FILM KOJI SU NACIONALISTI PLJUVALI PRE GLEDANJA: Teret zločina o kojima se ćuti i umetnost neizgovorenog (VIDEO)
Kadar iz filma, Foto: Promo

GLEDALI SMO teret NA FAF-U

FILM KOJI SU NACIONALISTI PLJUVALI PRE GLEDANJA: Teret zločina o kojima se ćuti i umetnost neizgovorenog (VIDEO)

Način na koji je reditelj neverbalnim sredstvima opisao "tišinu" o zločinu i leševima, predstavlja i njegovu glavnu snagu

Objavljeno: 12:31h
Nikola Marković

Nakon premijere u Kanu i uspešno započetog inostranog festivalskog života, na Festival autorskog filma je stigao najiščekivaniji domaći film ove godine - "Teret" Ognjena Glavonića. Film prati putovanje glavnog junaka Vlade, koji prevozi kamion s leševima Albanaca od Kosova do kasarne u Batajnici (ne znajući šta se u njemu nalazi). Svojom tzv. "antisrpskom tematikom", Teret je privukao pažnju već nekoliko meseci pre premijere.

Podsetimo se hronologije događaja. Nacionalističkoj javnosti, koja se utrkivala u tome ko će više da opljuje film koji niko nije pogledao, malo je poznato da se reditelju Ognjenu Glavoniću ideja o ovom filmu javila još davne 2009. godine. Time je u vodu pao prvi "nacionalno osvešćeni argument" da je ovaj film "maliciozno" plasiran baš sad kada se vodi odsudna diplomatska bitka za Kosovo.

Leon Lučev u glavnoj ulozi
Leon Lučev u glavnoj ulozi foto: Promo FCS

"Dubina 2" kao svojevrsni "tizer" Tereta

Onima koji su se ostrvili na Filmski centar Srbije što je finansirao film (pri čemu je, iz nekog razloga, u tim kritikama izostavljano da je film finansijski podržala i pokrajina Vojvodina), takođe nije bilo bitno ni što je reditelj već godinama pokušavao da zaokruži finansijsku konstrukciju, te da nije sve išlo tako glatko. Usled nemogućnost da realizuje dugometražni igrani film, Glavonić je u međuvremenu snimio i dokumentarac "Dubina 2" (2016), baziran na zvaničnim transkriptima izjava svedoka pomenutog zločina i realizovan u visoko artističkom stilu.

Kombinujući audio zapise svedočanstava i hladne prizore mesta na kojima su se zločini odigravali i sakrivali, naglašavajući dramatičnu prirodu događaja veštom montažom, igrom slike i zvuka, Glavonić se već u ovom filmu profilisao kao reditelj osobenog stila. Bez klasičnog dokumentarističkog pozicioniranja kamere na figuru i lice govornika, pamfletskog isticanja poente, patetike, ili banalnog politizovanja teme u rediteljskom postupku, te odmerenim javnim istupima povodom izlaska filma, ovaj talentovani autor je jasno stavio do znanja da mu je umetnički pristup temi u prvom planu.

Kampanja protiv filma

Nakon projekcije filma "Dubina 2" na Beldocsu videli smo i Sima Spasića, predsednika Udruženja porodica kidnapovanih i ubijenih na KiM, koji je žustro protestovao protiv filma i apelovao da se neko bavi srpskim žrtvama na Kosovu. Ovaj istup će označiti simbolički početak "lova na veštice" povodom finansiranja i snimanja filma Teret. U narednih par godina, iz različitih centara moći i medija su lansirane histerične nacionalističke kampanje, uperene kako ka autoru filma, tako i Filmskom centru Srbije koji se "drznuo" da finansira "antisrpski" film.

Nije pomoglo što je Glavonić uravnoteženo govorio o svom novom delu u medijima, što je direktor FCS-a Boban Jevtić isticao da se radi o "art" filmu visoke umetničke vrednosti, koji se ne bavi zločinima na politikantski način. Oni koji nisu gledali film su sve bolje znali. Svojevrsna kulminacija patriotske histerije je bio upad Sima Spasića u FCS gde je on "združeno" protestovao protiv filmova Teret i Mezimica, da bi potonjem filmu konačno bilo uskraćeno finansiranje pod kontroverznim okolnostima. Dok je scenarista Dimitrije Vojnov i deo glumačke ekipe (pre svih, Nikola Kojo) isticao da se radi o političkoj zabrani, producenti, upravni odbor FCS i direktor institucije Jevtić su - na različite načine - isticali da se radi o sporazumnom raskidu ugovora, dok je UO FCS dodatno prebacivao krivicu na Vojnova i producente za nepoštovanje ugovornih obaveza.

Nakon "prevelike" prašine koja se podigla povodom (ne)snimanja Mezimice, kao da je negde doneta odluka da se više ne talasa zbog sve bliže premijere Tereta. Čitava priča o zabranjivanju filmova - tačna ili ne - nesumnjivo je donela više lošeg publiciteta nego koristi kampanji za patriotizam u srpskoj kinematografiji. Dogodila se premijera Zaspanke za vojnike, stiže i Kralj Petar Prvi, te je fokus prebačen na afirmativni narativ umesto na proteste protiv "loših momaka". Na premijeri Tereta - vrlo simptomatično i indikativno - nije bilo Sima Spasića, a u medijima i na društvenim mrežama je sve proteklo manje-više "bezbolno".

Završni kadrovi filma
Završni kadrovi filma foto: Promo

Kakav je film Teret?

Već od prvih kadrova, Ognjen Glavonić kao da iskazuje svojevrstan "stejtment", usmeren i prema gledaocu i prema kulturno-političkom establišmentu. Istorijski kontekst je postavljen tek jednom uvodnom rečenicom, NATO bombardovanje se vidi samo u daljini kroz "vatromet" srpskih PVO formacija i zlokobno brujanje avijacije. Srpskih i albanskih boraca nema ni u naznakama.

Kamera je drmusava, nemirna, artistička. Zvuci su glasni i neprijatni. Dok Vlada prvih nekoliko minuta vozi kamion, ništa se ne dešava. Sami smo sa junakom filma, dok stari kamion škripi, zavija, a gledalac biva uvučen u klaustrofobičnu atmosferu vozačke kabine. Premda se radi o potpuno drugačijem filmu nego što "Dubina 2", fotografija i naročito montaža zvuka i slike postaju svojevrstan rediteljski pečat ovog autora.

U maniru "žanrovskog" roud muvija, Glavonić gradi priču kroz interakciju glavnog junaka sa slučajnim i manje slučajnim prolaznicima kroz njegov život i putovanje od Kosova do Beograda, dok su leševi Albanaca u zadnjem delu kamiona neprijatna istina o kojoj se ćuti. Apsolutno niko ne tematizuje ovo pitanje. Barem verbalno. Kamion prolazi kroz užu i širu Srbiju, junak razgovara sa saputnicima i slučajnim akterima filma, kakav-takav život se odigrava, ali leševi Albanaca se ne pominju. Teret u pozadini je neprijatna misao koje glavni junak želi da se otrese.

Način na koji je reditelj neverbalnim sredstvima opisao "tišinu" o zločinu i leševima, predstavlja i njegovu glavnu umetničku snagu. Tišina u filmu korespondira sa tišinom u medijima, javnosti, političkoj zbilji. Ona je neizgovorena, ali filmskim jezikom dočarana analogija. Delikatna gluma Leona Lučeva, svedena na gest, mimiku lica, bez suvišnog preglumljivanja i dramatizacije, u funkciji je rediteljskog postupka.

Kroz film se prelamaju i međugeneracijski odnosi, za koje je naročito bitno tematizovanje Narodno-oslobodilačke borbe u Drugom svetskom radu. I bez detaljnog ulaženja u radnju i suptilne rediteljske finese, nije teško uvideti da je Glavoniću jako važno da istakne moralne vrednosti antifašističke borbe, naročito u svetlu njenog današnjeg relativizovanja kroz antikomunistički narativ i globalni uspon desničarskih politika. Ona je moralni kompas i svetionik, kroz koji se ističe slom svih vrednosti i problematičnost ratova vođenih devedesetih godina prošlog veka.

Kakav je svet koji ostavljamo narednim generacijama? Koje će moralne vrednosti glavni junak uspeti da prenese svom sinu, s kojim razgovara u završnim kadrovima filma? Ima li filmska priča iz 1999. godine rasplet? Sve ovo su pitanja koja - u samom filmu - ostaju da lebde u vazduhu. Naša aktuelna politička, ekonomska i društvena realnost neumoljivo daje odgovore.

BONUS VIDEO: Emisija Kratki espreso

(Nikola Marković / Espreso.co.rs)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.