KULTNI MAKEDONSKI MUZIČAR GORAN TRAJKOSKI ZA ESPRESO: Politika je ukleta stvar, Evropa diktira briselski boljševizam!
Foto: Filip Plavčić

uživo sa Exita

KULTNI MAKEDONSKI MUZIČAR GORAN TRAJKOSKI ZA ESPRESO: Politika je ukleta stvar, Evropa diktira briselski boljševizam!

Široj javnosti je gitarista i kompozitor Goran Trajkoski postao poznat devedesetih kao član grupe Anastasia, autora muzike za čuveni film “Pre kiše” Milča Mančevskog

Objavljeno:

Kada govorimo o muzičkoj sceni bivše Jugoslavije i “zlatnim osamdesetim”, obično se potežu legendarna imena poput Darka Rundeka, Džonija Štulića, Neleta i Zabranenjog Pušenja, odnosno Idola, EKV, Partibrejkersa i drugih kultnih faca iz Srbije. Ako ne računamo sveprisutnog Vlatka Stefanovskog, o makedonskoj sceni je dovde uvek dolazilo manje informacija, premda jakih autorskih imena nije nedostajalo.

Široj javnosti je gitarista i kompozitor Goran Trajkoski postao poznat devedesetih kao član grupe Anastasia, autora soundtracka za čuveni film “Pre kiše” Milča Mančevskog, koji je stigao i do nominacije za Oskara za najbolji film van engleskog govornog područja. Upravo je ovaj film značajno pomogao da Rade Šerbedžija u potonjim godinama ostvari uspešnu holivudsku karijeru, ali i da muzika koji su Goran Trajkoski i njegove kolege pravile, pronađe put do znatno šireg auditorijuma od poznavalaca lokalnih prilika.

Poznat je po radu u kultnom sastavu Mizar, ali i po nizu drugih projekata u kojima je učestvovao od ranih osamdesetih do danas. Nepomućen slavom i uspehom, Trajkoski je uvek birao “put kojim se ređe ide” i pravio muziku po sopstvenim estetskim kriterijuma, spajajući alternativni gitarski zvuk sa makedonskom tradicionalnom muzikom, i uvek prateći i savremene trendove u produkciji i stvaralaštvu. Poslednjih godina je najviše angažovan kao autor pozorišne muzike, ali je u ponovu u fokusu i zahvaljujući aktuelnom albumu “Teškiot glas na novite himni” koji je objavio pod svojim imenom.

U nekim ranijim izjavama povodom novog albuma, spomenuli ste da ste u autorski materijal utkali nezadovoljstvo sobom, prethodnim i budućim generacijama, čovečanstvom... Na šta ste konkretno mislili?

- Pre svega, ljut sam na sebe jer nisam ništa posebno uradio da stvari ne stoje kao danas. Recimo na muzičkom planu – bio sam poprilično neaktivan u proteklih dvadesetak godina. Počeo sam sa grupom Padot na Vizantija, nastavio sa Mizarom, pa Anastasiom, ali kada pogledamo diskografiju, to je tek

jednocifreni broj albuma. Smatram da je trebalo da budem puno aktivniji na tom polju, iako sam bio prilično aktivan u pozorištu.

foto: Filip Plavčić

A da li kao umetnik osećate odgovornost za učestvovanje – ili neučestvovanje – u društvenim procesima, koliko vas interesuje takav angažman?

- Na taj način ne. Da se opet rodim, opet bih izabrao da ne učestvujem na takav eksplicitan način. Ipak, smatram da ja i jesam učesnik zbivanja, ali pre svega preko moje muzike, tekstova, autorskog rada i načina života. Nikad se neću mešati u politiku direktno i vulgarno, iako imam svoje stavove. Svakako da nisam politički impotentan. Jednostavno ne želim da budem saučesnik u tom zločinu koji se zbiva na svetskom političkom planu – ne samo na našem lokalnom.

A na koji način vas dotiču političke prilike na lokalnom planu? Da li se nešto menja za umetnike sa prošlogodišnjim dolaskom nove vladajuće garniture u Makedonij?

- Svakako da me dotiče, ja sam deo tog života, deo tog okruženja. Ali to se nikad neće promeniti. Da se još 100 vlasti promeni, i da se najbolja, idealna vlast desi, da ja lično odaberem vlast – opet se neće ništa suštinski promeniti. Politika je ukleta stvar. Kada se dohvati taj političarski mikrofon pretpostavljam da neka vrsta energije poteče kroz čoveka, tako da on bude ne inficiran, već infestiran, potpuno porobljen i zarobljen svim tim prokletstvima političkog bavljenja i življenja. Moja očekivanja u tom pravcu su potpuno negativna. Nemam nikakva očekivanja!

Da se vratimo malo u osamdesete, u jugoslovenski prostor. Koliko ste bili umreženi, kao mlad umetnik iz Makedonije, sa ostalim republičkim scenama? Kako je funkcionisala komunikacija i protok informacija iz vaše perspektive?

- Ta scena je bila veoma specifična i teško je bilo iskomunicirati sa ljudima iz drugih krajeva. Recimo, u SFRJ je bilo teško dobiti fiksni telefon. Ja sam čekao 10 godina da dobijem fiksni telefon, i platio sam ga preskupo u onom trenutku kad sam ga dobio. Sama infrastruktura – putna i komunikacijska – bila je loša, a takva je ostala i danas. Nije postojao internet, i bilo je veoma malo prostora za koncertne nastupe. Uglavnom smo svirali po Domovima omladine u većim gradovima SFRJ, a oni su bili mahom u rukama članova jedine političke partije u to vremem odnosno njenog podmlatka. Komunikacija je bila rezervisana za politički podobne ljude. Nešto slično kao sada, s tim što je Jugoslavija zamenjena Evropom. Sada ona diktira taj briselski boljševizam koji je na sceni, i koji je zamenio boljševizam Jugoslavije.

Od cele Ex - Yu scene najviše ste voleli novosadsku sastav Luna, predvođen danas veoma cenjenim piscem Slobodanom Tišmom. Da li ste sa njima imali nekakav kontakt?

- Samo sam znao za njih, ali nismo imali kontakt. Prvi put sam ih gledao na televiziji, a potom sam imao problema da nađem njihov album. Kada sam prvi put sreo frontmena i pevača Slobodana Tišmu, Luna već nije postojala. On je tada bio u bendu La Strada, i sreli smo se u Zagrebu na jednom festivalu, gde sam nastupao sa grupom Padot na Vizantija. To je bilo to, teško se dolazilo do komunikacije.

Koliko danas pratite muziku sa ovih prostora?

- Trudim se, koliko je moguće. Ali sada postoji predoziranje informacijama. Ko se snađe u tom overdouzu, taj je dobro informisan.

Kako se vi snalazite?

- Ne mogu da kažem da se najbolje snalazim, ali stvarno se trudim. Zanima me sve što postoji, i sve što saznam da je iole vredno, veoma uspešno nalazim.

foto: Filip Plavčić

U narednom periodu ponovo ćete dolaziti u Novi Sad povodom jednog pozorišnog projekta?

- Radiću muziku za predstavu Ana Karenjina u mađarskom pozorištu “Újvidéki Színház sa rediteljem Dejanom Projkovskim, s kojim radim većinu mojih predstava. To je pre svega namenska muzika, koja treba da zadovolji zahteve samog teksta. Ja sam veoma angažovan i na samim probama, gde zajedno sa akterima crpim svoju glavnu inspiraciju i energiju. Ako spomenem brojku, koliko puta sam pisao muziku za pozorište, izgledaće poprilično nerealno. Na taj način sam uspeo i da opstanem kao muzičar. Sada sam jedan od retkih profesionalnih muzičara iz moje generacije koji živi isključivo od muzike.

Bonus video:

Espreso intervju - Borko Stefanović

Nikola Marković


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.