Mihael Martens: Ivo Andrić 1939. predložio vladi Milana Stojadinovića da Kraljevina Jugoslavija okupira Albaniju
Foto: Printscreen

intervju

Mihael Martens: Ivo Andrić 1939. predložio vladi Milana Stojadinovića da Kraljevina Jugoslavija okupira Albaniju

Mihael Martens (Michael Martens), nemački publicista, u svom intervjuu za Aljazeera Balkans povodom objavljivanja njegove knjige "U požaru svjetova - Ivo Andrić, jedan evropski život" za tržište Bosne i Hercegovine (Buybook, Sarajevo 2019) govori o Ivi Andriću kao pripadniku Mlade Bosne, Jugoslovenu, diplomati, srpskom piscu, komunisti. Autor intervjua: Jasmin Agić / Aljazeera Balkans.

Objavljeno: 09.03.2020. 15:30h

Ličnost i djelo jedinog književnog nobelovca sa naših prostora Ive Andrića i desetljećima nakon njegove smrti izazivaju veliku pažnju, a interesovanje nije ograničeno samo na „izučavanje“ njegove bogate književne zaostavštine. Kao ličnost koja je cijeloga života učestvovala u žiži političkih i društvenih zbivanja Andrić je donosio odluke koje danas izgledaju kotroverzne i koje se tumače na različite načine.

Sve danas poznate i dostupne monografije bilježe kao činjenicu da je Andrić bio simpatizer organizacije "Mlada Bosna", da je cijeloga života zagovarao ideju jedinstvene jugoslovenske države, ali isto tako i da je prešao ideološko – politički put od hrvatskog pjesnika, kako je za sebe govorio u mladosti do "srpskog pripovedača" kako je u poznim godinama govorio o sebi.

Decenijama se javnost intenzivno interesirala za Andrićeve godine provedene u diplomatskoj službi, posebno one u nacističkoj Njemačkoj, a fotografije primanja agremana od Adolfa Hitlera tumačene su na razne načine. Osim toga, u Bosni i Hercegovini na Andrićevu književnost se često gledalo sa dosta podozrenja naročito kada su otkrivene ideje koje je zastupao u doktorskoj disertaciji, tekstu koji je lično Andrić branio da bude objavljen.

Ko je bio Ivo Andrić pitanje je koje je sebi postavio njemački publicist Michael Martens čiju knjigu U požaru svjetova; Ivo Andrić: Jedan evropski život objavljuje izdavačka kuća iz Sarajeva Buybook. Knjiga je plod dugogodišnjeg interesovanja, a zatim dugogodišnjeg istraživanja Andrićevog života i djela i u njoj autor nastoji "razjasniti" mnogobrojne "nesporazume" koje Andrić i danas ima sa javnošću zemlja nastalih raspadom Jugoslavije.

foto: Printscreen

I danas vlada fama o porijeklu Ive Andrića pa intervju počinjemo jednostavnim pitanjem. Ko je bio otac Ive Andrića?

- Danas znamo veoma malo o Antunu Andriću osim činjenice da je napustio porodicu kada je njegov sin bio još uvijek veoma mali, što je bio razlog zbog kojega je Andrića majka poslala u Višegrad. Zapravo ona nije imala sredstava da izdržava sebe i dijete. Postoje glasine i teorije koje kažu da Antun Andrić nije pravi otac Ive Andrića. Ali ono što sam ja otkrio u svojim istraživanjima govori suprotno, dakle ja ne vjerujem da su te glasine i teorije istinite.

Na koji način su Travnik, Sarajevo i Višegrad obilježili Andrićevo djetinjstvo i da li su to sve 'njegovi rodni gradovi'?

- Travnik je za Andrića bio važan grad, ali samo što se tiče njegove književnosti. Što se tiče njegovog privatnog života često je znao reći da je to slučajno mjesto njegovog rođenja. To je istina jer su njegovi roditelji oboje registrovani u Sarajevu na godinu njegovog rođenja 1892. Tako da je glavno pitanje što se tiče "slučajnog mjesta rođenja" sljedeće: zašto je njegova majka otputovala u Travnik kada je bila u visokom stadiju trudnoće? I gdje se nalazio njen suprug? U oktobru 1972. godine, u jednom od posljednjih posjeta Sarajevu, Andrić se susreo sa nekim ljudima iz Travnika. Bio je veoma dobrog raspoloženja i kada su ga pitali koji mu je grad bliži - Travnik ili Višegrad, Ljubo Andrić prenosi da je odgovorio: "Šta ćete, čovek se negde morao roditi". Višegrad i Sarajevo su mu bili mnogo važniji.

Sanja li Andrić u vrijeme prije izbijanja Prvog svjetskog rata Jugoslaviju kao idealno političko rješenje?

- Njegovo prvo političko djelovanje, još za vrijeme gimnazijskih dana u Sarajevu, bilo je usmjereno protiv Habzburške monarhije i njene okupacije Bosne i Hercegovine. I dok se ovo može smatrati, u neku ruku, ispoljavanjem simpatija prema idejama jugoslovenstva, Andrić se kao nedvosmislen Jugosloven razvio tek u 1918. godini. U novembru te godine u zagrebačkim Novostima izlazi njegov vjerovatno najpoznatiji politički tekst "Nezvani neka šute", u kojem brani Jugoslaviju od svih vrsta kritike. To će ostati njegov politički credo cijeloga života.

Šta je organizacija 'Mlada Bosna', koje su njene programske ideje i da li je Andrić aktivan član grupe?

- Oklijevam da "Mladu Bosnu" nazovem organizacijom na način na koji mnogi ljudi doživljavaju organizacije, dakle sa jasnom strukturom i jasnom hijerarhijom, što "Mlada Bosna" sigurno nije imala. "Mlada Bosna" je u stvari više struja nego pokret, više pojava svog vremena nego grupacija sa čvrstim obrisima. Zajednička odbojnost prema habzburškom okupatoru stvara zajedništvo. Ali osim toga ne postoji jedinstvo. Članovi "Mlade Bosne" imaju sasvim različite predstave o snu koji se zove "Jugoslavija". Jedni nju žele komunističku, drugi anarhističku, opet drugi kao saveznu državu ili savez država. Neki je zamišljaju jednostavno kao uvećanu Kraljevinu Jugoslaviju.

Da li je Andrić poznavao Gavrila Principa i druge učesnike atentata na princa Franza Ferdinanda i u kakvim je odnosima bio s njima?

- Poznavao je Principa, ali ne baš najbolje. Ali Danilo Ilić, koordinator atentata, bio je njegov prijatelj u srednjoškolskim danima u Sarajevu. U svome tekstu "U ulici Danila Ilića" Andrić donosi topao portret Ilića.

Da li je Andrić sebe na počecima književne karijere smatrao 'kulturnim i političkim Hrvatom' s obzirom da je negdje napisao da se osjeća hrvatskim pjesnikom i nacionalistom?

- Poput svih nas, Andrić nije rođen sa fiksiranim i zaokruženim svjetonazorom. U pismu Vojimiru Durbešiću, napisanom u Zagrebu oktobra 1913. godine, naziva sebe pomalo u ironičnom tonu "hrvatskim pjesnikom i nacionalistom". Ali, nakon 1918. godine, Andrić se sve više mijenja u smjeru jugoslovenske orijentacije sa sve većim isticanjem srpstva.

Andrićeva doktorska disertacija izaziva i danas kontroverze. Da li je Andrić u njoj iznosio ideje iz kojih možemo tvrditi da je 'mrzio muslimane i islam'?

- Što se tiče islamofobije, treba reći da u Andrićevoj doktorskoj disertaciji, odbranjenoj u Grazu 1924. godine, nailazimo na tipičan evropski ili evropocentrični pogled na islam karakterističan za tu epohu. Andrić je bio evrocentričan i te 1924. je patio od onoga što će Edward Said kasnije prozvati "orijentalizmom". Ključna intelektualna slabost disertacije je posljedica ahistoričnog pristupa. Andrić posmatra otomanska vremena isključivo u kontekstu propasti i zaostalosti. On propast i zaostalost iz vremena opadanja Otomanskog carstva, onog koji su njegovi roditelji, odnosno bake i djedovi, pamtili, projektuje na cijeli period otomanske vladavine. Tako bi ispalo da je, recimo, i krajem petnaestog vijeka Otomansko carstvo već bilo "bolesnik na Bosforu".

Međutim, upitajmo se, kako bi u tom slučaju bila moguća ekspanzija kakva je postojala od Maričke bitke iz 1371. do opsade Beča iz 1683. Odgovor je jasan: nema imperije koja je postala imperija zato što je bila nazadna. Imperije postaju imperije jer su u određenom historijskom trenutku napredne u odnosu na svoje susjede. Propast dolazi kasnije. Ne može se ispričati priča o Rimskom carstvu samo preko vremena propasti i varvarskih invazija pred kraj njegovog postojanja. Međutim, važno je reći i da je disertacija napisana jako brzo i od nevolje da bi Andrić mogao zadržati radno mjesto te, još važnije, da je to disertacija, a ne književno djelo. Nije ona potpuno nerelevantna, ali važno je staviti je u kontekst. Naposljetku, što je možda i najvažnije, Andrić je u zrelim godinama promijenio mišljenje.

Na koji je način promijenio svoje mišljenje?

- Desetog oktobra 1962. godine, na Andrićev sedamdeseti rođendan, Andrića je primio Tito i njih dvojica su razgovarali oko sat vremena. Postoji zapisnik s tog sastanka na koji me je uputio Ivan Lovrenović na čemu sam mu zahvalan. Tokom sastanka, generalni sekretar predsjednika Tita, Bogdan Crnobrnja koji je takođe prisustvovao sastanku kaže kako je Otomansko carstvo na Balkanu imalo negativnu ulogu. Andrić mu se suprotstavlja govoreći: "Ne mora to biti sasvim tačno. Turci su u početku svoje vladavine u našim krajevima bili drukčiji, ali ih mi najviše pamtimo iz njihovog dekadentnog doba. Ne može se kazati da je u prvoj fazi njihov režim kod nas bio naročito nečovečan, iako je svaka okupacija teška". I nastavlja: "Kod Turaka je bilo nešto slično kao u Americi: čovek je mogao postati sve za što je imao sposobnosti. Nije trebalo da bude plemić". Iz još nekih stvari koje je rekao da se Andrićevo mišljenje 1962. znatno razlikovalo od onoga što je pisao 1924.

Šta je podrazumijevalo nasilno iseljavanje Muslimana iz Jugoslavije i koja je Andrićeva uloga u pisanju referata o 'iseljavanju Albanaca'?

- U januaru 1939. Jugoslaviju će posetiti i italijanski ministar spoljnih poslova, grof Galeazzo Ciano. Italija želi da anektira Albaniju, i Ciano želi znati kako će se Jugoslavija u vezi sa tim ponašati. Nakon što je Ciano otputovao, Milan Stojadinović, koji je bio premijer i ministar vanjskih poslova Jugoslavije, Andrića upućuje da skicira opcije Jugoslavije u vezi sa albanskim pitanjem. Andrić u svom referatu piše da Albanija kao suverena država je u interesu Jugoslavije. Ali ako Italija osvoji Albaniju, to bi stvorilo opasan presedan, upozorava Andrić. Kao posljednje sredstvo on stoga preporučuje da bi i Jugoslavija morala da napadne Albaniju ukoliko Italija učini prvi korak. On piše: "Za nas bi podela Arbanije mogla doći u obzir samo kao jedno nužno i neizbežno zlo kome se ne može odupreti, i kao jedna velika šteta iz koje treba izvući onoliko koristi koliko se da, tj. od dva zla izabrati manje".

Andrićev referat o Albaniji, dvanaest stranica kucanih na pisaćoj mašini, napisano je samo za službenu upotrebu i nikad nije bilo namijenjeno objavljivanju. Da li su ovo riječi ledenog birokrate? Ili je tekst, pošto je pisan po nalogu i internog karaktera, samo jedan irelevantan detalj u Andrićevoj biografiji? U Srbiji je Andrić u bitkama za interpretaciju ovog referata našao puno branitelja. Kažu da je tekst sročen čisto po nalogu, što dokazuje već sama činjenica da ga Andrić nije potpisao. I zaista se danas ne bi znalo ko je autor da na referatu nema Stojadinovićeve rukopisne bilješke koja dokument kategorizuje kao rad njegovog najužeg saradnika. Tekst je bio samo nemila službena dužnost koju Andrić nikako nije mogao izbjeći, kažu oni što ga brane. Na drugom mjestu se kaže da je tekst sastavljen kao službena ekspertiza o stanju na Balkanu, a nije "izraz ličnog političkog stava njegovog autora", nego rad "službenika ministarstva koji je izvršilac zvanične državne politike". U takvim tezama politika jedne države čini se kao nešto apsolutno i predodređeno, dok su "izvršitelji" takve politike amorfni i bezvoljni pomoćnici pri ispunjenju onog neminovnog.

Historičar Bogdan Krizman, koji je oštro napadan zbog objavljivanja Andrićevog referata, 1979. godine napisao je kritičarima: "Da li možda mislite da se Andrić nije slagao s tekstom podnesenog elaborata? Da se nije slagao mogao ga je u svako doba preformulisati jer ga je on kao pomoćnik podnosio ministru". Andrić je bez sumnje bio veliki književnik – ali nije bio ispred svog vremena nego u potpunosti dijete svoga vremena – pa i tu gdje je to vrijeme bilo gadno.

Da li je Andrić simpatizirao i podržavao nacistički režim u Njemačkoj i da li je bio antisemit?

- Andrić nije simpatisao italijanski fašizam niti njemački nacionalsocijalizam. Njegov odnos prema fašizmu najjasnije je ispoljen u lucidno napisanim esejima tokom 20-tih u kojima je upozoravao na opasnost takve ideologije. Njegov odnos prema nacionalsocijalizmu nije bio ništa drugačiji. Ali, moramo razlikovati privatnog Andrića od diplomate. Kada je poslan u Berlin 1939. Andrićev najvažniji zadatak je bio da osigura mir Jugoslaviji, dakle da je zadrži izvan ratnih zbivanja. Berlin je bio najmoćnija prijestolnica sa najmoćnijom vojskom na svijetu u to vrijeme. Naravno, u nastojanju da predstavi Jugoslaviju u najboljem mogućem svjetlu Andrić je morao izražavati simpatije prema Hitleru. Ali njegove privatne bilješke iz tog perioda pokazuju da intimno nije dijelio takva uvjerenja.

Na koji je način Andrić u svome književnom djelu prikazivao islam i Osmanlije i kako vidi Bosnu – da li je to zemlja mržnje?

- Vjerovatno mislite na Pismo iz 1920. godine. U ovoj priči nalazi se i pasus iz Andrićevog djela koji je ubjedljivo najčešće citiran – a vjerovatno i najčešće pogrešno interpretiran. Jer Maks Levenfeld, koji Bosnu zove "zemlja straha i mržnje", i zbog ovoga kaže da mora da napusti svoju domovinu, nakon izbijanja građanskog rata u Španiji javlja se kao dobrovoljac u republikansku armiju i u Španiji će i poginuti. "Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje", glasi Andrićeva posljednja rečenica, koja je ujedno i komentar: čovjek koji je pobjegao od mržnje u Bosni, poginuće negdje drugdje zbog mržnje. Andrić ne tvrdi da postoji specifična bosanska mržnja. Njegovo Pismo iz 1920. godine, naprotiv, pokazuje da je mržnja univerzalan fenomen i da čovjek od nje može stradati jednako u Hercegovini ili u Aragoniji, u Bosni isto tako kao u Baskiji.

Da li se Andrić smatrao srpskim piscem i pripovjedačem?

- Za Andrića najvažniji koncept je bio jugoslovenstvo. Kada je primio Nobelovu nagradu za književnost u Štokholmu opisao je sebe kao jugoslovenskog pisca koji predstavlja jugoslovensku književnost. Ali, osim te sfere jugoslovenske književnosti sebe je smatrao srpskim piscem.

U septembru 1942. izdavačka kuća Srpska književna zadruga, koja sa dozvolom nemačke cenzure smije da objavljuje odabrana djela, obraća mu se s jednom molbom. Izdavač želi da uključi Andrićeve tekstove u jednu antologiju. Andrić odgovara da bi pod normalnim uslovima "kao srpski pripovedač" rado pristao, ali da trenutno nije u mogućnosti, "jer u sadašnjim izuzetnim prilikama ne želim i ne mogu da učestvujem ni u kakvim publikacijama, ni sa novim ni sa ranije već objavljenim svojim radovima". Ovaj odgovor je značajan i zbog toga što Andrić sebe tu bez okolišanja naziva srpskim pripovjedačem, čime politički zauzima jasan stav. On je napravio izbor i to u teškim vremenima.

Kako je Andriću pošlo za rukom da postane državni komunistički pisac uprkos tome što je veliki dio života bio otvoreni antikomunist?

- Andrić, sasvim je sigurno, nije bio "komunistički pisac" ali je istina da je bio prihvaćen i u monarhističkoj Jugoslaviji kao i u socijalističkoj Jugoslaviji od Tita. Pored njegove opće prilagodljivosti (koju mnogi nazivaju oportunizmom) to ima mnogo veze i sa njegovim političkim stavovima: Andrić je želio da postoji jugoslavenska država tako da je uvijek bio uz snage i sile koje su bile u stanju osigurati preživljavanje jugoslavenske državnosti.

Bonus video:

espreso.rs/balkans.aljazeera.net


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
Inicijalizacija u toku...

Espreso.rs


Adria media