UMRO JE U STRAHU DA GA PONOVO NE PRETUKU: Raša Popov je otvorio srce u ovom intervjuu (FOTO)
Foto: Story/Luka Šarac

strahovao da će ga ponovo napasti!

UMRO JE U STRAHU DA GA PONOVO NE PRETUKU: Raša Popov je otvorio srce u ovom intervjuu (FOTO)

Pisac, glumac, novinar, profesor i publicista priča kada je ukinut klimakterijum, zašto je njegov sin postao ruski sveštenik, kako je otkrio da su mu obe unuke talentovane književnice, a unuk član Mense i zbog čega mu pokojna supruga najviše nedostaje
Objavljeno: 09:12h

Srpski prosvetitelj Dositej Obradović insistirao je na prilično teško razumljivom akademskom jeziku učenjaka, koji je postojao samo u knjigama.

S druge strane, Radivoj Raša Popov (82), koji je nedavno primio nagradu sa Dositejevim imenom, čitavog života bio je uporan u tome da čak i najsloženija ljudska znanja, kao što su nuklearna fizika ili molekularna biologija, prevede na najjednostavniji moguć jezik, razumljiv čak i malom detetu. I upravo zbog toga ovaj književnik, novinar, publicista, glumac, pronalazač i zabavljač zaslužan je za to što se mališani u najranijem uzrastu, uz njegovu poeziju, romane i emisije, zainteresuju za nauku i umetnost. U stanu na petom spratu, gde Raša Popov živi kao samac od kada mu je, pre četiri godina, preminula supruga s kojom je proveo ceo život, tačno se prepoznaje njegov razbarušeni retorički stil – kako priča, tako mu izgleda i stan. Sve je tu: knjige, stare fotografije, košulje i poneki kaiš, nekoliko ikona, lekovi i kod novih generacija potpuno zaboravljeni fiksni telefon. Ali, nije to nered, isto kao što se njegova priča ne razgranava u neograničenom broju pravaca zbog rasejanosti ili manjka koncentracije. Rašu, naprosto, svaka izgovorena reč inspiriše na čitavu novu priču. Story: Dobili ste nagradu Dositej Obradović, osećate li se kao prosvetitelj? - Pa, šta ja znam. Trudio sam se da budem dobar pisac i stvarao sam dosta agresivne pesme kao mlad, a sada su mi drugačije. Starenjem se menja pevanje i dok sam bio zaposlen, nisam mogao da pišem prozu, jedino pesme, i to noću. Kad sam postao penzioner, počeo sam da pišem romane za decu, a prvi mi je bio Čarobnjakov SMS. Za devojčice sam napisao tri romana u kojima prikazujem najsvirepiju sliku školske atmosfere. Za poslednji od njih, siže mi je ispričala moja pokojna supruga, dva meseca pred smrt. Pripovedala mi je o jednoj profesorki koja je bila direktorova ljubavnica i velika lepotica. A onda je počela da progoni najzgodniju devojku u školi, roman se i zove Najlepša u školi, a govori o lepotici koja se gasi. Story: Ne bi se reklo da je to baš dečja tema... - To se nekad zvalo klimakterijum, ali sad se više ne zove tako. I ne spominje se. Izgleda da je to bila medicinska predrasuda starih vremena, pošto petnaest godina nisam čuo tu reč, osim kao uvredu, a ne stvarni izraz kojim se opisuje stanje tela i seksualnosti u koje bi ljudi verovali. Kad sam bio mali, stalno su govorili: Sad je ušla u klimakterijum ili: Eno ga, sav je crven u licu, samo što ne pukne od apopleksije, klimakteričan! Kao kandidat za smrt. Međutim, izgleda da sada nema klimakterijuma, kao ni klimakteričnih baba. To su nekad bile žene od pedeset godina, a danas su dame u tom dobu izvanredno lepe i negovane, kao devojke. Možeš pobrkati jednu mladu devojku s jednom pedesetogodišnjom negovanom lepoticom.

foto: Zorana Jevtić

Story: Svojim naratorskim darom, znanje ste činili atraktivnim mnogim generacijama. Jeste li na to ponosni? - Kad su mladi naučnici nagrađivani pre neku godinu, jedna od deset dobitnica mi je rekla: Ja sam čitala vašu knjigu Šešir bez dna. Tad sam se obradovao. Evo, ispilila se mlada naučnica, dobila je lepu nagradu za svoj rad o insektima, sa osamnaest godina. Story: Eto dokle ste stigli, a kao dete maštali ste da postanete vladika? - Jesam! Vladika je imao konje i fijaker, a ja sam želeo da se vozim vladičanskim fijakerom. Nisam bio drugačiji od ovih što vole skupe automobile. Bio sam dete. Čovek ne pamti davnu prošlost, ali ja se sećam kako stojim na obali Begeja u sadašnjem Zrenjaninu, ondašnjem Bečkereku, gledam žute zgrade Trgovačke akademije koju je moj otac završio i razmišljam kako bi bilo lepo da sedim u fijakeru i četiri konja me vuku. Pamtim taj trenutak kako sam maštao o tome. Imao sam deset godina. Nije me to dugo držalo. Story: A hteli ste da budete i oficir? - Moj otac je kao rezervni kapetan kući doneo sablju koju je držao u ormanu. Nas trojica braće krišom smo ga otvarali, potom bi je isukali iz kanija i gledali kako tanki čelik vibrira. Tada sam imao pet godina. Story: Kod vas u hodniku stoji fotografija na kojoj ste u banatskoj narodnoj nošnji, ona je iz tog vremena? - Hteli su na priredbi da prikažu bogatašku nošnju, pa sam igrao u kolu tako obučen. A nisam imao dara za igru. Iščepao sam one devojčice, rašila mi se pertla, umalo nisam pao. Bila je to svetosavska priredba. Bio sam igrač u narodnom kolu koji ne zna da igra. Oni svi levo, a ja desno. Ali, posle smo se slikali da bi se videle srebrne toke i srebrna pucad. Išli smo na slikanje, a ja sam bio obučen u banaćanske bele gaće sa crnim prslukom. Bio je mart 1939. i znam da mi je bilo strašno zima, jer te gaće su letnja nošnja, a zimi seljaci nose suknene pantalone. To je bilo grozno cvokotanje. Ta fotografija objavljena je u jednoj etnografskoj knjizi o Mokrinu. Tamo se ja vidim u banaćanskim gaćama. Raša Popov: Volim da slušam Cecu i Milicu Todorović!

foto: Story/Luka Šarac

Story: Vi ste, kažete, brzo odustali od sna da postanete vladika, a kako se desilo da se vaša deca, ćerka koja je ikonopisac i sin, sveštenik u Moskvi, više okrenu duhovnom? - Oni su jako odani vernici. Moja ćerka Dijana je ikonopisac, a sin, Bojan Popov, postao je magistar lingvistike. Očekivali smo da će on koristiti privilegije jednog lingviste, jer oni stalno idu po evropskim i svetskim simpozijumima ili nekim banjama. Kako je rekla jedna moja drugarica, naša lingvistika je kao trudnica, stalno ide po banjama. I umesto da ostane lingvista, da ide po raznim Stokholmima i Parizima, on se odškolovao za sveštenika, na svoju sopstvenu želju. Pitali su ga jednom kako se pretvorio u tako odanog hrišćanina, a on je rekao: Moj otac (to sam ja) imao je pasiju da kupuje Biblije na stranim jezicima. Imao je pet ili šest Biblija: nemačku, latinsku, rumunsku, bugarsku, grčku, starogrčku, a ja sam iz njegove police uzimao Biblije i postao iskreni vernik. Tako da sam ja tim svojim Biblijama otvorio duhovne oči svom sinu. Story: Zar se uopšte nije bavio lingvistikom? - Radio je teoretski gramatički rad Balkanski jezički savez. Pošto je poliglota, znao je grčki i ostale balkanske jezike, preko italijanskog je lako razumeo rumunski, nabavio je gramatike svih balkanskih naroda i sačinio to naučno delo pomoću kog je odbranio magistraturu. Pavle Ivić odmah ga je zaposlio u Akademiji nauka. Ali, Bojanovo srce ostalo je vezano za Hrista, za hrišćansko milosrđe i dobrotu. Otišao je na Bogosloviju, tako da ima dva fakulteta, iz književnosti i teologije. Bio je dobar student, pričao mi je akademik Jerotić, koji mu je bio profesor na Bogosloviji, predavao mu je pastirsku psihologiju: Vaš sin Bojan prvi je student kom sam dao desetku. Inače ih nije davao. Za sveštenika na Cetinju rukopoložio ga je tadašnji vladika, sada mitropolit Amfilohije. Story: A kako je završio u Rusiji? - Pošto je oženjen Ruskinjom, kada mu se šlogirala tašta u Moskvi, njegova žena Marina, koju mi zovemo Marinočka, upitala ga je da odu da leče mamu. Situacija je tamo bila takva da jedna dalja rođaka dođe u kuću, skuva boršč, ostavi joj veknu hleba i kaže: Galina Aleksejevna, uzmite hranu. I kad se vrati kroz tri dana, Galina Aleksejevna, koja je šlogirana, uopšte se ne digne iz kreveta, a boršč se ukiselio, hleb oplesnivio. Onda su Bojan i Marinočka otišli u Moskvu. Povratili su taštu, na kraju Bojan ju je izvodio u šetnju, u brezovu šumu. Kakve su to breze, dvadeset metara visoke. Kod nas su one male, a u toj brezovoj šumi, kraj Bojanovog i Marininog stana, one su dosezale do neba. I tamo, naravno, Bojan ide da skija. Postao je pravi Rus. Story: Od njih imate i unuku koja je, reklo bi se, povukla na vas? - Oni imaju ćerku Mariju, zovemo je Maša, koja je još sa devetnaest godina počela da piše pesme. Slala mi je tu poeziju, ja sam preveo 28 pesama, a moja pokojna žena Rada i ja objavili smo ih kod Čigoje uz preporuku Milovana Vitezovića. Zbirka se zove Krila anđela. Njena najlepša pesma je ona poslednja koju mi je poslala. Zove se Kao suze, a govori o okeanu. Ponosim se svojom unukom, sada ima 28 godina i pretprošle godine se udala. I moja druga unuka, Marija Topolac, ima književnog dara. Samo je jednom imala lošu profesorku srpskog koja je čitala Marin pismeni zadatak u kom ona kaže: Ja mislim to i to. A profesorka joj kaže: Šta imaš ti da misliš, nisi ti književni kritičar. Eto, a ja sam bio ubeđen da je glavni zadatak škole da nauči decu da razmišljaju svojom glavom. Izgleda da sam pogrešio. Ta profesorka bolje zna.

foto: Story/Luka Šarac

Story: Marija ima i brata, ali njega su interesovanja odvukla na drugu stranu? - Moj unuk Jova Topolac, član je Mense. Naročito je stručan za matematiku i fiziku. Unuka je književno obdarena, a unuk je fizičko-matematička struja. Podučavao je svoje drugove i drugarice, studente, matematici, a studira rudarstvo, hidrogeologiju. Opredelio se za čistu vodu, koja je sudbina i budućnost. Prljava voda vizija je 21. veka. Story: Iako su vam zahvalna i tuđa i vaša deca, pre nekoliko godina dogodio se ozbiljan incident kada vas je grupa desetogodišnjih delinkvenata napala i opljačkala, jeste li se oporavili? - To je bilo 2013. godine i nastojim da to zaboravim. Krivo mi je što su naslovi glasili: Deca napala dečjeg pisca. Tako je i zapamćeno, što je jako ružno. Ispada kao da sam ih ja izazvao. Međutim, u miliciji je deponovano 514 prijava protiv njih, 514 staraca i starica, slabih, žena, trudnica. Prošle godine srela me je komšinica, jedna siromašna žena koja je držala ruku u zavoju, i rekla: Rašo, čuvajte se, meni su slomili ruku. Onda mi je došao moj školski drug, elektroinženjer Milovan Daković, i ispričao: Ušli su za mnom u lift, jedan mi je skočio na leđa, drugi me je napadao spreda. On je Crnogorac, šest minuta se rvao s njima i tek su ga tada ostavili. Mića je kroz četiri meseca umro, možda i od tog rvanja sa decom. I tu je više od petsto nevinih staraca. U novinama je objavljeno da je Josip Horvatin 20 dana pre mene napadnut u Deligradskoj ulici, opljačkan je, pretučen i ubrzo je preminuo. Policija je uzimala otiske prstiju s mojih vrata jer su klinci hteli da upadnu kod mene. Ko zna šta bi mi radili. To me je prva tri meseca ispunjavalo stravom. Kao Beograđanin osećao sam se nesigurno u svom sopstvenom stanu. Story: Da li je taj strah prošao? - Ne znam da li je prošao, oni sada rastu u domu za prestupnike, ali jednog dana će izaći. Ako me Bog poživi, mogu ponovo da nasrnu na mene. Znaju gde stanujem. Nadam se da su od ukupno 514 napadnutih osoba mene zaboravili. Story: Knjiški ljudi poput vas u životu moraju da imaju nekoga ko preuzima svakodnevne obaveze, da li je to kod vas bila supruga? - Ona je bila organizator. U svoju poslednju knjigu Pedagoški vampiri i anđeli uneo sam pregršt misli Marije Montesori, najvećeg pedagoga Evrope, koja kaže: Žene su obdarene smislom za organizaciju i planiranje. Kako se da objasniti da su organizacija i planiranje ženske vrline? One su nekad rađale po desetoro dece. Organizovati i isplanirati odevanje, ishranu, zabavu, razonodu za deset malih uzvrtelih stvorova, to zahteva od majke da bude genije organizacije i planiranja. Moja Rada bila je upravo takva. Story: Bila vam je i inspiracija, stručni saradnik... - Jeste. Eto, ona mi je davala ideje za male romane o đacima i naučila šta je suština pripovetke, a to je da ona zahteva pad. Priča o čoveku koji se školovao, dobio sve petice, posle toga sve desetke, pa postao vrhunski stručnjak i postigao ogromne uspehe, nema nikakav pad. Postoje ti šulromani, taj žanr u kom se opisuje pravolinijska uzlazna putanja kojom te sudbina vodi. Međutim, priča mora da ima pad. To znači, kako je Šklovski rekao, mora da postoji i neki neuspeh. Na primer, mucavac koji hoće da bude govornik ili ja, koji sam bio asteničan i oslobođen od vojske u osamnaestoj godini, pretrčao sam nekoliko hiljada kilometara u želji da postanem uspešan sprinter. Story: I? - Kad sam trčao presudnu trku na 400 metara, do pola deonice svi gledaoci na Zvezdinom stadionu bili su oduševljeni. Ali, onda je moje srce, koje je slabo, počelo da otkazuje i postigao sam vreme od 55,8 sekundi, što nije loš rezultat. Ponosio sam se što je to za dve desetinke bilo jače od tadašnjeg ženskog državnog rekorda, pa sam se osećao muževno. Ali, nikada nisam uspeo u trčanju. Posle sam se spremao za maratonca, ali možda bih na pola trke pao jer srce ne bi izdržalo. Story: Kako se snalazite otkako živite sami? - Otkako sam udovac, stalno imam dugove i neplaćene dažbine, zato što ne umem da se organizujem i isplaniram gde da čuvam račune. Razmišljam da nabavim neku veliku kutiju i da ih u nju odlažem, ali to ipak ne radim. Story: Pa reklo bi se da niste preterano opterećeni time gde šta stoji... Kako izlazite na kraj s tim trivijalnostima svakodnevice? - Imam ćerku koja mi dolazi. Upravo je ona pre pet dana otkrila da imam tri neplaćena računa.

(Espreso.co.rs/ Izvor: Story)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.