Prva žena koja je osvojila Oskara za filmsku muziku... A da li je to zaslužila?
Hildur Gudnadotir, dobitnica 92. Oskara za najbolju filmsku muziku, Foto: Printscreen

PC Oskar

Prva žena koja je osvojila Oskara za filmsku muziku... A da li je to zaslužila?

Politička korektnost kao imperativ našeg vremena, rodna ravnopravnost po svaku cenu, možda i utešna nagrada filmu Džoker koji je krajnje neopravdano ostao bez najvažnijih Oskara koje JESTE zaslužio - uglavnom, Oskara za filmsku muziku dobila je beznačajna autorka Hildur Gudnadotir (Hildur Gudnadottir) za muziku u filmu Džoker.

Objavljeno: 18:11h
Vladimir Marković

Kritičari dodele nagrada Oskar svašta su zamerili ovogodišnjim nominacijama. Najčešće zamerke čuju se na račun seksizma (nema dovoljno nominovanih žena, neke kategorije su gotovo potpuno "zatvorene" za žene, poput najbolje režije) i rasizma (nema dovoljno kandidata koji su drugih boja kože osim bele).

Ostavićemo na trenutak po strani te "realne" kategorije sa ovozemaljskim i opipljivim problemima i pozabavićemo se najapstraktnijom kategorijom za koju se dodeljuje Oskar - filmskom muzikom. Da li je moguće bilo kojim egzaktnim kriterijumom odrediti zašto je jedna filmska muzika bolja od ostalih? Teško. Da li je moguće primeniti kriterijume muzičke analize: razvijenost harmonije, trajanje i složenost muzičkih rečenica, zanimljivo i originalno kretanje progresije, upečatljiv kontrapunkt, aranžman, orkestraciju? Samo donekle, jer ako ti elementi odvuku pažnju gledaoca od praćenja filma, koji je ipak ono zbog čega idemo u bioskop, onda kompozitor nije obavio svoj posao kako treba. Dakle, kada sve uzmemo u obzir, postavlja se ono najvažnije pitanje: da li ta muzika "radi" sa tim filmom?

Uzmimo kao primer Vendersov moderni klasik "Pariz, Teksas" i muziku Raja Kudera u tom filmu. Glavna muzička rečenica glavne teme ima samo četrnaest dugih nota raspoređenih u svega šest taktova, što je izrazito kratko za jednu temu. Svega tri instrumenta čuju se u aranžmanu: čelična gitara (steel guitar) kao vodeći instrument, španska gitara kao prateći instrument i sintisajzer koji svira pedove (pad - ambijentalna boja, koju srpski muzičari od milja zovu tepih). Možda se provukla i poneka nota perkusija. Ukupno trojica muzičara su potpisani kao izvođači: Raj Kuder, Dejvid Lindli (David Lindley) i Džim Dickinson (Jim Dickinson). A sada zamislimo film Pariz, Teksas bez te muzike. Ne biva. Nema Raja Kudera, nema filma Pariz, Teksas. Ili barem to više ne bi bio tako upečatljiv film.

Ako govorimo o nagradama, film Pariz, Teksas ih je dobio nekoliko. Ukupno osam, uključujući kansku Zlatnu palmu za najbolji film. I nula "Oskara". Nije ni nominovan za Oskara ni u jednoj kategoriji. Raj Kuder nije dobio nijednu nagradu za filmsku muziku u filmu Pariz, Teksas, samo jednu nominaciju za BAFTA nagradu, koju na kraju nije osvojio - dobio ju je Enio Morikone za muziku iz filma "Bilo jednom u Americi", koja nije njegovo najbolje ostvarenje u karijeri. Ponekada kada na RTS-u ili nekoj lokalnoj televiziji idu kadrovi nekog idiličnog zelenog pejzaža, muzički urednici puste ovu Morikoneovu temu kao pokrivalicu, koja se uvek lepo uklopi sa vodopadima, labudovima ili sa poetičnim prizorima istrulelih stabala i konja u laganom kasu. Ne možeš pogrešiti sa Morikoneom.

Oskara za najbolju filmsku muziku 1985 osvojio je Moris Žar za muziku iz filma Prolaz za Indiju. Ni Morikone ni Kuder nisu bili ni nominovani, ali je Džon Vilijams bio nominovan za čak dva skora te godine - za filmove "Indijana Džons" i "Reka". Nije mala stvar pobediti Džona Vilijamsa. Daleko od toga da je ostvarenje Morisa Žara loše ili neuspelo. Ipak, stiče se utisak da je 1985 kod žirija za dodelu Oskara za filmsku muziku preovladao akademizam.

Vreme je ipak imalo svoju neumitnu reč i postavilo je stvari na njihova prava mesta. Ko se danas uopšte seća filma "Prolaz za Indiju" i filmske muzike Morisa Žara? A da li postoji ijedan ozbiljan zaljubljenik u filmsku umetnost koji ne zna za Pariz Teksas, i zaljubljenik u bluz koji na plejlisti nije imao muziku Raja Kudera iz ovog filma? Ta Kuderova tema postala je i mnogo više od veoma značajne i uspele filmske muzike - definicija minimalizma u muzici. Ako postoji muzičko ostvarenje za koje je primereno reći "manje je više", to je pre svega muzika iz filma Pariz, Teksas.

Osvrnimo se sada na ovogodišnje nominacije za Oskara za originalnu filmsku muziku i na nagrađeni skor.

Ove godine nominovani su:

Hildur Gudnadotir - Džoker

Dok je u ranijim vremenima u žiriju za Oskara u kategoriji filmske muzike dominirao akademizam, sada imamo upravo suprotnu situaciju. Nagrađeno je ostvarenje islandske kompozitorke Hildur Gudnadotir koja u ovom skoru nije pokazala zaista ništa vredno spomena, osim doslednog postmodernizma. Izbor produkcijskih rešenja otkriva neugasivu težnju za alternativnim zvukom i arthouse atmosferom po svaku cenu, dok progresija ide potpuno predvidljivim tokom. Treba priznati - njena filmska muzika ne ometa film i fino obavlja funkciju primenjene muzike. Ali ako bi neko skor Hildur Gudnadotir odsvirao na klaviru (i ničemu drugom) razotkrilo bi se da je reč o delu koje nema da kaže ništa što nismo već mnogo puta čuli. Međutim, Džon Vilijams je dobio već dovoljno Oskara, a "Džoker" je ostao kratak za dva Oskara koje je više nego zaslužio - za najbolji film i za najbolju režiju. Kakva-takva ravnoteža uspostavljena je nagradom za filmsku muziku koja je otišla u ruke islandske kompozitorke. Takođe, nimalo beznačajno, Gudnadotir je prva žena koja je osvojila Oskara za filmsku muziku.

Zapravo ona nije baš "sasvim" prva žena dobitnica Oskara za filmsku muziku, do sada su tu nagradu dobile već tri žene, ali je do 2000. godine ta nagrada bila razdeljena u više sitnijih kategorija. Od 2000. godine do danas, Gudnadotir je prva žena koja je osvojila Oskara za objedinjenu kategoriju filmske muzike. Mada se Oskar za najbolji filmski song i dalje dodeljuje u zasebnoj kategoriji. U redu, ko će razumeti tu nebesku mehaniku za stvaranje zvezda?

Autor ovog teksta zaista saoseća sa gnevom i frustracijom svih pripadnica ženskog roda kada pogledaju spisak na kome već dvadeset godina nije bilo ženskog imena, a ukupno ih je za 92 godine postojanja ceremonije bilo tek sedam. Ipak, nagradu treba da dobije najbolji skor, a ne najpodobnija autorka.

Treba bar malo zapušiti usta politički korektnim kritičarkama, nisu dobile nijednu nominovanu ženu u kategoriji najboljeg filma ni najbolje režije, ali eto barem je jedna žena prvi put dobila Oskara za filmsku muziku, pa makar i nezasluženo. U muzici je najteže "dokazati" da neko nije zaslužio nagradu.

Kao kad jednu laž neko prikriva drugom, nezasluženi Oskari za najbolji film i najbolju režiju morali su biti poravnati nezasluženim Oskarom za filmsku muziku. Bilo bi lepo da je Gudnadotir, nekadašnja članica islandskog benda Mum, podjednako upečatljiva i značajna autorka kao njeni zemljaci Bjork ili Sigur Ros - ali nije ni blizu. Dobro, a ko je onda zaslužio Oskara?

Aleksandr Depla (Alexandre Desplat) - Male žene

Od nominovanih, najživahniji i najlepši skor, sa neočekivanim zaokretima i neobičnom gracioznošću ostvario je Aleksandr Depla u filmu Male žene. Ovog puta, akademizam je pokazao više nego alternativa-po-svaku-cenu. Depla pripoveda jednim po jednim instrumentom u besprekornom aranžmanu, kao da nas uvodi u jednu po jednu prostoriju neobičnog dvorca. Kontrapunktovi su nenametljivi, ali ništa manje čarobni.

Rendi Njumen - Bračna priča

Korektno, ali ne naročito zanimljivo ostvarenje.

Tomas Njumen - 1917

Nenametljivo, ubedljivo, na momente veličanstveno, sve u svemu funkcionalno ostvarenje Tomasa Njumena, koje ipak ni po čemu neće ostati upamćeno kada film 1917 završi bioskopsku karijeru. Sam film ima po čemu da se zadrži u sećanjima gledalaca, ali ne verujem da će mnogi od njih poželeti da kupe i sačuvaju disk sa filmskom muzikom

Džon Vilijams - Ratovi zvezda: uspon Skajvokera

O Džonu Vilijamsu ne treba trošiti reči. Jedini problem sa ovim njegovim skorom nije sam skor, već činjenica da je Vilijams već dovoljno etabliran kao autor da nekako nije u redu da ponovo dobije nagradu.

Prisetimo se još nekih autora i ostvarenja iz prošle godine koji su potpuno neopravdano izostavljeni:

Majkl Ejbels (Michael Abels) - Us

Veoma zanimljivi i uspeli pastiš teme Karla Orfa "O Fortuna, imperatrix mundi", oneobičen perkusionističkim instrumentima kao pratnjom. Ova tema je morala biti makar nominovana.

Nejtan Johnson (Nathan Johnson) - Knives Out

Akademističko, ali zanimljivo ostvarenje. Iako po prirodi stvari orkestar zvuči moćnije i življe od gudačkog kvarteta, Nejtan Džonson se ipak opredelio za pristup "manje je više" i ostavio gudački kvartet u filmu umesto orkestra za koji je najpre raspisao muziku.

Marko Beltrami i Bak Sanders: Ford vs Ferrari

Malo alternativnog zvuka koji to zaista jeste, i što je mnogo bitnije, "vozi" nas kroz film baš kako treba. Što je zapravo najbitnije kada je filmska muzika u pitanju.

Bonus video:


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.