ZORAN ŽIVI BEZ SVOG SRCA: Fenomen kakav se NE VIĐA, komšije budi ALARM, a STRUJA mu je NAJBOLJI PRIJATELJ
Bolnica, Foto: Profimedia, Marina Lopičić

sudbina

ZORAN ŽIVI BEZ SVOG SRCA: Fenomen kakav se NE VIĐA, komšije budi ALARM, a STRUJA mu je NAJBOLJI PRIJATELJ

Zoran Milićević nema svoje srce, a sada je u invalidskoj penziji, naterao da ode kod lekara

Objavljeno:

Bio je u punoj snazi. Radno sposoban. Imao je 44 godine i simptom, koji nikad ne bi ukazao da se sa njegovim zdravstvenim stanjem dešava nešto ozbiljno, a koji je doveo je do toga da je Zoran Milićević (50) danas čovek koji živi bez svog srca, sa totalnim veštačkim srcem, i to najduže na svetu.

Doktori kažu da je svetsko čudo. A, čudio se i on sam na početku. Rezultati analiza su govorili jedno, a njegov organizam drugo. Papiri su govorili da ima kardiomiopatiju, da mu srce radi sa 5 odsto kapaciteta, a njegov organizam suprotno...

Sad se seća i srednje škole, kada mu je rečeno da bi trebalo da prestane da se bavi karateom, a voleo je i košarku. Trčao je još više nakon toga.

Bolnica
Bolnicafoto: RINA

Osećaj da nema dovoljno vazduha pri uzdahu, bio je alarm koji je ovog profesora geografije, sada u invalidskoj penziji, naterao da ode kod lekara.

- Imao sa izvesne probleme sa disanjem, koji bi mogli da se povežu sa bilo kojim drugim zdravstvenim problemom. Nije vezano samo za srce. Kasnije su kontrole i pregledi ukazali na to da imam srčanih problema. Dijagnostikovana mi je kardimiopatija, uvećani srčani mišić. Slabljenje srčanog mišića. On je do te mere slabio da nije mogao više da pumpa krv koliko je dovoljno i moralo je da se odstrani. Ili da se transplantira ili da se ugradi veštačko srce. U to vreme nije bilo uopšte donora. Nije bila moguća transplantacija, tako da je jedino prelazno rešenje bilo veštačko srce sa kojim živim, evo, već, ući ću uskoro u sedmu godinu - počinje Zoran Milićević priču za Telegraf.rs.

Devetog decembra ove godine ući će u sedmu godinu, kako u Zoranovim grudima kuca totalno veštačko srce. Zahvaljujući kojem je živ. I, za koje je imao sreću. Srce je Institutu za kardiovaskularne bolesti "Dedinje", čiji je on pacijent i gde je i operisan, donirala američka firma, koja jedina proizvodi veštačka srca.

Bolnica
Bolnicafoto: RINA

Tako je Zoran te 2017., bio prvi ne samo u Srbiji, već i regionu koji ima veštačko srce, a danas sa njim živ najduže na svetu, kako je pre nekoliko dana, na proslavi 45 godina postojanja Instituta "Dedinje", rekao direktor ove ustanove prof. dr Milovan Bojić.

Osim srca koje lupa jače i brže, stan na Bežanijskoj kosi u kojem živi Milićević ispunjava i zvuk aparata, za koji je Zoran vezan. Nama iritantan, onaj koji ometa misli, a njemu i njegovoj porodici, ne.

Kažu, navikli su se...

- Život sa veštačkim srcem, kad se prilagodiš na sve to što zahteva taj aparat odnosno veštačko srce, nije tako problematičan i loš ali, naravno, ima brojnih ograničenja koja moraju da se ispoštuju da bi to funkcionisalo kako treba. Mora da se prati sve to što aparat šalje kao signal. Da li su to alarmi koji se pale određenim situacijama, zatim punjivost baterija, kako se osećam, takođem redovne kontrole, zamena aparata koji se menja na svaka četiri meseca - navodi Zoran za Telegraf.rs sve ono što čini njegov život od 2017. godine.

Onog trenutka kada su mu rekli da je kandidat za transplantaciju i kada mu je ugrađeno veštačko srce, bio je šokiran i on, i njegova supruga Nataša, koja je slobodno možemo reći, heroina u celoj ovoj priči.

- Jer, osim tog problema sa vazduhom, zaista nikakav simptom osećao nisam. Tek kasnije kada su mi reli da sam kandidat za transplantaciju osetio sam da se umaram. Zato, kada su mi rekli da sam kandidat za transplantaciju bili smo prilično šokirani, jer se nisam osećao toliko loše. Drugo su govorili papiri, snimci, a drugo sam ja osećao. Bio sam iznenađen. Nisam znao kako će to izgleda. Shvatili smo tada da je veštačko srce jedino rešenje za nastavk mog života. Operisao me je dr Nikolić. To je bio jedan most ka transplantaciji da se pacijent sačuva, da bi sačekao transplantaciju. Inače, da nije aparata ja ne bih još dočekao transplantaciju. Još i nisam ali se nadam da hoću - priča Zoran za Telegraf.rs.

Nakon ugradnje veštakog srca Zoran je na išao često na kontrole. Na nedelju dana, na mesec dana, a najviše na četiri. Tad i mora jer se na četiri meseca menja aparat.

- Tad iskoristimo priliku i da mu se uradi kontrola da bi što manje vremena provodio u bolnici, da ne bi pokupio neki virus, da se sačuva i dočeka transplantaciju - dodaje Zoranova supruga Nataša, koju zove "doktorka". Sa razlogom, napominjemo...

Veštačko srce radi kao da Zoran stalno trči

Zoranovo srce sada ima 126, 127 otkucaja u minuti. Poređenja radi, broj otkucaja srca zdrave osobe u stanju mirovanja je 60 do 100 u minuti, a njegov sada radi kao da stalno trči, radi neke vežbe...

- Tako je da bi mogla krv da se pumpa duž celog organizma. Sad će doktorka Nataša da objasni - šali se Zoran gledajući u suprugu, koja je prihvata i počinje da obašnjava kako zapravo funkcioniše Zoranovo srce:

- Pumpa kroz jedno crevo šalje komprimovani vazduh. Taj vazduh potiskuje membrane u unutrašnjosti njegovog tela, i a one (membrane) potiskuju krv i imitiraju srce, pumpaju krv kroz organizam. Kroz drugo crevo ide vakum, i on povlači drugu membranu u suprotni smer i vraća krv iz organizma. Na taj način on simulira rad srca.

Srce se čuje jače u odnosu na pravo, i mnogo brže kuca.

Bolnica
Bolnicafoto: Printscreen/Twitter/ flipnuta_loodacha

- Deluje kao da vibrira, jako vibrira, kao da ste uznemireni. Da li vas to iritira? - pitah Zorana nakon što stavih ruku na mestu gde mu je srce.

- Ne iritira. Navikao sam!, kaže ova junačina.

Zbog svega što je izdržao, Zoran najviše zahvaljuje njoj. Ona ga previja na svaka tri dana, sa njom brine o baterijama, aparatu, ona ide na posao, vodi računa o deci, vodi računa o kući...

- Mi, nekako, sve radimo zajedno. Svesni smo da njegov život zavisi od tog aparata. Navikli smo da pazimo. Ne samo ja, nego i naša deca. I, ona su navikla i na taj zvuk, zvuk alarma i na ta creva, kablove po kući, na sve to što prati njegov način života. Prilagodili smo se tome. Jeste najveći deo obaveza u kući na meni. I deca su bila mnogo manje kada se to desilo, zatim posao, škola, on bolestan, nemoćan - priča Nataša a Zoran dodaje da posle operacije nije mogao da podigne aparat koji meri 7 kilograma, pa ga je sve Nataša nosila:

- Nisam imao snage da hodam sa njim, pa ga je ona nosila. Generalno, ona brine o mom životu. Ja imam previjanja obavezna na svaka tri dana i, evo, već 6 godina ona je zadužena za to i mogu da va kažem da najviše poverenja imam u nju kada ona to radi. Najviše pazi i ja se najkomotnije osećam.

Za se što radi, Nataša je imala obuku. I za održavanje i rukovanje aparatom, i za previjanje, i za svu pomoć koja je Zoranu hitno potebna da se pruži.

- Aparati mogu i da se pokvare. Imaju dva motora, i kada jedan otkaže drugi preuzima, ali se tada uključuje crveni alarm, koji ima prodoran, pišteći zvuk, a kada se on uključi mora hitno da se menja aparat. To hitno, može da znači 2 minuta, 3, 5, 10, to ne znamo. Niko ne sme da testira, pa da ga pustimo da pišti - objašnjava Nataša.

Alarm budi celu zgradu

Zoran dodadaje da je zvuk takav da se tokom noći budi cela zgrada. I, to nije jedini zvuk alarma. Ima ih više. Kada su baterije pri kraju, kada se one pregreju, pali se i kad je Zoranu visok pritisak, kada mu je drugačiji protok krvi... Svaka situacija ima svoj alarm.

- Uključuje se alarm i kada se pregreju baterije, to se dešava češće nego kvarenje. On je tako projektovan da svu toplotu baterije preuzimaju na sebe, i tek kada se zamene baterije, a njih imamo više pari, zvuk prestaje. Baterije budu vrele. Ali, generalno svako to uključivanje alarma je vrlo stresno priča - kaže Nataša.

Baterije traju dva sata. Na oko 20 odsto Milićevići već dobijaju upozorenje, mada se retko dešava da mu dozvole iz tog razloga se oglasi.

Koliko mu život zavisi od struje, dokaz su situacije kada dođe do njenog isključenja. Iz tog razloga bi im veom značilo da imaju obaveštenja unapred kad će do isključenja da dođe, zbog čega su i pisali nadležnima.

- Tada je stani-pani. U tim situacijama moram da ostanem sa još jednim parom u rezevi, ako dođe do pregrevanja. Kad dođe do takve situacije, to već nije prijatno. Ali, u krajnjem slučaju imam punjač za kola. Sednem u auto i uključim ih - priča Zoran a Nataša dobacuje pošalicu:

- Možemo da se vozimo, a možemo i samo da sedimo.

Život zavisi od struje

Zbog svih ovih okolnosti, Zoran, maltene, ne ide nigde dalje od kuće. Od Beograda sigurno ne. Ali, iako nema mogućnost da živi život pre operacije, ne žali, već se zahvaljuje što je živ.

- Meni je najbitnije da sam živ. Neki kvalitet života ne mogu da imam, sprečen sam samim tim što imam ovaj aparat. Ne sme da se kvasi, ne sme na vrućinu, ne sme na hladnoću, imam takva ograničenja. Moram uvek da sam blizu struje. Gde god da odem moram da nosim rezervne baterije, rezervni aparat. A, nigde i ne idem pravo da vam kažem. Desi se da se pokvari i moram da menjam odmah na mestu gde jesam - priča Zoran.

Koliko u sebi nosi veštačko srce, Zoran toliko čeka i na transplantaciju. Pre tačno nedelju dana počela je opet u njemu da tinja nada da će dobiti organ, kada se pojavilo jedno srce, a trojica pacijenata, od kojih je jedan bio on, pozvan na Institut "Dedinje". Nažalost, srce nije bilo dobro.

Ali vratila se nada koju je imao prvih godinu dana nako ugradnje veštačkog. Tada mu je na svaki poziv lekara, sestara ili nepoznati broj, prva misao bila "da je stiglo srce za njega"... Onda se nada gasila.

U međuvremenu je i Institut "Dedinje" ove godine dobio dozvolu da može da transplantira srce, što još više uliva nadu.

- Kako je vreme prolazilo, izgubio sam svaku nadu. U nedelju kada su me pozvali, mislio sam da me zovu iz nekog drugog razloga, dok mi doktorka nije rekla da imamo potencijalnog donora i da će biti moguća transplantacija. Sad sam malo mirniji, i nadam se. Oni nisu imali dozvolu i nisam mogao ni da se nadam, sada kada imaju mogu da se nadam. U nedelju da je bilo sve u redu sa organom, neko od nas trojice koji smo bili pozvani bi dobili srce i to bi krenulo - kaže on i dodaje da nije video veštačko srce koje je u njegovim grudima.

Bolnica
Bolnicafoto: Klinički centar Niš

Iako se srodio sa zvukom aparata, kaže da mu, nakon što dobije pravo srce, ta mašina neće nedostajati, ali da će se posle toliko godina, verovatno čuti. Kaže to, smejući se.

- Ali, neće mi nedostajti svakako. Navikao sam na taj zvuk još u bolnici, jer sam duže ležao, skoro dva meseca posle operacije. Taj zvuk mi bude glasan jedino kad sam nervozan, kao i svaki drugi zvuk koji tada smeta. Ovako, navikneš se...

Taj zvuk, budi znatiželju svih koji ga čuju... Zoran kad izađe da prošeta ispred zgrade oseća poglede. Jer, iako tada aparat nosi u rancu, on se čuje.

- Ljudi su radoznali. Znatiželjni. Oni stariji me pitaju: "Šta ti to kuca i šta se čuje?"... Drugi se okreću. Čude se. Meni malo neprijatno. Razmišljao sam i šta da radim i kako da objasnim ako bi me policija zaustavila - smeje se...

Kad se već nameće šala, Natašu smo morali da pitamo da li je Zoran bolji sa ovim srcem, ili je bio pre sa svojim.

- On je uvek bio dobar. Kad baš moram da priznam ovako javno - govori smejući se ona.

Milićevići su, kaže, uvek imali jako lep brak. Bez obzira na sve, trudili su se da ostanu pozitivni, i gledali su da deca ništa ne osete. I ona su to znala da cene.

- Najveća podrška mi je bila od nje. Sve ove godine izdržala je sve ovo. I od dece naravno. Odrekla su se svih druženja u doba korone. Nisu se maltene ni družili, da bi smanjili rizik od korone - kaže Zoran za Telegraf.rs.

Nataša kaže da su im lekari i sestre Instituta "Dedinje" mnogo olakšali sve ove godine.

- Za sve ove godine, postoji lekar na "Dedinju" - dr Ljuba Đoković i sestra Nevena Simić, koji nikada nisu propustili priliku da nam pomognu. Nije mi se desilo da pozovem, ili da pošaljem poruku, kakav god problem da imam, a da se ne jave ili ne odgovore na poruku. Svaki put su se maksimalno trudili, krajnje ljudski da nam pomognu. Mnogo sam im zahvalna na tome, to na je mnogo olakšalao život za sve ove godine. Ima tu još sjajnih sestara koje su brinule o njemu, dolazile čak i ovde da ga posete, što je jako lepo - Sneža, Gaga, sesta Zoka... Ima puno lekara - dr Jagodić, dr Borović, doktorka Košević...

- Naravno... Treba pomenuti i drektora Instituta prof. dr Milovana Bojića, koji daje, očigledno, sve od sebe da dođe do transplantacije, i zahvaljući njemu to prvo veštačko srce je i došlo u Srbiju. Ono je bilo donacija proizvođača. To je američka firma koja jedina na svetu ima dozvolu da pravi vetačka srce. Oni su ga donirali Institutu, da bi oni počeli sa tim. Igrom slučaja ja sam ga dobio, jedini ga imao naredne 4 godine, a sada je i to zaživelo... - završava Zoran.

Redakcija portala Telegraf.rs Zoranu želi da bude i prvi pacijent kojem će na Institutu "Dedinje" biti transplantirano srce.

I, to, što pre!

Bonus video:

01:50

DAO JE SRCE ZA SRBIJU, A NIJE BIO SRPSKOG POREKLA Slavni general ratovao na našoj strani zbog VELIČANSTVENOG postupka Kralja Petra

(Espreso/Telegraf.rs)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.