CENZURA JE SRPSKU KULTURU OJAČALA
Foto: Promo

istorija kulture

CENZURA JE SRPSKU KULTURU OJAČALA

Srpska kultura - književnost, pozorište i naročito film - bila je na jakom udaru cenzure iz ideoloških i političkih razloga u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. veka, ali ta cenzura imala je na duže staze samo suprotan efekat - zainteresovala je publiku, a stvaraoce učinila istrajnijima. Pišu: Miljana Kralj i Dragana Matović / Večernje novosti

Objavljeno: 17:16h

MI smo društvo u kome svaka reč dobija rep, govorio je slikar, pisac, filmski reditelj Mića Popović, jedan od onih za čijim se rečima, ali i prizorima u turbulentnim društvenim promenama s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. veka povukao - rep cenzure. Od burnih studentskih demonstracija 1968, pa do smene srpskog rukovodstva krajem 1972, vreme nazvano epohom liberala obeležile su i mnogobrojne zabrane umetničkih, ali i ostalih sloboda javnog izražavanja.

Na udaru su bili književni časopisi i novine, knjige, pozorišne predstave, ali pre svega filmovi. Takozvani srpski liberalizam potopio je "crni talas".

- Naročito od 1965. godine jugoslovenska kinematografija uglavnom je pulsirala kroz srpsku - prisećao se devedesetih godina prošlog veka Aleksandar Saša Petrović, jedan od naših najuspešnijih sineasta koji je lično platio danak "osvajanju slobode": Njegov film "Majstor i Margarita" završio je u bunkeru, a zbog "Plastičnog Isusa", ostvarenja njegovog studenta Lazara Stojanovića, bio je izbačen sa Fakulteta dramskih umetnosti. - Najvrednija dela su stvorena u Beogradu i jednog trenutka mi smo bili u žiži interesovanja u svetu. Najedanput internacionalna priznanja umesto u Zagreb i Ljubljanu, krenula su prema Beogradu. Dobili smo najveće nagrade u Karlovim Varima, Gran-pri specijal u Kanu, dva puta su moji filmovi nominovani za Oskar, što rađa zavist kod zapadne braće. Nažalost, ovde u Beogradu komunistička kohorta u filmu pridružila se tim napadima iz Zagreba na takozvani crni talas. Komunistički šampioni su se obrušili na nacionalnu vrednost, jednu od najvećih koju ima kultura Srbije u ovom veku i počeli da zabranjuju te takozvane crne filmove.

A ti "crni filmovi" danas su zlatne stranice naše kinematografije. To su uz Petrovićeva i dela Kokana Rakonjca, Marka Bapca, Živojina Pavlovića, Želimira Žilnika, Dušana Makavejeva, Puriše Đorđevića, Jovana Jovanovića, Miće Popovića, Miroslava Antića...

Napadi su dolazili od raznih ideoloških komisija (dešavalo se čak i da jedne filmove zabranjuju, a druge "oslobađaju"), a neretko su bili dirigovani i preko štampe. Kampanje su se nekada dešavale čak i pošto su filmovi doživeli domaću i međunarodnu reputaciju, što je bio slučaj sa "Jutrom" Puriše Đorđevića.

- Čitava polemika je počela suviše kasno, tako da me je dosta iznenadila - priznao je Đorđević u vreme progona 1967. godine. - Film je bio prikazan u Puli i kritičari tada nisu signalizirali da u njemu ima stvari za diskusiju. Isto se desilo i prilikom njegove premijere u Beogradu. Međutim, tek kasnije došlo je do polemike posle jednog, nazovimo ga tako, pisma redakciji "Borbe" i posle drugog, nazovimo ga tako, pisma Mladena Ivekovića "Telegramu". Očigledno je to da se između ova dva pisma nalazio jedan organizovani most koji je potekao od izvesne grupe ljudi.

Posebno aktivan u progonu bio je beogradski gradski komitet Saveza komunista, a među njima se u cenzorskoj aktivnosti isticala pravnica Sofija Mišić. Na njenu tvrdu pesnicu naletali su Želimir Žilnik, Dušan Makavejev, Živojin Pavlović.

- Svaka birokratija kada se dokopa vlasti i, bolje rečeno, kada se vlastodršci birokratizuju, što je mislim bliže istini, jer se, kao što znamo, tragedija revolucije ne dešava u samom procesu revolucionisanja istorije i vremena, nego u vremenu konsolidacije osvojene vlasti - razmišljao je Živojin Pavlović nekoliko decenija posle ovih "vunenih filmskih vremena" - kako to Kami lepo kaže u svom remek-delu "Pobunjeni čovek", pretvara se u policajca. Preobrativši se u policajca, birokrata štiti tabue koje proizvede u toku te svoje devolucije.

Učestvujući 1999. u anketi časopisa "Književnost" posvećenoj cenzuri ("Cenzura primeri beščašća") Pavlović je objavio tekst "Inventar", u kome je hronološki poređao represiju nad njegovim filmskim i književnim delom. Prvo mu je zabranjen film "Grad", pa je iz bioskopa uklonjena "Zaseda", imao je problema da objavi proze "Krivudava reka" (1963), "Cigansko groblje" (1972), a među poslednjima zabranjena mu je knjiga posvećena protestima 1968. "Ispljuvak pun krvi" (pre nego što je tiraž isečen u froncle nekoliko primeraka prošvercovano je iz BIGZ-a). Zanimljivo je da je ovaj autor pošto je izbačen sa Akademije dramskih umetnosti svoje kasnije filmove realizovao u Sloveniji.

Studentskim demonstracijama 1968. na svoj način bavi se i film "Rani radovi" Želimira Žilnika, nagrađen Zlatnim medvedom na filmskom festivalu u Berlinu. Ipak, završio je u zloglasnom "bunkeru", jer uznemirava javnost.

- Kada sam pročitao tekst javnog tužioca o predlogu zabrane iznenadio sam se koliko je to trapavo sastavljeno - prisetio se svojevremeno Žilnik. - Odlučio sam da se sam branim, jer sam završio pravni fakultet. Napao sam taj predlog da je reč o ždanovskom tekstu. Optužili su me da negiram konstruktivan život i odnos radnika u fabrikama i seljaka na selu, ali i međunacionalne odnose. To je bio običan pokušaj diskvalifikacije. Sudija je bio tolerantan u razmeni naših argumenata, pa i grubih reči. Na kraju je dosudio da se ukida zabrana, a meni je rekao da neću proći lako kroz filmski život, jer je film dosadan i niko neće želeti da ga gleda, a tužioca je upitao da li je moguća tolika sumnja u stabilnost zemlje kada misli da je ovaj film može poljuljati.

Najdrastičniji i najdramatičniji primer cenzure iz ranih sedamdesetih je slučaj već pomenutog "Plastičnog Isusa", tada studenta Lazara Stojanovića, u klasi Saše Petrovića.

- S obzirom na to da je ovaj film ocenjen najvišom ocenom od ispitne komisije 22. novembra 1971, smatramo da najveću odgovornost pored autora snose najpre predmetni nastavnik Aleksandar Petrović, a zatim i ostali članovi ispitne komisije - zaključila je Osnovna organizacija SK Srbije, pri Akademiji. Kako Petrović nije bio član partije, protiv njega je pokrenut disciplinski postupak, a "njegov dalji opstanak kao pedagoga" ocenjen kao - "neodrživ", dok je za ostale članove ispitne komisije Marka Bapca, Predraga Delibašića, Vladana Sljepčevića zaključeno da su pokazali "krajnju političku nebudnost i odsustvo pravovremenog komunističkog rezonovanja".

Protiv Stojanovića pokrenut je sudski postupak pred Okružnim sudom u Beogradu i proglašen je krivim što je snimio, režirao i montirao ovaj film u kome se vređa lik predsednika Tita. Nažalost, "Plastični Isus" je u potpunosti obeležio život i dalju Stojanovićevu karijeru, jer je potom uhapšen i odležao trogodišnju zatvorsku kaznu.

Slikaru i akademiku Miodragu Mići Popoviću zabranjena su tri filma od pet koje je snimio - "Čovek iz hrastove šume", "Roj" i "Delije". Prema svedočenju njegovog sina Jovana "gvozdenih sedamdesetih" odustao je od snimanja ne zato što mu je bilo zabranjeno, nego iz solidarnosti prema ljudima iz filmske umetnosti koji su se našli na meti napada. Ali, u to vreme nastaje njegovo čuveno slikarstvo prizora čiji glavni lik će biti - Gvozden. Iako početkom sedamdesetih njegovi filmovi nisu bili na udaru, jeste bila izložba u Kulturnom centru Beograda 1974. godine. Razlog su bila dva sporna dela koja decenijama potom Beograd neće biti u prilici da vidi - "Svečana slika", u kojoj su Tito i Jovanka prikazani kao kralj i kraljica u društvu holandske vladarske porodice, ali i ona na kojoj su predstavljeni Josip Broz i Ričard Barton.

- Čudilo me da jedan slikar koji je toliko moćan kao on, koji može da slika šta mu padne na pamet, troši svoju energiju na ono što mu se ne sviđa, da slika Tita i Bartona u zoološkom vrtu na Brionima, ironišući na račun jedne globalne društveno-političke opcije, koja se njemu nije sviđala. Čemu uopšte udostojava takvo društvo, sistem, politiku, ideologiju - zapitao se povodom dvadesetogodišnjice Popovićeve smrti likovni kritičar Đorđe Kadijević, koji je jedini tekstom u "Ninu" branio spornu izložbu. - On je na to malo uzdržano, imajući obzira prema našem prijateljstvu, a i inače neagresivne prirode, kakav je bio, odgovarao da, ipak, neko mora i da svedoči.

foto: Wikipedia

Prva direktno zabranjena predstava tih godina igrana je samo tri puta posle premijere 17. februara 1968. u Ateljeu 212, a reč je o tekstu Aleksandra Popovića "Kape dole" u režiji Ljubomira Mucija Draškića. U glavnim likovima Dragojka i Ostoje neki su prepoznali Tita i Jovanku, a i sam naslov tumačen je dvoznačno kao - "Ka-Pe dole". Iste godine objavljen je i roman Dragoslava Mihailovića "Kad su cvetale tikve", koga su prigrlile i kritika i publika, a priča o odrastanju u socijalizmu i aluzija na Goli otok (na kome je i sam pisac bio zatočen), nije u prvom trenutku "dirnula" cenzuru. Na scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta "Tikve" je postavio reditelj Bora Drašković, a Ljubu Vrapčeta igrao tadašnja mlada zvezda Miša Janketić. Predstava je skinuta sa repertoara, a afera je pokrenuta u štampi. Tako su "Večernje novosti" 18. oktobra objavile karikaturu tadašnjeg direktora JDP Bojana Stupice na kojoj piše: "Ja sadio tikve, a obrao bostan"!

foto: Delfi

Nedelju dana potom, oglasio se i Tito govorom u Zrenjaninu, namenjenom poljoprivrednicima?!

"Evo, na primer, nedavno ste vi videli, tu neki komad, kazališne neke tikvice, 'Kako cvate tikva', ali ta njegova tikva, koji je to pisao, ne cvate, jer ona je, izgleda, potpuno gnjila, i tako dalje... gde se blati naš društveni sistem, gde se hoće na svaki način da se naše društvo prikaže kao društvo koje ne valja", rekao je Broz. U govoru nije tražio da se pisac uhapsi, nego da javnost osudi autora i njegovo delo. Iako je predstava zabranjena, roman nije, ali je povučen iz knjižara.

Početkom sedamdesetih zbog nacionalističkih pogleda u tumačenju istorije zabranjeno je nekoliko knjiga, ističe Dejan Vukićević u svom delu "Non Imprimatur ili Cenzura u bibliotekarstvu i izdavaštvu":

- Veće Okružnog suda u Beogradu 1970. zabranjuje drugi tom knjige "Krajina i Krajišnici" Jovana Zubovića, a Vrhovni sud Srbije poništava oslobađajuću presudu knjizi "Kuda i dokle" Ljubomira Momčilovića, bivšeg borca Sremskog fronta. U oba slučaja u pitanju su bili samizdati, ali kompartijci su osudili i pojavu knjige Pavla Ivića "Srpski narod i njegov jezik", koja je izašla kod uglednog izdavača - Srpske književne zadruge. Autor tamo iznosi stavove da su Dubrovčani Srbi katoličke vere, da je Njegoš srpski pisac, što u današnje vreme ne samo da nije zabranjeno, nego se može smatrati stavom većine.

Prema rečima Vukićevića, najpoznatija zabrana jedne nacionalističke knjige bila je u slučaju Dobrice Ćosića "Moć i strepnje", prve knjige biblioteke "20. vek" u izdanju DK Braća Stamenković.

foto: Delfi

Ništa manje dramatična nije bila ni zabrana romana Ivana Ivanovića "Crveni kralj", čiji rukopis je posle odbijanja više izdavača 1972. objavio nezavisni Slobodan Mašić. Glavni junak dela ovog kuršumlijskog profesora bio je fudbaler Zoka King, koji je kosu farbao u crveno, a u to vreme je i Titova kosa "pocrvenela". Tužilac je, međutim, tvrdio da je glavni junak američki agent. Prvo je Okružni sud u Pančevu trajno zabranio distribuciju romana, a postupak je potom vođen i protiv pisca u Prokuplju. Ivanović je osuđen na dve godine robije. Nije vredelo ni veštačenje univerzitetskog profesora Vuka Pavićevića (otac Borke Pavićević), inače visokopozicioniranog u partijskom vrhu. Ovaj profesor etike nije video ništa sporno u knjizi, ali je sud odbio njegovu procenu.

- Kad je objavljena presuda Okružnog suda u Prokuplju, među piscima je potpisivana peticija u moju korist - ispričao je kasnije Ivanović. - Akciju je vodio pisac Dragoslav Mihailović. Koliko znam, potpisao je veliki broj pisaca. Odbili su Danilo Kiš i Mirko Kovač! Borislav Pekić je napisao posebno pismo, koje je posthumno objavljeno u njegovoj korespondenciji.

Probleme da objave svoja dela imali su i mnogi drugi pisci. Tako se knjiga Mladena Markova "Večni san mračni sveče" pojavila tek nakon izbacivanja neophodnih delova (1967), Antonije Isaković morao je da odloži štampanje svog čuvenog "Trena", dok je iste 1970. obustavljeno štampanje romana "Pismo-glava", kao i delo profesora Nikole Miloševića "Ideologija, psihologija i stvaralaštvo". Sporan je bio i strip o Kraljeviću Marku u "Politikinom zabavniku". Mnogo ozbiljnija situacija bila je i sa celokupnim drugim izdanjem "Portreta iz istorije i književnosti" Slobodana Jovanovića u okviru Biblioteke "Srpska književnost u sto knjiga" - tiraž je spaljen, uništen na mašini za rezanje i preradu stare hartije.

foto: SKZ

MAKAVEJEV: NISAM PUCAO U REVOLUCIJU

U RAZGOVORU koji je povodom polemika o filmu "Misterija organizma" za "Večernje novosti" 1971. radio novinar Jovan Kesar, Dušan Makavejev je tvrdio: "Nisam pucao u revoluciju, kako neki tvrde - naprotiv, poklonio sam joj punu veru." Jednog od najslavnijih naših filmskih stvaralaca u svetu, međutim, ta tvrdnja, kao ni nagrada "Luis Bunjuel", koju je dobio u Kanu, nije uspela da odbrani kada je Javno tužilaštvo SR Srbije tražilo da se ukine dozvola za prikazivanje filma. Umetnik je karijeru nastavio van granica Jugoslavije, a njegovo delo prvi put je javno prikazano u zemlji 1986.

MANIPULACIJE "ISUSOM"

POLICIJA je izmanipulisala situaciju oko filma "Plastični Isus", poslužila se tim filmom da likvidira srpske liberale - tvrdio je svojevremeno Saša Petrović. - Taj film je prikazivan u SUP-u u Ulici 29. novembra, političkom aktivu Srbije sa kvalifikativom da je film napravio najveći srpski reditelj Aleksandar Petrović i sa tezom: Evo šta se događalo za vreme Latinke i Marka. Nisu uspeli da me uhapse, jer nisu uspeli da dokažu da sam taj film ja pravio.

FILIP NA KONjU

CENZURA nije zaobišla ni televiziju. Na udaru se našla serija "Filip na konju" po scenariju Vase Popovića i u režiji Slobodana Novakovića. Protivili su joj se naročito bivši borci, jer su smatrali da serija ismeva revoluciju, zbog netipičnog glavnog junaka koji nije bio oličenje partizanskog stereotipa.

ČASOPISI

"KNjIŽEVNE novine" zabranjivane su više puta gotovo u svakoj posleratnoj decenija, a krajem šezdesetih zbog teksta Zorana Gluščevića o "praškom proleću". Početkom sedamdesetih uznemirili su javnost pričom Predraga Stepanova. Na udaru su bili i časopisi poput "Gledišta", "Studenta", "Vidika", "Susreta", "Kulture", "Stradije", "Gradine"...

espreso.co.rs/novosti.rs

Bonus video:


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.