Dejan Ilić o ovogodišnjoj NIN-ovoj nagradi: Povest buncanja i krvi
Foto: Printscreen

Domaća književnost

Dejan Ilić o ovogodišnjoj NIN-ovoj nagradi: Povest buncanja i krvi

U vrtlogu reakcija na ovogodišnju NIN-ovu nagradu, poneka kritika neočekivano dolazi i sa "leve" strane

Objavljeno: 11:06h

Saša Ilić ušao je u istoriju „buncanja i krvi“. Pametan čitalac reći će – svi smo mi uronjeni preko glave u tu istoriju „buncanja i krvi“. Ali, kada je u decembru 2010. pisao o toj povesti, Ilić nije mislio na noviju istoriju beščašća na teritoriji Srbije sa pogubnim posledicama na susednim teritorijama. Na pameti mu je bila jedna konkretna istorija, istina, u tesnoj sprezi sa ovom opštom – mislio je na povest NIN-ove nagrade.

Te 2010, Saša Ilić kao da je poslao pismo sebi iz 2020, sa jasnim uputstvom za postupanje. Ali, u međuvremenu pismo se zaturilo. Napisao je onda Ilić o jednom drugom piscu, kao da je mislio na budućeg sebe: „Tamo je svoje mesto našla i Basarina Fama o biciklistima, koja je zasluženo trebalo da bude nagrađena 1989. kada je NIN-ova milost poklonjena ultranacionalističkoj knjizi Vaznesenje Vojislava Lubarde. Umesto da je vratio NIN-ovu nagradu, u znak protesta zbog svega što je učinjeno u srpskoj militarizovanoj kulturi poslednjih decenija, Basara je oberučke prihvatio lentu i ugradio se u kanon za koji se danas, više nego ikada pre, može reći da pripada Srbiji koja bunca i kolje i posluje.“

(Pročitajte odlomak iz nagrađenog romana Saše Ilića Pas i kontrabas ovde)

Čitalac umesto Fame o biciklistima treba da stavi Berlinsko okno, i da prikladno tome zameni imena autora, i dobiće Ilićev komentar iz 2010. o samome sebi iz 2020. Berlinsko okno, Ilićev prvi roman iz 2005, bio je u najužem izboru, ali je NIN-ovu nagradu tada odneo notorno nečitljivi i suštinski besmisleni roman Semolj zemlja Mira Vuksanovića (u kontekstu skorog odvajanja Crne Gore i Srbije, u godini kada je Semolj zemlja nagrađena [2006], drži se čak i analogija između Semoj zemlje i Berlinskog okna, s jedne strane, i romana Vaznesenje Vojislava Lubarde i Fame o biciklistima, s druge. Ultranacionalistički i ultraloš Lubardin roman bio je 1990. nagrađen umesto Basarine Fame.)

Kao Berlinsko okno, sledeći Ilićev roman Pad Kolumbije iz 2010. zaslužio bi svaku nagradu koju bi dobio, ali nije dobio nijednu. Barem delimično zahvaljujući stavu samoga autora. Naučivši lekciju iz 2005, Ilić je, zajedno sa Sretenom Ugričićem, odlučio da svoj roman povuče iz konkurencije za NIN-ovu nagradu. Kao obrazloženje, Ilić piše tekst iz koga smo uzeli sintagmu „buncanja i krvi“. Ukratko, Ilić i Ugričić, iz principijelnih razloga, koje obojica elokventno i s pravom iznose, pozivaju na bojkot NIN-a. Ali, književna scena ostala je gluva na njihov poziv, izuzev Miloša Živanovića koji je sledeće 2011. iz konkurencije povukao svoj roman Razbijanje. Tada, pored Ilićevog objašnjenja, dobijamo još jedan upečatljiv osvrt na istoriju nagrade i dobre razloge zašto bi je trebalo bojkotovati.

Da li se od tada do danas nešto promenilo. Ilić je i na to odgovorio 2010: „Čak kada se u žiriju nađe i neko poput Teofila Pančića. Čak i kada se u najužem izboru nađe neko poput Filipa Davida. Čak i kada se izvrši svojinska transformacija NIN-a. Struktura nastavlja da radi po starom.“ Ili bi Ilić danas ipak umeo da kaže šta se promenilo, praktično od prošle 2019. do ove 2020.

Čitalac bi rekao – promenili su se članovi žirija. Istina je, u žiriju više nema Vase Pavkovića, koji je silno smetao Iliću 2010. Ali, izuzev Teofila Pančića, Pavković je praktično izmislio književnu kritiku za sve ostale članove sadašnjeg žirija nagrade. Da li je to što nema Pavkovića dovoljna promena? Iz ugla Ilića, kao da jeste. Kako još izgledaju stvari iz ugla Ilića? Recimo, u Srbiji pod novoradikalima ima više ideoloških sloboda nego u Srbiji pod demokratama. To bi se moglo zaključiti iz Ilićevog odbijanja da se takmiči 2010. i njegovog ulaska u trku 2019. Sve i ako je ovo učitavanje, ostaće zabeleženo da je pod novoradikalima NIN-ovu nagradu dobio njihov oštri kritičar. Da li je ova 2020. zaista prekretnička i da li se nagrada konačno otrgla iz stiska ovdašnjeg kultur-fašizma, kako ju je Ilić donedavno doživljavao i opisivao?

Da bi moglo biti tako, svedoče ogorčene reakcije na račun žirija i njegove odluke iz takozvanog drugog tabora. Za razliku od Ugričića, Ilića i Živanovića, drugi tabor ne poseže za principijelnim razlozima, oni samo kažu da će bojkotovati nagradu dok se žiri ne promeni. Dakle, dok na mesto članova žirija ponovo ne dođu njihovi ljudi. To je brutalno iskreno, i poražavajuće. Ali, barem se ne skrivaju iza principa koje je prva grupa bojkotaša, ili barem jedan njen član, pogazio.

Problem sa NIN-ovom nagradom nisu članovi žirija nego pravila za njenu dodelu. Problem je strukturni a ne lični. I sadržan je u prvoj tački pravila za dodelu nagrade. Nagrada se dodeljuje za delo na srpskom jeziku, iako niko ne zna da kaže šta je to srpski jezik i šta ga razdvaja od bliskih mu jezika. Donedavno, iza srpskog jezika krio se etnički princip. Pa smo tako imali da je pokojni Simo Mraović sa potresnim romanom Konstantin bogobojazni bio u konkurenciji iako je knjiga napisana na čistom zagrebačkom slengu. Mraović je, zna čitalac, bio Srbin i to ga je kvalifikovalo. Odnedavno, preciznije, od ove godine, iza srpskog jezika skrilo se jugoslovenstvo, ne bez dobrih razloga: veza između jezika koji govorimo i jugoslovenstva neraskidiva je. Ali, i jugoslovenstvo ovog žirija ostalo je krnje iz etničkih razloga: čitav jedan segment jugoslovenske književnosti i ove je godine ispao iz trke.

Uglavnom, voljom članova žirija ili mimo nje, NIN-ova nagrada najčešće radi isti posao kao i druge kulturne politike u Srbiji. Obuhvat nagrade, pod krinkom srpskog jezika, svedoči o tome kolike su teritorijalne aspiracije ovdašnje nacionalističke elite. Pa se taj obuhvat širi i skuplja u skladu sa osećanjem moći koja stoji iza teritorijalnih aspiracija. Prvi znak promene nagrade neće biti sastav žirija, nego promena prvog člana u pravilniku. Umesto srpskog jezika, morao bi se uvesti drugačiji, jasniji kriterijum manje podložan zloupotrebama i bez nacionalističkog prtljaga koji mu je natovaren proteklih decenija. Dok se to ne dogodi, nagrada će ostati ista kao što je oduvek i bila – Ilić kaže: istorija buncanja i krvi – s manjim ili većim uzletima i padovima.

(Nagrada bi, recimo, mogla imati i jak nacionalni, u suprotnosti s etničkim, integrativni karakter i to tako što bi za nju mogli da konkurišu prevodi dela pisaca iz Srbije koji, umesto na srpskom, pišu na svom maternjem jeziku. Tako princip postaje teritorijalni, a kriterijum nacionalni u smislu državljanstva, a ne jezički, to jest potmulo etnički. To bi možda podstaklo više prevoda domaćih pisaca na dominantni jezik zemlje u kojoj žive. Umesto što ih izbacujemo iz „svoje“ kulture, tako bismo je sa njima podelili.)

Ali, zašto je ta nagrada uopšte bitna? (Pored 10.000 evra dobrih razloga.) Književno polje možemo razumeti kao mrežu pozicija između kojih se kreću akteri i pokušavaju da ih zauzmu. Umesto da je vidimo kao priznanje i potvrdu vrednosti, na NIN-ovu nagradu bi trebalo da gledamo kao na indeks odnosa moći između različitih tabora na književnoj ili kulturnoj sceni. Ta borba je zanimljiva upravo zato što nije principijelna. Da je principijelna, ništa se ne bi događalo, neprijatelji bi se ušančili svako na svojoj strani linije fronta i ne bi bilo nikakvog kretanja, izuzev u javnosti malo vidljivim linijama pozadine. Tako pozicije nisu tu da dele, nego da okupljaju i održavaju scenu na okupu, to jest da se ona ne raspadne na autonomne fragmente.

Hoću da kažem, koliko god nam izgledali različiti i privrženi drugačijim principima, akteri se vode istim ciljevima u potrazi za priznanjem i potvrdom koja stiže sa pozicija koje su dostupne obema stranama. Povremeni pozivi na bojkot samo su priznanje trenutne nemoći jedne od strana. Ali, kako vidimo, odnosi se menjaju, jer u polju kulture – kao krajnje nezanimljivom, za razliku od političkog polja, iz ugla oskudnih resursa – nijedna strana ne može da postigne apsolutnu i dugotrajnu hegemoniju. Tako da principe možemo okačiti o klin i uživati u predstavi. I nadati se da će barem neko od dela u fokusu ostati vredno čitanja i kasnije – kako druga, tako i dela Saše Ilića.

espreso.co.rs/peščanik.net, 21.01.2020.

Bonus video:


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.