ZNAČAJAN DOGAĐAJ: Zaslužen trijumf Nežnog Dalibora u Elektropioniru (VIDEO)
Nežni Dalibor, Foto: Promo

GRAD JOŠ BLISTA

ZNAČAJAN DOGAĐAJ: Zaslužen trijumf Nežnog Dalibora u Elektropioniru (VIDEO)

Osvrt na karijeru jednog od najboljih srpskih bendova u poslednjih 10 godina

Objavljeno: 08.12.2018. 20:53h
Saša M. Stajić
Saša M. Stajić
Glavni i odgovorni urednik
  • 61

Jednom davno, mnogo pre serije o kojoj ovih dana (s razlogom) pričaju svi, bila je kompilacija "Jutro će promeniti sve".

Pionirski trud Ivana "Pop depresija" Lončarevića da zabeleži jedan trenutak u odrastanju nove srpske scene prepoznat je od strane rahmetli pop veb magazina Popboks, pa je te 2007. šira javnost prvi put čula za "Repetitor", "Goribor", Iku, "Endorfin", "Superstudio", Iliju Ludviga, "The Mothership Orchestra", "Horkeškart", "Mint", "Shiroko", "Neverhood", Petra Rudića i Zoe Kidah, "Graf", "Stuku", "Pionir 10"...

Kao i za junake naše priče, "Nežni Dalibor". Pojedini među nama znali su i pre te 2007. da se u vranjskim zadimljenim podrumima valja nešto veliko. Ivica Marković, Ljuba Vučković, Bane Bogdanović i drugari uspeli su da u nekom trenutku dobace do Beograda, gde je bend zamalo prestao da postoji, razočaran slabim fidbekom njihove briljantne pop pesmarice koja je pričala, a o čemu nego o krhkom odrastanju, (ne)snalaženju, ljubavnim jadima i još ponečemu.

Srećom, "Jutro" je neke obasjalo jače, pa danas, 11 godina kasnije, svedočimo tome kako je "Nežni Dalibor", uz "Repetitor", jedan od temeljnih stubova ne samo nove srpske scene.

Četiri albuma i nekoliko stotina koncerata odsviranih u Srbiji, regionu i inostranstvu kasnije, "Dalibor" priča neku drugu priču. Omatorilo se, život je počeo da guta, živi se (uglavnom) bez trulih kompromisa i s jasnom idejom gde sve to (muzički) vodi, a to ima svoju cenu.

foto: Jelen Top 10

Ivica Marković zna o čemu peva, jer to o čemu peva on živi. Od klinačkih opservacija svoje vranjske zbilje, preko angsta mladog čoveka u nezahvalnoj sredini za mlade ljude, do gorčine s kojom se uveliko troši četvrta decenija života, krug njegovih pesničkih opservacija išao je od neodoljivog, preko malkice naivnog, do zrelog i potpuno zaokruženog, sad već jednog od ultimativnih glasova svoje generacije.

Da, toliko je važno ono što "Dalibor" ima da nam kaže, ali koliko je to ljude uopšte zanimalo?

foto: Print Screen Youtube

Ne baš, sudeći po Scilama i Haridbama kroz koje se kretala njihova karijera svih ovih godina. Na početku banalno osporavani zbog imena, što je potrajalo do danas, (jer "Nežni Dalibor", šta je to, nekakav gej pop bendić?), Ivica i drugari nikad do kraja nisu postali hajp i stvar trenutka. Nekima je u vreme prvog albuma smetalo Ivičino pevanje, a grupa je za sve ovo vreme uglavnom bila ignorisana od strane srpske kritike (kao da takvo nešto postoji, rekli bi zlobnici).

Drugačija je stvar bila u regionu, posebno u Hrvatskoj, gde su određeni veb portali odmah prepoznali kvalitet u "Daliboru", što se odrazilo i na sasvim solidnu posetu njihovim koncertima, posebno u Zagrebu i u Splitu, gde je "Samo magli" jedna od generacijskih himni.

foto: Nemanja Đorđević

Probijao se "Nežni" za sve ove godine između prećutnog neprihvatanja i mlakog ignorisanja njihove muzike, te tihe podrške koju bi tu i tamo stidljivo dobijali, uredno štancujući klasike od ploča.

Prvi album "Sredstva i veštine", uz podršku Poboksa i studija Digimedija, u izdanju "Odličnog hrčka" i u produkciji Borisa Mladenovića iz "Jarbola", izašao je septembra 2008. godine.

Kao i kod svih debi albuma na kojima se zateklo ono što se godinama taložilo u i oko grupe (ND je debitovao još 1995. u Vranju, kad su momci imali po 16 godina), izdanje beleži pop dragulje poput "Značajnog događaja" ili "Kratke šetnje", pogo favorita "Plutaju svesti" i "Ti si sam", koncertnih ubica poput "Samo magli" ili "Metronoma", do jedne od najvažnijih srpskih pesama, pa možda ikad, "Sve biće u redu", kojom "Dalibori" i danas zatvaraju svaki svoj koncert.

Album pun hitova, koji je možda slabije otpevan i naivniji je u produkciji, iz današnje perspektive ipak nema slabu tačku, što se videlo na koncertu koji je povod ovog teksta (o čemu kasnije).

Drugo ND izdanje, ako pitate potpisnika ovog teksta, najbolje je u njihovoj karijeri. "Normalan život" izašao je 2011. i doneo je neke od trejdmark pesama njihovog celokupnog opusa: "Strah", "Savest", "Atom", "Ne postojim", "Bilo ko"...

Treći istoimeni album iz 2013. godine beleži promene u grupi. Umesto Branimira Baneta Klintona Bogdanovića za bubanj će sesti Dragan Gagi Jovanović, koga možda znate iz "Bitipatibija", "Crva", "Kriški", "Ola Horhea" ili "Zemlje broj 9". Član grupe na koncertima postaje i Davor Sopić, član "Ženakesa".

Izdanje grupu zatiče u široko raspojasanoj svirci, gde je Ivica džejmeskisovski utro put svojim solažama, dok je tekstualni deo ploče kaskao za sviračkim. Ovo je i poslednji album na kome je producent Boris Mladenović Bomla, a brojevi po kojima ćemo je pamtiti su The Doors-ovska "Neki će ti reći to", "Jurim sunce", "Deca", "Vluz"...

Palicu od njega na za sada poslednjem albumu "U slojevima" (2017.) preuzima Kaspar Vijnberg, Holanđanin na privremenom radu u Srbiji, znan i kao član "The Saints".

On grupu vraća sirovijem, pročišćenijem, organskijem i popičnijem tonu i hitovima koji će na trenutak "Nežni Dalibor" konačno učiniti važnom grupom, prihvaćenom od alter populacije koja pohodi domaće koncerte.

Osim benda, zasluge za to idu i režiserima njihovih sjajnih spotova "U slojevima" i "Vikendi" Rašku Miljkoviću (ove godine izašao mu je odličan film "Zlogonje") i Marini Uzelac

Ipak, muzika i tekstovi iz usta nikad ogorčenijeg i konkretnijeg Ivice onaj su jezičak na vagi koji je ovaj album približio nešto širem krugu slušalaca. Ivičin pesnički glas je zreo, odašilje bluz radnog čoveka, obespravljenog, umornog i očajnog od zbilje zvane Srbija. Malo se tu šta može promeniti ako niste, kao Ivica i drugari, spremni na kompromise, ali se bar o tome može pevati. Ili urlati iz sveg glasa.

I tu dolazimo do Elektropionira i petka 7. decembra 2018. Koliko su lepo ostarile sve te pesme s prvog albuma snimljene pre 10 godina moglo je da se uveri oko 250 srećnika sinoć u dupke punom klubu, uprkos povremenim problemima s tonom i zvukom.

"Razglednica", "Grad još blista", "Vekovi", "Pokidane niti", a posebno "Samo da znam" kojom je otvoren bis i koja osvežena donosi toliko novih briljantnih slojeva tako da momentalno postaje koncertni favorit, nanosili su osmehe na lice ljudima koji vole ovaj bend, a kojih sinoć uopšte nije bilo malo.

Šarao je "Dalibor" i kroz ostatak svoje karijere, ali emotivni momenti i nepatvorena sreća bili su rezervisani za "Sredstva i veštine". Slučajan susret s anonimnim fanom na vratima koji je zamerio što bend nije svirao "Hej gde" (ni "Zid" - prim.aut), pomalo je bizaran koliko i dražestan momenat koji svedoči da tamo negde ima ljudi koje je ovaj album dotakao u svoje vreme, a znači im i dalje.

I to je najveća vrednost ove prohladne beogradske noći i potpunog trijumfa "Nežnog Dalibora", jednog od najboljih srpskih bendova u poslednjih 10 i kusur godina.

Mnoge su grupe na ovim prostorima u post-petooktobarskom periodu propale ili jedva funkcionišu, i to uglavnom nema veze s politikom. Besmisleno je govoriti o srpskoj muzičkoj sceni koja nema sve ono što treba da ima: čitavu logistiku koju prate klubovi s kvalitetnim ozvučenjem, radio-stanice koje uređuju hrabri, istraživanja željni i muzički pismeni DJ-evi (čast izuzetku zvanom Radio Aparat, uz melanholični pogled ka preminulom B92 ili Studiju B iz vremena Slobe Konjovića, Žikice Simića, Cece Đolović, Uroša Milovanovića...), portali i periodika koji su čitani i diktiraju trendove, kao i muzičke liste praćene televizijskim emisijama koje se bave tom istom scenom.

Možda je za rokenrol bespovratno kasno na ovim prostorima. Ali su upravo incidentni bendovi poput "Nežnog Dalibora" tu da nas podsete zašto je (domaća) muzika tako važna u našim životima.

 


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
Inicijalizacija u toku...

Espreso.rs


Adria media