GRUPA TRIKO: Ovo je vreme Jutjuba, ljudi sede gajbi i ne vezuju se za muziku kao 80-ih i 90-ih (VIDEO)
Boris Milanović i Milan Bukejlović, Foto: Printscreen/Adriamedia.tv

espreso intervju

GRUPA TRIKO: Ovo je vreme Jutjuba, ljudi sede gajbi i ne vezuju se za muziku kao 80-ih i 90-ih (VIDEO)

"Činjenica je da nam se sviđa do it yourself aspekt, zato što osećamo da imamo jako puno toga da ponudimo u kreativnom smislu. Odreći se toga radi nekog prividnog profesionalizma nije nam ni u kom smislu privlačno"

Objavljeno: 12:17h
Nikola Marković

Beogradska grupa Triko tiho se i nenametljivo pojavila na domaćoj alternativnoj gitarskoj sceni, bez medijske pompe i euforije.

Bila je to 2013. godina i vreme kad je usahnuo sajt Popboks kao svojevrsni katalizator "nove srpske scene", koju su pre desetak godina predvodili Repetitor, Goribor, Nežni Dalibor, Petrol i drugi bendovi.

A onda je usledila "BIGZ scena" i zlatno doba ove zgrade kao kreativnog raskršća muzičara različitih fela, te potom i uspon "amerikana" scene okupljene oko Stray Dogg, Ane Ćurčin, i srodnih muzičara.

Triko je u tom smislu od samog starta bio atipična, samosvojna pojava. Utemeljeni u najboljim momentima alternativne indi gitarske muzike od osamdesetih do danas, od šugejza do post-roka, mimo kanona i pravila muzičke industrije, te hajpa koji generišu mladi muzičari i nove scene, predstavljaju najbolju personifikaciju fraze "tiha voda breg roni". A radi se o prekaljenim muzičarima koji su prošli kroz niz različitih projekata, desetak ili čak 20 godina unazad.

Grupu trenutno čine Boris Milanović (gitara), Dragan Mihajlović (bas) i Milan Bukejlović (bubnjevi, vokal), a njihov gitarsko-bubnjarski dvojac je nedavno posetio našu redakciju, povodom predstojećeg nastupa na festivalu eksperimentalnog filma Unforeseen (CZKD, subota 17.11 od 20:30) i zajedničkog koncerta sa makedonskim bendom 21. vek (Elektropionir, subota 24.11. od 21h)

NM: Otkud ime benda Triko, pa i naziv prvog albuma "Atina Bojadži"? Šta za vas znači ime ove makedonske plivačice, šta predstavlja?

BORIS: Ime je predložio basista benda. Oslikava nešto što je spontano postala tematika, tada u još uvek instrumentalnim pesmama. To je neka specifična nostalgija za periodom odrastanja, u njegovoj neiskrivljenoj prirodi. Za to se dosta vezuju pojmovi iz osnovne škole, pa se tako Triko uklopio na više nivoa.

MILAN: Triko nije samo odeća za fizičko, ona ti omogućava i neku slobodu kretanja. A opet si skinut, ogoljen, ranjiv i slobodan istovremeno.

Za Atinu Bojadži je zanimljivo što se radi o ženskoj energiji, pa onda sve to što je ona postigla u karijeri ima duplu snagu. Ona je od šezdesetih godina prošlog veka bila dugoprugaška plivačica, izborila se sa svojim snom u koji je ušla beskompromisno, i to je imalo neku simboliku za nas. Takođe, u bendu je tada bila i Marija Đorđević, ta ženska energija je opet bila bitna.

NM: Ako Atina simboliše neki san, koji je vaš san koji je simbolizovan kroz naziv albuma?

MILAN: Možda je bitan taj osećaj koji ona ima, kad zapliva. Ustanovili smo da je uspeh da istrajemo. Jednostavno da opstanemo, bez nekog tačnog cilja, da budemo prisutni koliko možemo i što bolje se izrazimo.

BORIS: Sam čin bavljenja muzikom je po sebi uspeh. Otkriti neki svoj maksimum, tome se teži. To se vidi u uspesima koje je Atina Bojadži ostvarila.

Kako je teklo formiranje benda? Da li ste imali neki razrađen muzički koncept?

BORIS: Svi u bendu smo bili vrlo zainteresovani za alternativne forme muzičkog izražavanja, i svi smo dosta kopali po svim mogućim undergroundovima, to nas možda najviše vezuje. Mi imamo u tom našem šturom promo materijalu neke reference - post rok, post pank, šugejz, drim pop...

MILAN: Nismo konkretno razmišljali hoćemo li ovako, ii onako. Toga nema. A opet, svesni smo da ideš iz onoga što je tvoje iskustvo.

BORIS: Definitivno je to period između dva veka, kada su se dešavale razne stvari u alternativi, elektronici i gitarskoj muzici, i sve je to duboko u našem podrazumevanom muzičkom vokabularu. Onda to isplivava na našim probama.

BUKI: Osamdesete i devedesete.

BORIS: Neko će reći da vučemo na ovo ili ono, ali ima stvarno jako puno stvari, zato što smo mi muzički fanatici . Neko će reći da tu ima i grandž uticaja, i kraut roka iz sedamdesetih, i post roka iz devedesetih, i svakakvih stilova kojima je zajedničko to što predstavljaju alternativu.

Milan Bukejlović
Milan Bukejlovićfoto: Printscreen/Adriamedia.tv

Dok smo se spremali za intervju, spomenuli ste da imate dugačke razgovore na probama.

BORIS: Proba je naš kreativni trenutak, pošto ne radimo kao neki drugi bendovi koji kod kuće smišljaju muziku. Srećom, mi imamo taj trenutak spontane improvizacije kada nastaju naše ideje. Niotkuda nastane nešto.

U periodu između sviranja muzike, naši razgovori se najviše tiču pozicije muzike u nekom širem društvenom kontekstu. Često razmišljamo o tome šta kome muzika danas znači. Pričamo o tome šta je danas popularno, zašto je to tako, iščuđavamo se nad time. Zanima nas muzika i njena pozicija u savremenom trenutku koja je stvarno postala i teško razumljiva, stalno se i menja. Cela ta ekonomska dimenzija je postala neshvatljiva.

Od početka dvehiljaditih, globalni prihod od muzike opadao do prošle godine kada je konačno ponovo porastao zahvaljujući strimingu. Tehnološki momenat je sve više prisutan ne samo u produkciji, nego i u načinu na koji ljudi konzumiraju muziku. Neuporedivo je kad neko čeka mesecima da izađe neki album, kupi ga i sluša mesec ili godinu dana intenzivno, sa ovim danas gde se se svi bore za pažnju slušalaca, kroz razne hajp metode promocije gde se taj period drastično skratio.

MILAN: Uvek sam i paralelno radio da bih mogao da se bavim onim što me interesuje u muzici, da mi novac ili materijalna satisfakcija ne budu primarni motiv. I onda sam dređivao sam svoja pravila. Ko je koliko zaradio, koji su brojevi, ko koga prati, mene to apsolutno ne zanima. Nemamo klasičnog menadžera, na šta smo u izvesnom smislu ponosni, a opet možda može da se kaže da smo i arogantni, jer mislimo da sami možemo da se snađemo.

NM: Da li je odsustvo menadžera plod odluke ili okolnosti?

BORIS: Nije bilo zajedničke odluke, to je više kombinacija okolnosti, naših karaktera i sklonosti. Činjenica je da nam se sviđa "do it yourself" aspekt, zato što osećamo da imamo jako puno toga da ponudimo u kreativnom smislu. Odreći se toga radi nekog prividnog profesionalizma, nije nam ni u kom smislu privlačno.

MILAN: Ne otimaju se baš ljudi da pronađu novi bend i rade pet godina da bi za njega neko stvarno čuo, da bi se punile sale ili šta već interesuje takve menadžere. Hvataju se za nešto u čemu već vide publiku, mlade bendove koji već u startu imaju 300-400 ljudi na koncertu. Meni lično, to dokazuje nešto o tim ljudima. Ne želim da podržim način njihovog razmišljanja. Svakome njegova čast, ali doviđenja i prijatno. Sam ću promovisati bend u onoj meri koliko nam odgovara.

Boris Milanović
Boris Milanović foto: Printscreen/Adriamedia.tv

NM: Pomenuli ste globalnu poziciju muzike u društvu. Gde bi bila alternativna srpska muzička scena u odnosu na Srbiju?

MILAN: Aktuelne narodske, "hood" scene, nešto što sada može da objasni život ljudi ovde, isto su aproprijacije i prihvatanja nečega što smo videli ranije dok su se ljudi ložili na rokenrol. Pa je onda kul kosijaner koji mlati sa đitrom na stejdžu, i klinci žele da izgledaju isto tako, da budu kul. Sad je neki drugi vajb.

Za mene rokenrol u najširem smislu ima svoju tradiciju, u Beogradu, u Srbiji. Sa ponosom želim da je sačuvamo. A sve te priče, da je gitarska muzika mrtva i takve stvari, ne stoje.

Dok smo odrastali devedesetih, bilo je jako puno emisija koje su pratile scenu, i to se nadovezuje na priču da ako medij plasira nešto, to će se pratiti. Tada je bilo brdo emisija, baš sam skoro gledao neke stare snimke sa jutjuba. Imao si emisije posvećene i rokenrol muzici, i džezu, i tehnu, baš je bilo bogato.

NM: A šta bi bio kohezivni faktor današnje scene? Ako smo nekad imali Popboks scenu, pa BIGZ scenu, šta bi to bilo sada?

BORIS: Trenutno, ne osećam da postoji bilo kakva kritična masa gitarske muzike kod nas. U nekom širem društvenom kontekstu, ona se definitivno vezuje za prošlost, postaje u neku ruku tradicionalna muzika. Istovremeno, ne da se iskoreniti, uvek nalazi način da se ponovo pojavi među ljudima. Čak i u toj pop muzici, koja se toliko oslanja na elektronsku produkciju, uvek ispliva neka gitara, negde kad zatreba. Gitare su tu, da ostanu još neko vreme.

MILAN: Da ljudi ne steknu pogrešan utisak - mi imamo sint kao sastavni deo benda i muzika je dosta bazirana i na sintu. Da ne bude da smo sad neki gitaristi, da je primarni fokus na tome.

NM: Da li se vi osećate kao deo neke aktuelne scene?

MILAN: Trenutno ne, mi smo se sad malo izdvojili. U prvi mah smo vežbali u BIGZ-u, odmah do prostorija u kojima su vežbali Artan Lili, Repetitori, Nežni Dalibor, Strejt Miki, Bitipatipi, i ko sve ne. Ja sam bio i svedok i učesnik tih različitih perioda.

Sada mislim da taj vajb scene više postoji u trep muzici. Ali sada je i vreme jutjuba, ljudi sede u gajbi i više nisu vezani kao osamdesetih i devedesetih. Da izađeš, komuniciraš, da iz toga izlaze stvari. Sad si se već po difoltu spremio kod kuće. Izlaziš sa nekim stavom, želiš da budeš prihvaćen. I onda to neko minglanje, za koje ne znam koju dubinu ima, postaje jako bitno da bi plasirao muziku. To tapšanje po ramenu je onaj ključni faktor da bi se čulo za neki bend. A mi nismo takvi.

BORIS: Činjenica je da, svako ko je bio deo neke scene, tu scenu pomalo i prezire. Kad je nastao grandž, svaki od bendova kome su stavljali grandž etiketu bio je u fazonu da nije deo nikakvog mega pokreta. U žanru je više komercijalna priča.

U post-roku, recimo, bili su vrlo različiti bendovi s kojima tadašnja kritika nije znala šta da radi, pa su ih nazvali tako generički dokle god sviraju rok instrumentale. Više puta sam video i čuo u intervjuima tih muzičara da prosto sviraju muziku i da ne znaju šta je to "post rok". Sva ta priča o "zeitgeist" dijagnozi, definitivno je vezana za prodaju muzike.

Sve što se podvodi pod alternativno, ima problem komercijalnog potencijala. Dokle god to bude tako nedefinisano, neće ni scena biti definisana.

NM: Dakle, postojanje scene praktično vezujete za komercijalni momenat?

BORIS: Iskreno mislim da je to neodvojivo. To su često izdavači, pa onda ljudi doživljavaju bendove sa iste etikete kao nekakav pokret. Kad neko kaže "britanska elektronska muzika", to je neodvojivo od WARP Recordsa, kada neko pomene goth scenu, to je neodvojivo od Mute Records, Factory, 4AD, itd. Svaki izdavač je u suštini prodavac, i onda on pakuje nekakve proizvode. Sve je to igra brendova. To je teško raščivijati, šta nas tu zapravo privlači. Da li mi prepoznajemo neke univerzalne obrasce, tipa "ovo je malo mračno, a ovo je veselo, ovo je pomešano, a ovo neonski"

Jedino što mislim da je ispravno iz naše perspektive je da ne razmišljamo o tom elementu, i da se fokusiramo na to što nas zapravo zanima, a to je muzika. Na tom čisto muzičkom nivou koji se dešava. dok smo mi u istoj prostoriji sa svojim instrumentima.

MILAN: Da ne zaboravimo ipak ljude koji su nas podržali, koji u neku ruku i jesu i nisu izdavačI zato što imamo poseban dogovor s njima. Ivana Lončarevića i njegovu Pop Depresiju, Kišobran ekipu...

BORIS: Oni su nam zaista pomogli u velikoj meri i to se sve desilo spontano. Bitno je da se tu nađe svako sa svojim motivom, i da to funkcioniše kao neko sinergijsko delovanje. Činjenica je da nismo bili bez ikakve podrške, i ne bismo ni bili ovde da nismo imali izvesnu podršku od ljudi koji prosto vole muziku, i bave s njom sa strane koja nije nužno sviračka. To je neophodno da bi ljudi čuli muziku. Nije dovoljno da mi kao muzičari sviramo, mora neko da poželi da je u saradnji s nama podeli sa ljudima.

MILAN: Postoje muzičari koji te podrže, počev od toga da ti neko pozajmi opremu, dođe na koncert benda, to je nenormalna energija i podrška muzičarima. Bilo da su tu deset godina, ili da su legende. Te sitne pomoći - to čini neku vrstu scene.

Grupa Triko
Grupa Triko foto: Printscreen/Adriamedia.tv

NM: Kako vam deluje trenutni globalni hajp oko starih velikih bendova, bilo da se radi o filmu Bohemian Rhapsody o grupi Queen, bendu Greta Van Fleet kao klonovima Led Zeppelina, ili profesionalnim tribjut bendovima poput Brit Floyd?

MILAN: Nikako. To je apsolutno van moje pažnje.

NM: Ali kako je došlo do toga? Da li aktuelna nova scena ne valja, da li je tržište prezasićeno?

MILAN: S jedne strane je velika ponuda: uvek se pojavljuju novi bendovi, ti si svedok toga, možeš odmah da vidiš na jutjubu njihov snimak, fotke, sve da upoznaš. Čuješ muziku, šaltaš dalje, i onda se hvataš za nešto što je veliko, legendarno. Onda ljudi koje isključivo zanima da obrću novac vade takve relikvije i od toga prave neke nove istorijske spomenike. Stvarno me to ne interesuje.

BORIS: Danas je pojam brenda sve relevantniji. Mislim da ljudi polako osvešćuju svoj odnos sa brendom kao takvim. Samo trajanje čini da brend bude sve jači, što znači da će privući veću publiku i da će okrenuti veći novac. A zašto baš Queen, Led Zeppelin i Pink Floyd? Zato što su prosto preživeli test vremena. Isto tako mislim da su oni i nastali u jednom vremenu koje je bilo dosta drugačije.

Možda je mala digresija, ali sam primetio jedan fenomen pre desetak godina kada je izašao album "In rainbows" od Radiohead, koji je bio "revolucionaran" jer je bio ponuđen besplatno. Istovremeno se ispostavilo da su oni zaradili puno para kroz ta dobrovoljna plaćanja, To nijedan bend osim njih u tom trenutku nije mogao ni da pokuša, a kamoli da ostvari, i to pre svega zato što su oni iza sebe imali 15 godina podrške ozbiljne muzičke industrije i mašinerije. I izgradili su svoj brend Radiohead.

Onda je lako reći "evo, mi smo revolucionarni, i dajemo vam svoj revolucionarni proizvod po tom revolucionarnom biznis modelu". A zapravo imaju ozbiljnu konstrukciju koja je ugrađena u to ime. U tom periodu je i Trent Reznor "demonstrativno" završio ugovor sa izdavačem, i on je nastavio kao tako "nezavisan", oslobođen lanaca, a u stvari je poneo ogromno bogatstvo u vidu težine svog imena i jačine na tržištu.

NM: Šta slušate od novih bendova?

MILAN: Čeprkam po jutjubu, kao i svi ostali. Recimo, sviđa mi se poljska etiketa Instant Classic, ima tu par imena koja mi se sviđaju.

BORIS: Pa reci jedno ime, da mogu ljudi da ukucaju u jutjub.

MILAN: Lonker See, recimo, oni u principu sviraju post rok.

U pop muzici se dešavaju stvari na mikronivou. Male izdavačke kuće izvuku nekoga kod koga prepoznam da ima neverovatan pop potencijal, ali zapravo je iz nekog miljea koji ne prihvata pravila čitave pop kulture, procedure ponašanja koje bi te dovele do mesta koje većina smatra uspehom.

Svi slušaju muziku, ali - da ne zvuči arogantno - nisu svi muzikalni. Nema svako osećaj za ritam i savršen sluh. Taj neko konzumira muziku i hvata se pre svega za ono što mu ponudi pop milje. Šta najviše štrči za njega, nekim simbolima. Bilo da pevačica lepo izgleda, ili da je pevač šmeker, ili gangster.

Neki likovi koje sam pomenuo, a koji imaju potencijal da naprave hitove, oni jednostavno nikad neće proći kroz tu proceduru.

Svirao sam i na većim festivalima, pa znam kako je kad se hvališ zato što si tamo nastupao, a onda dobiješ tretman: "Izvolite ovde, stanite onde, vi ste sledeći, izađi..." A kad sviraš u malom mestu, možda u nekoj novoj zemlji, gde te neko dočeka stvarno od srca, upoznaš ljude i ostanete prijatelji godinama.

Postoje razlike i ti odlučuješ kojim putem želiš da ideš. Sad, neko može da kaže "ovaj bend nije ništa uradio", kako i vole ljudi da kažu, a u stvari uživaš u muzici, praviš je u svom studiju, povremeno izbaciš album, prilaze ti ljudi koji to cene, ne moraju da te tretiraju kao zvezdu. Nije to jedini milje u kome treba da se baviš nečim.

BORIS: Pre par dana je izašao album kalifornijskog kantautora, koji nastupa pod pseudonimom Part Time. To je izbacio Burger Records, interesantan američki izdavač. To je sada već nekakva ustanovljena kalifornijska pop scena koja se vrti oko Ariel Pinka, tako nekih "fetišara" u pop smislu. Ove godine sam čuo album i britanske izvođačice Sophie, to je recimo neki ekstremni pop. To je pop koji je toliko elektronskim mikroskopom posmatran, da je doveden do neke granice - i preko granice groteksnosti. Kao neko naličje fetišizma ka popu osamdesetih. Stvarno je istovremeno fascinantno i zastrašujuće.

KOMPLETAN ALBUM "ATINA BOJADŽI" MOŽETE PRESLUŠATI OVDE.

BONUS VIDEO: Espreso intervju - Grupa Turisti


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.