Branko Miljković trebalo je da bude železničar, jedan čovek promenio mu je sudbinu
Foto: Printscreen

Domaća književnost

Branko Miljković trebalo je da bude železničar, jedan čovek promenio mu je sudbinu

Jedan od najvećih srpskih pesnika bio je upisan u Železničku školu u Nišu, ali je na insistiranje direktora škole prebačen u gimnaziju - da nije bilo toga, danas bi možda još bio živ

Objavljeno: 19:10h

Branko Miljković, jedan od najvećih srpskih, jugoslovenskih i svetskih pesnika, mogao je, uz malo (ne)sreće, da dočeka duboku starost kao penzionisani skretničar, mašinovođa, kondukter ili, u najboljem slučaju, kakav saobraćajni inženjer. O tome nam, u knjizi „Pesnikov uzlet“ (1988), govori Vidosav Petrović, dve godine mlađi Brankov drug iz detinjstva, koji je sa pesnikom odrastao u Ulici Ljube Didića, nekad na periferiji, a danas maltene u širem centru Niša. Prema ovom, više no pouzdanom svedočenju, budući da je autora knjige od porodice Miljković delila samo jedna kuća, Branka su roditelji, nakon položene male mature, upisali u Železničku školu. I niko se, veli Petrović, nije zbog toga bunio, čak ni Branko, pogotovo imajući u vidu da će, zahvaljujući železnici, a u ta oskudna i teška vremena, uskoro cela porodica moći besplatno da putuje. No, veli Petrović, jednog je dana „čika Gliša“, Brankov otac, iz grada došao „zamišljen i zabrinut“. Reči koje je Gligorije Miljković izgovorio po povratku kući, Petrović beleži po sećanju:

„Sreo me Brankov razredni starešina i tako me nagrdio, pričao je čika Gliša mojim roditeljima, da ne znam šta da radim. Kakva železnička škola!, vikao je na mene, da me je bilo sramota od prolaznika. Branko treba da nastavi gimnaziju, on je retko dete. Može da postane učen čovek, da ima veliku budućnost... Čime da ga školujem?, branio sam se, ali on je tvrdio: školovaće ga država, takvi su potrebni ovoj zemlji. I bukvalno mi naredio: smesta da ispravite grešku i da me obavestite! I Brankovi su zaćutali o putovanjima, požurili su da ga upišu u Višu gimnaziju. Međutim, isprečila im se ne mala teškoća – kako ga ispisati iz Železničke škole? Šta navesti kao ’jak’ razlog? I našli su ga, napisali: dete je to uradilo na svoju ruku, malo je mentalno poremećeno. (...) Posle ovih redova, nezaobilazno je ime pedagoga koji je insistirao da Branko krene pravim putem – Mile Dimitrijević, profesor biologije.“

Danas je ravno 59 godina od smrti Branka Miljkovića. U noći između 11. i 12. februara 1961, pronađen je u Ksaverskoj šumi, nadomak Zagreba: kaišem obešen o mlado stablo, o granu koja nije bila deblja od čovečije ruke; kolena su mu dodirivala zemlju; na glavi mu je stajao šešir, kicoški naheren. Zvanična verzija Brankove smrti kaže: ubio se. Istina je daleko drugačija. Branko Miljković je, prema brojnim svedočenjima, mučki ubijen, ubijen od batina, a onda dovučen i obešen u rečenoj zagrebačkoj šumi. Telo mu je, svedočili su i Brankovi roditelji koji su ga za sahranu oblačili, bilo prekriveno modricama. Među brojnim pretpostavkama o tome ko je kumovao smrti pesnika, najčešće se pominje ona koja prst upire direktno u Oskara Daviča, u to vreme uglednog pesnika i, mnogo više od toga, čoveka Državne bezbednosti. Razlog – Milica Nikolić, tada sekretar u redakciji časopisa „Delo“, čiji je glavni urednik bio upravo Davičo. Za Milicu, kako stvari stoje, nije bilo previše dileme oko toga koga odabrati između već omatorelog režimskog komesara, kakav je Davičo bio, i Branka Miljkovića, „princa poezije“. Stoga je „komesar“, veruju mnogi upućeni, ovu odluku preuzeo na sebe, a izvršenje poverio dvojici poslušnih agenata. Branko Miljković je sahranjen u utorak, 14. februara, na Novom groblju u Beogradu. Brankova majka Marija, „tetka Mara“, odvajajući se od kovčega, presrela je Vidosava Petrovića rečima: „Ubili su nam Branka, Vice! Ubili su mi čedo!“ Za Brankom Miljkovićem ostala je neprocenjiva riznica stihova. O njegovoj genijalnosti, na najjednostavniji način, možda najslikovitije govori činjenica da je pesmu „Uzalud je budim“, jedan od najdragocenijih bisera svetske poezije, Branko napisao kao svršeni gimnazijalac, sa tek navršenih 19 godina. U trenutku smrti, imao je svemogućih 27. Jedanaest godina kasnije, 1972, Oskar Davičo je, za knjigu „Pročitani jezik“, dobio nagradu „Branko Miljković“. Drvo o koje je pesnik obešen, posečeno je ubrzo nakon ubistva. Jer: "I drvo je reklo - nemoj!" Tek da ne odem u patetiku, bar ne previše, za kraj ovog minijaturnog sećanja, evo jednog „stihoklepa“ Miljkovićevog, gimnazijskog, šaljivog, a proročkog:

Usred Niša šank do šanka, traži majka sina Branka. Našla ga je ispod stola, pijanoga kao vola. „Sine Branko, bruko moja, huda li je sudba tvoja!“

Bonus video:


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.