Trauma i postjugoslovenski film
Foto: Promo

Domaći film

Trauma i postjugoslovenski film

Raspad Jugoslavije izazvao je tektonsku traumu koju filmska umetnost nepogrešivo beleži poput seizmografske sprave

Objavljeno: 14:04h

Knjiga “Trauma i postjugoslovenski film: Narativne strategijeVesne Perić, u izdanju Filmskog centra Srbije (FCS), zasnovana je na doktorskoj disertaciji autorke na Fakultetu dramskih umetnosti (FDU) u Beogradu, koja u analizi filmova osamnaest autora sa prostora bivše Jugoslavije, kako je rečeno na promociji, polazi od traumatičnih ratova na ovim prostorima i traumatizovanih identiteta post-Jugoslovena, odnosno sećanja koje definiše naše današnje kolektivne, društvene, ali i individualne identitete.

foto: Promo

Ujedno, to je jedna u nizu, doduše retkih, knjiga koje mapiraju Beograd, FDU i Univerzitet umetnosti u Beogradu u širem smislu, kao novo čvorište – središte proučavanja regionalnog postjugoslovenskog filma na način imanentan studijama filma, kako je rekla 24. decembra na promociji u FCS-u prof. dr Nevena Daković, mentorka Vesne Perić pri izradi doktorske disertacije “Teorija narativnih konstrukcija u postjugoslovenskom folmu od 1994. do 2008”, odbranjene 2016. na FDU.

Prema rečima autorke, njena knjiga o postjugoslovenskim filmovima koji tematizuju rat u Jugoslaviji i njegove posledice predstavlja lični omaž kinematografiji zemlje u kojoj je rođena i pokušaj da se prevaziđu ambivalencije u vezi sa gubitkom jednog identiteta. “Taj identitet ostao je u nepovratnoj kulturnoj, ideološkoj i psihološkoj matici reke vremena, u koju više nikada ne mogu ući osim kroz film”, navela je Vesna Perić u uvodu knjige, koja je dragocena analiza reprezentativnog kinematografskog preseka neposredne prošlosti, odnosno filmova 18 autora – od onih koji su sazrevali u doba bivše Jugoslavije (Emir Kusturica i Ademir Kenović), preko onih koji su debitovali u vreme početka raspada zemlje (Srđan Dragojević) ili u neposredno postdejtonsko vreme (Vinko Brešan, Gorčin Stojanović i Dejan Zečević), ili su pak debitovali u doba i dalje aktuelnih sukoba, ali ih nisu tematizovali neposredno (Milčo Mančevski), do onih autora koji su debitovali nakon 2000. (Milutin Petrović, Srdan Golubović, Arsen A.Ostojić, Dalibor Matanić, Zvonimir Jurić, Goran Dević, Kristijan Milić, Jasmin Duraković i Teona Strugar Mitevska). Takođe, tu su i autorke koje tretiraju ekskluzivno žensku optiku (Jasmila Žbanić, Aida Begić i Mirjana Karanović).

foto: Promo

Trauma u tim filmovima, prema navodima autorke, predstavlja gotovo nzaobilazan uokvirujući fenomen – prisutna je ne samo u fostvarenjima koja ekspliocitno eksploatišu motiv ratne traume, već i u onim čiji su narativi naizgled uspeli da se emancipuju od rata kao uznemirujuće, neuralgične teme.

Prema rečima prof. Nevene Daković, koja je i sama doprinela istraživanju i teoriji postjugoslovenskih filmova studijom “Balkan kao filmski žanr: Slika tekst nacija”, različit je odnos prema toj temi teoretičara sa ovih prostora i onih iz dijaspore. Kao primer, navela je doktorsku disertaciju Dijane Jelače (Dislocated Screen Memory: Narrating Trauma in Post-Yugoslav Cinema), odbranjenu u Masačusetsu 2014, koja se bavi genealogijom dislociranog, traumatičnog sećanja fokusiranog na rodne identitete drugosti. Iako obe autorke koriste isti korpus primera u analizi, knjiga Vesne Perić, koja u proučavanju balkanskog filma polazi od samih ratova 90-ih, daleko je upečatljivija, tananija i prefinjenija, ocenila je prof. Nevena Daković.

Dajući najpre definiciju pojma postjgoslovenskog filma, te moguća tumačenja raspada Jugoslavije i narative jugoslovenskog posleratnog filma, Vesna Perić u knjizi analizira narativ i njegove konstrukcije, zatim narative u postjugoslovenskom filmu (teme, motivi i žanrovi) i metafilmske narative, a zatim prelazi na tekstualne analize filmova.

To su Dragojevićeva “Lepa sela lepo gore”, Kusturičino “Podzemlje”, Brešanovi “Svjedoci”, Milićevi “Živi i mrtvi”, Kenovićev “Savršeni krug”, Durakovićev film “Nafaka”, Petrovićeva “Zemlja istine, ljubavi i slobode”, te “Pre kiše” Mančevskog, Jurićevi i Devićevi “Crnci”, Zečevićev “Četvrti covek”, “Dobra žena” Mirjane Karamović, Ostojićev “Ničiji sin”, Golubovićevi “Krugovi”, Matanićev “Zvizdan”, “Kada dan nije imao ime” Teone Strugar Mitevske, “Grbavica” Jasmile Žbanić i “Snijeg” Aide Begić.

Iskustvo traume prezentovano je iz pozicije počinilaca zločina (Četvrti čovek, Crnci, Svjedoci), svedoka (Savršeni krug, Snijeg, Podzemlje), žrtve (Grbavica) i učesnika i saučesnika u ratnim razaranjima (Lepa sela lepo gore, Ničiji sin, Nafaka, Pre kiše).

Prema rečima Milutina Petrovića, njegov no budget film “Zemlja istine, ljubavi i slobode” (2000), čiji je deo snimljen još 1996. godine, odnosio se na traumu srpskog društva čiji je “zadatak bio da žene postanu kurve, a muškarci – ubice”.

“Formiranje slika iz prošlosti je naš zadatak, jer ne možeš da znaš ko si danas ako nemaš slike iz prošlosti, pamćenje”, rekao je Petrović na promociji knjige Vesne Perić koja bi, prema oceni prof. Aleksandre Milovanović, članice komisije pred kojom je autorka odbranila doktorsku disertaciju, mogla da bude pretočena u najmanje tri epizode dokumentarne serije.

Ističući da je knjiga “glatko napisana” i da predstavlja “prilog za tumačenje prošlosti”, Aleksandra Milovanović ocenila je da data analiza 18 filmova svedoči da 30 godina nakon početka ratnog raspada Jugoslavije ima malo rezultata u procesu pomirenja u regionu.

“I političari, i vojnici, i civili, i kulturna zajednica traumatizovani su. Iz analize filmova vidimo da sukobi nikada nisu završeni, da su protivurečnosti i dalje prisutne, i da je možda samo nasilna faza završena, što daje prostor za tumačenje”, rekla je prof. Milovanović, ocenjujući da knjiga Vesne Perić nudi nedostajući zajednički narativ, pa makar on bio narativ traume.

Prema rečima Vesne Perić, trauma je neizreciva, pa je traumatsko sećanje, za razliku od narativnog, nemoguće verbalno artikulisati - javlja se u slikama. Jedan od načina je svedočenje, jer kada trauma postane jasna i naratizovana – prestaje da bude slika i postaje priča.

“Ta vrsta svedočenja o tome gde smo bili i šta smo radili jedan od načina za svojevrsno isceljenje”, rekla je Vesna Perić, čija knjiga pokazuje da postjugoslovenski film, iako se ambivalentno odnosi prema pojmu jugoslovenskog identiteta – neprestano ga destabilišući i re-artikulišući, dokazuje da će i u perspektivi Jugoslavija ostati, bilo eksplicitno, bilo implicitno – nezaobilazno mesto sećanja. O tome svedoče i današnje regionalne koprodukcije.

Promocija knjige "Trauma i postjugoslovenski film: Narativne strategije” planirana je i u Zagrebu, Sarajevu i Skoplju.

Espreso.co.rs/Seecult.rs

Bonus video:


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.