta uzastopno igrala grupnu fazu Lige šampiona i imala jedan plasman u 1/16 finala Lige Evrope, dok je Partizan takođe dva puta igrao grupnu fazu Lige šampiona (2003/04 i 2009/10), te je 2005. stigao i do osmine finala Lige Kupa UEFA, ali nijedan klub nije stigao do same završnice ili polufinala nekog evropskog takmičenja.

Dakle, to bi bilo to od ovdašnjeg srpskog fudbala. Kao što vidite "zlatni dani" su bili odavno, čak i pre nekoliko decenija, povremeno se desi neki bljesak i to je to.

Neuspeha i bolnih, tragičnih, poraza i katastrofa je, nažalost, bilo daleko više, posebno u poslednje 3-4 decenije. Ali mi se i dalje "ložimo".

(Espreso.co.rs)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.